"Nježni svibanj": Šokantna priča o prvom sovjetskom boy bendu

Moskovski stadion "Lužniki" pun je do posljednjeg mjesta. Stotine tinejdžera u prvim redovima dok se čuju riječi "Ljeto je bajkoviti svijet... <...> Ljeto je vrijeme ljubavi za nas" skidaju odjeću i bacaju je na pozornicu. Netko plače, nego ljubi fotografiju pjevača. Na pozornici 15-godišnji dječak iz doma za napuštenu djecu pjeva dirljive pjesme o tinejdžerskoj ljubavi. Teče 1989. godina. Nastupa grupa "Nježni svibanj" (Laskovij maj).

Robert Netelev/TASS

Tako se nešto u Sovjetskom Savezu nikada ranije nije dogodilo: da boy bend zaludi cijelu naciju i postane komercijalno najuspješniji pop projekt, čiji uspjeh nitko do danas nije ponovio. Samo te 1989. godine grupa je održala 2500 nastupa, po četiri-pet dnevno. Kako je to uopće moguće? Još jedan paradoks "Nježnog svibnja".

23. lipnja 2022. godine frontmen grupe Jurij Šatunov preminuo je od srčanog udara sa samo 48 godina. Ovo je istinita priča o glazbenoj grupi koja više podsjeća na tragični izveštaj o eksploataciji djece.

Koncert grupe "Nježni svibanj" u Moskvi 1989.

Robert Netelev/TASS

Dječaci iz sirotišta

Šatunovu je bilo samo 13 godina kada je 1989. godine njemu i još četvorici tinejdžera u dječjem domu u Orenburgu predloženo da postanu glazbena grupa. Na ideju da se dječaci okupe u boy bend došao je 21-godišnji vođa lokalnog glazbenog kružoka i autor pjesama Sergej Kuznjecov. Bend je nastupao na istom mjestu, na pozornici orenburške škole-internata br. 2.

Ime "Nježni svibanj" pojavilo se tri mjeseca nakon osnivanja grupe na festivalu amaterskog stvaralaštva dječjih domova. Kada su trebali izaći na pozornicu i najaviti svoj nastup, nisu imali ime. "Tada smo uzeli riječi iz pjesme 'Ljeto'" – pričao je Kuznjecov. "Žiri je očekivao dječake s kravatama, a dječak je otpjevao pjesmu o ljubavi 'Topi se snijeg'. Izbio je skandal i istjerali su me iz internata."

Jurij Šatunov, 1989.

Evguenii Matveev/Global Look Press

Sredinom 80-ih godina, dok su na Zapadu boy i girl bendovi bili na vrhuncu, u SSSR-u su tinejdžeri na pozornici mogli pjevati možda samo o tome koliko vole domovinu ili kako spašavaju jadne pse lutalice. Tinejdžerske pjesme o ljubavi nisu bile dozvoljene na službenim javnim nastupima. Takvim grupama bilo je zabranjeno pojavljivanje u koncertnim dvoranama i na televiziji. "Prije nas se na pozornici to još nije dogodilo: da tinejdžer pjeva, ali ne o tome kako je 'uvijek spreman braniti domovinu', nego o svojim doživljajima i osjećajima", govorio je Kuznjecov.

Jedini način da se probiju do slušatelja bile su glazbene kasete u vlastitom izdanju, što je Kuznjecov i učinio. Snimio je s dječacima album "Bijele ruže" pomoću dva magnetofona i snimku odnio... na željezničku stanicu. U veljači 1988. godine on se s kasetama prošetao po kioscima na željezničkoj stanici. Nitko nije htio kupiti, a zatim prodavati neprofesionalno snimljeni album siročića. Kasetu je uzeo samo Kuznjecovljev poznanik, pri čemu je "posao" zalio konjakom.

U principu se na tome mogla i završiti priča o "Nježnom svibnju". Kuznjecov je tada već otpušten iz internata, a Šatunov je po tko zna koji put pobjegao kod rođaka u Kazahstan. Grupa se praktički raspala. Međutim, dva mjeseca kasnije za nju je saznala čitava zemlja. Tada se sve promijenilo.

