Ruski vladari koji su osobno sudjelovali u bitkama i odvažno se borili

Knez Svjatoslav Igorevič

"Veliki knez Svjatoslav ljubi majku i djecu po povratku s Dunava u Kijev", 1773., Ivan Akimov

Državna Tretjakovska galerija/Javna domena

Velikom knezu kijevskom Svjatoslavu Igoreviču rat je uvijek bio važniji od svega ostalog, pa čak i od upravljanja državom. "Aleksandar (Makedonski) naše drevne povijesti" – tako je Svjatoslava okarakterizirao ruski povjesničar Nikolaj Karamzin. Svjatoslav je bez predaha ratovao protiv bliskih i dalekih susjeda Rusije: Hazara, Pečenega, Bugara i Bizantinaca.

Svjatoslav se prvi put na bojnom polju pojavio kao četverogodišnji dječak kada se njegova majka, kneginja Olga, osvetila plemenu Drevljana za podmuklo ubojstvo njenog muža, kneza Igora. Sjedeći na konju, dječak je pokušao baciti koplje na neprijatelja, ali ono je proletjelo konju između ušiju i udarilo ga po nogama. Vidjevši to, vojvoda Sveneld je rekao: "Knez je već počeo, družino, krenimo za knezom." Neprijatelj je tada poražen.

"Kada je Svjatoslav odrastao i postao stasit, počeo je okupljati mnogo hrabrih ratnika. A bio je brz poput pardusa, i mnogo je ratovao", piše u Nestorovoj kronici "Povijest minulih ljeta": "U pohode nije sa sobom uzimao ni teret, ni kotlove, niti je kuhao meso, nego je jeo tanko isječeno meso konja ili divljači, ili goveđe, ispečeno na žaru. Nije imao ni šator nego je spavao podmetnuvši pod glavu podmetač sa sedlom. Takvi su bili i svi ostali njegovi ratnici. I slao je u druge zemlje [glasnike, najčešće prije nego što će objaviti rat] s riječima: ’Idem na Vas!’"

"Smrt kijevskog velikog kneza Svjatoslava I., 972.", Boris Čorikov

Kolekcija Ruske državne biblioteke, Moskva/Fine Art Images/Heritage Images/Getty Images

Kada se 972. godine Svjatoslav Igorevič vraćao iz pohoda na Konstantinopolj, na slapovima Dnjepra upao je u zasjedu koju su mu postavili Pečenezi. Samo je mali dio njegove vojske stigao kući, a od lubanje ubijenog kneza pečeneški kan Kurja napravio je sebi pehar.

Knez Dmitrij Donski

"Kulikovska bitka",1849., Adolphe Yvon

Moskva, Velika palača Kremlja/Javna domena

Na Kulikovom polju (nedaleko od Tule), na mjestu gdje se rijeka Neprjadva ulijeva u Don, ujedinjena ruska vojska pod zapovjedništvom moskovskog kneza Dmitrija Ivanoviča sukobila se 8. rujna 1380. godine s vojskom mongolskog temnika (vojskovođe) Mamaja. U tom je trenutku Rusija već gotovo stoljeće i pol bila pod vlašću Mongola i sada joj se pružila prilika da najzad stekne političku nevisnost.

"I nastala je sječa ljuta i velika, i bitka žestoka, i tutnjava strašna. Od stvaranja svijeta nije među ruskim knezovima bilo takve bitke kao za vladavine ovog velikog kneza cijele Rusije", piše u Kronici posvećenoj Kulikovskoj bitci: "Dok su se tukli, od šestog sata do devetog, kao kiša iz oblaka prolijevala se krv i ruskih sinova, i poganih, i nebrojeno mnoštvo mrtvih palo je s obje strane. I mnogo su Rusa pobili Tatari, i Rusi Tatara. I padao je leš na leš, padalo je tijelo tatarsko na tijelo kršćansko. Čas ovdje, čas ondje, moglo se vidjeti kako Rus goni Tatarina, a Tatarin Rusa."

Ranjeni Dmitrij Donski nakon bitke s Mamajem na Kulikovskom polju, gravura 19. st., Boris Čorikov

Časopis "Rodina", Moskva/Javna domena

Za razliku od svog suparnika, Dmitrij Ivanovič nije htio promatrati bitku "s visokog brijega". Stoga je on zamijenio svoje kneževske odore s boljarom Mihailom Brenokom i uskočio u bitku kao običan ratnik. "Samom je velikom knezu sav zaštitni oklop bio obijen i probijen, ali na tijelu njegovom nije bilo rana. On se hvatao u koštac s Tatarima licem u lice, nalazivši se ispred svih u prvom redu. Mnogi knezovi i vojvode više su mu puta govorili: ’Gospodine kneže, ne srljaj napred u borbu nego budi pozadi ili na krilu, ili negdje sa strane’. On im je odgovarao: ’Ta kako ću ja reći: ’Braćo moja, potrudimo se svi do jednoga’, a da sam svoje lice sakrijem i stanem se prikrivati pozadi?’"

Mongoli su doživjeli potpuni slom, a knez je za svoju pobjedu prozvan Donskim. Međutim, trebalo je proći još sto godina prije nego što će biti učinjen važan korak u pravcu oslobađanja ruskih zemalja od jarma Horde i konačnog stjecanja slobode.

Car Petar I.

"Portret Petra I.", 17. st., Jean-Marc Nattier

Državni muzej Ermitaž/Javna domena

Preko dvadeset godina Rusija je vodila protiv Švedske takozvani Sjeverni rat, nakon kojeg je postala moćno carstvo i jedna od velikih sila Europe. Arhitekt te pobjede bio je car Petar I., koji je u više navrata osobno vodio trupe u žarište najžešćih okršaja.

"Ratnici! Evo dođe čas koji će odlučiti sudbinu Domovine. Ne trebate pomišljati kako se borite za Petra nego za državu koja je Petru povjerena, za rod svoj, za Domovinu, za našu pravoslavnu vjeru i crkvu. Ne treba vas zbunjivati ni slava našeg neprijatelja kao nepobjedivog, jer ste vi tu laž svojim vlastitim pobjedama u više navrata dokazali. U okršaju imajte pred očima vašim pravdu i Boga koji vam pomaže, a za Petra znajte da mu nije stalo do vlastitog života, samo da Rusija živi u blaženstvu i slavi, radi blagostanja vašega", – tako se car obratio svojim trupama uoči odlučujuće bitke kod Poltave 8. srpnja 1709. godine.

Ruske trupe predvođene Petrom Prvim jurišaju na švedsku tvrđavu Nöteborg, listopad 1702., Aleksandar Kocebu (1846.)

Javna domena

Petar I. toga dana nije samo zapovijedao cijelom vojskom, nego je i osobno sudjelovao u okršajima. Kada su dvije švedske pukovnije gotovo u potpunosti probile centar ruske obrane, car je bez oklijevanja stigao na tu opasnu dionicu i poveo vojsku u kontranapad, uslijed čega je neprijatelj potisnut, a njegov prodor zaustavljen.

Kod rta Gangut (poluotok Hanko) ruska je flota 7. kolovoza 1714. godine odnijela prvu pobjedu u svojoj povijesti. Ruske galije probile su se kroz gustu neprijateljsku vatru nakon čega je mornaričko pješaštvo zauzelo abordažom švedske brodove. I opet je, kao i uvijek, car osobno predvodio napad.