Grupe-klonovi i "rođak" čelnog čovjeka države

Ideja s vlakovima urodila je plodom. Kasete prodane kiosku na željezničkoj stanici raširile su se po čitavom Sovjetskom Savezu zahvaljujući kondukterima u vlakovima koji su putnicima puštali "Nježni svibanj". Jednostavne pjesme o jednostavnim osjećajima s jednostavnim melodijama, kombinacija tinejdžerske estetike s romantikom i sovjetskom melodramom dirali su u srce čak i odrasle. Jedan od takvih putnika u kupeu vlaka koji je od suputnika čuo "Nježni svibanj" bio je producent Andrej Razin (također odrastao u sirotištu). U to vrijeme on je već bio producent uspješnog pop projekta "Miraž" (Iluzija) i tražio je nove zvijezde. "Trebam uzeti siročiće" - bile su njegove misli, kako je kasnije priznao.

Andrej Razin

Boris Kavaškin/TASS

Nakon nekog vremena Razin je pronašao Kuznjecova, a zatim njega, kao autora pjesama, i sve članove grupe, preselio u Moskvu.

"4. srpnja 1988. godine otišli smo u Moskvu i već sam prvog dana +saznao stvari zbog kojih sam bio skeptičan", prisjećao se Kuznjecov. "Shvatio sam da Razin, koristeći našu snimku, već nekoliko dana održava koncerte nekog navodnog 'Svibnja' u samom centru grada – u parku Gorkog."

U to doba nije bilo nikakvih zakona koji bi regulirali koncertnu djelatnost i autorska prava. I pored svih strahovanja, Kuznjecov i dječaci s moskovskim su producentom sklopili ugovor. Razin je, premda toga nije bio svjestan, upravo tada razvio novi projekt, pritom modernizirajući zapadni model šoubiznisa. Na vrhuncu popularnosti grupe on je osnovao nekoliko njezinih službenih sastava (a postojao još veliki broj neslužbenih), koji su održavali koncerte širom zemlje. Nešto kasnije na isti je način producent Frank Farian počeo udvajati i utrajati sastave Boney M. Nezahtjevna publika – u pravilu, tinejdžeri – samo je doprinijela takvom trendu.

"Jednom sam izašao na pozornicu i otpjevao pola sata Šatunovljevim glasom. Mislite da je netko zviždao? Plesali su, radovali se", prisjećao se jednom Razin u emisiji Prvog kanala.

Petnaestogodišnji Jurij Šatunov

Robert Netelev/TASS

Kako bi isposlovao da se na centralnoj televiziji emitira spot za pjesmu "Bijele ruže", koja je bila glavni hit grupe, on je lansirao nekoliko glasina. Jedna od njih bila da je Razin rođak tadašnjeg generalnog sekretara partije Mihaila Gorbačova. Kao dokaz je koristio fotografiju na kojoj se grli s budućim generalnim sekretarom pored automobila "Čajka" iz državnog voznog parka, s obzirom na to da je također bio rodom iz Stavropolja i praktički Gorbačovljev susjed. Fotografija je načinjena slučajno za vrijeme jednog susreta Gorbačova sa zemljacima. Ali zahvaljujući tome za samo nekoliko dana uspio je organizirati snimanje na televiziji. A osiguravši podršku Centralnog komiteta Komsomola i Saveza pisaca Bjelorusije, Razin je u Minsku počeo izdavati list pod "skromnim" nazivom "Nježni svibanj", službeno tiskano glasilo grupe. List je bio dostupan čak i za pretplatu.

Kontrast između sladunjavih pjesama o tome kako u duši mladića mrznu bijele ruže i miriše ružičasta večer i prilično drskog ponašanja na pozornici privlačio je fanove. Osim toga, tinejdžeri s kraja 80-ih u SSSR-u i dalje su na neki način bili "djeca iz internata", suočeni s novom realnošću, što ih je približavalo orenburškim dječacima.

Koncert grupe "Nježni svibanj" u Moskvi 1989.

Robert Netelev/TASS

Razin je u intervjuima neumorno ponavljao: "Koncept projekta je u jednostavnosti, dostupnosti i melodičnosti", a kao "tri kita" na kojima počiva uspjeh "Nježnog svibnja"“ on je naveo izgled, umijeće ponašanja na pozornici i glas (upravo takvim redoslijedom). Ipak, to nije bilo sve što je držalo djecu na okupu.

Šest koncerata dnevno

Petorica dječaka koje su Kuznjecov i Razin izvukli iz orenburškog internata kasnije će reći da su "nastavnici" s njima postupali strogo i čak surovo. Koncertna tarifa umjetnika u SSSR-u u to je vrijeme iznosila 14 rubalja, dok su članovi "Nježnog svibnja" dobivali od 30 do 50 rubalja za jedan nastup. Ali nisu imali kada trošiti taj novac.

Veći dio godine grupa je svirala u prosjeku 5-6 koncerata dnevno, od 10 ujutro do kasno u noć. Nisu pjevali uživo, ali, prema riječima producenta, dječaci su odlično znali svoje uloge. Za sve ostalo, kao što je zabava u slobodno vrijeme i obično "djetinjstvo", uopće nisu imali vremena.

Za svaku grešku učesnici grupe bili su kažnjeni: morali su besplatno odraditi 20 koncerata. Kategorički im je bilo zabranjeno piti, pušiti, drogirati se i imati seksualne odnose s obožavateljicama. Kako je mnogo godina kasnije rekao Jurij Šatunov, u dogovoru s producentima bila je, između ostalog, i ravnateljica internata, službena starateljica Šatunova, koja mu je od početka njegove karijere na estradi oduzela osobnu iskaznicu pod izgovorom da mu treba napraviti dokumente, i prisiljavala ga da radi besplatno. "Tijekom dvije godine radio sam za nju, pjevao na koncertima", priznao je Šatunov u jednoj emisiji.

Boy bend "Nježni svibanj". U donjem redu autor pjesama Sergej Kuznjecov i solist Jurij Šatunov

Aleksandar Šogin/TASS

Ljeto 1991. godine bilo je posljednje za ovaj boy bend. Kuznjecov je od Razina tražio autorski honorar za izvođenje njegovih pjesama, ali ga je ovaj odbio. Zbog financijskog pitanja užarila se atmosfera u bendu. Nakon što je grupu napustio Kuznjecov, Razin je još pokušavao privući nove dječake u "Nježni svibanj", da izvode stare pjesme, ali na zimu je iz grupe otišao najslavniji njezin član, Jurij Šatunov, i dosta je brzo popularnost "kloniranih" grupa počela opadati. Šatunov, koji je tada imao 18 godina, preselio se u Njemačku studirati za dizajnera zvuka.

Što je bilo poslije

Grupa se raspala na vrhuncu popularnosti, uspjevši za vrijeme svog kratkog postojanja prodati 47 milijuna karata. Poslije njezinog raspada koji se poklopio s raspadom Sovjetskog Saveza, bivši su glazbenici pali u depresiju i odali se alkoholu.

Jedan od solista, Igor Igošin izvršio je samoubojstvo, bacivši se s trećeg kata. Drugi, Maksim Suhomlinov, počeo se baviti draguljarskim biznisom, ali je ubijen kod Šatunovljeve zgrade i umro je na njegovim rukama (prema jednoj verziji meta ubojica bio je Šatunov). Bubnjar Sergej Serkov radio je kao istovarivač u hotelu "Slavjanskaja". Konstantin Pahomov, jedan od solista, pjeva na svadbama. Gitarist Saša Priko svirao je u kafiću na željezničkoj stanici u Nižnjem Tagilu i umro 2020. od raka. Sergej Kuznjecov nije dobio nijedan spor za prava na svoje pjesme, ima cirozu jetre i živi od invalidske mirovine.

Od svih koji su imali veze s grupom najbolje je prošao Jurij Šatunov. U Njemačkoj je osnovao obitelj, a 2009. krenuo na turneju po gradovima Rusije s pjesmama "Nježnog svibnja". Prema njegovim riječima, turneja je dobro prošla, mnogi su ga dolazili čuti iz nostalgije.

2009. godine također se pojavio igrani film "Nježni svibanj", navodno zasnovan na biografiji grupe. Ali Šatunov i producent filma Jefim Ljubinski priznali su da je "realna priča o 'Nježnom svibnju' dosta surova i prilično mračna tako da je gledatelji nikada ne bi otišli gledati u kino".

Jurij Šatunov na premijeri filma "Nježni svibanj"

Alexey Yushenkov (CC BY-SA 4.0)

"Ako iskombiniramo tri filma – 'Terminal', 'Zapravo ljubav' i 'Upoznajte Joea Blacka' – u jednu priču, dobili bismo realnu priču o grupi 'Nježni svibanj', ali čini mi se da će to teško nekome poći za rukom", rekao je jednom prilikom Šatunov.