Tko su bili boljari i zašto ih je Petar I. uništio?

Boljari u carevom okruženju često su bili omraženi u narodu. Centralna je vlast upravo na njih svaljivala sve zloupotrebe i pritiske, pa se i sam car u svome gnjevu često "praznio" na boljarima. Rusku su vojsku 1660. godine do nogu potukle poljsko-litavske trupe, a na zasjedanju Boljarske dume carev je tast, boljar Ivan Miloslavski, izjavio da će on osobno, ukoliko mu car povjeri vojsku, dovesti poljskog kralja kao zarobljenika. Aleksej Mihajlovič bio je razjaren takvom boljarevom drskošću, jer je Miloslavski prije toga sudjelovao najviše u par ratnih okršaja. Car je išamarao tasta, počupao mu bradu i išutirao ga iz palače.

Takve scene nisu bile rijetkost u Moskovskom carstvu. Neuspjesi države po običaju su pripisivani boljarima, i to ne bez osnova. Boljarska je "korporacija" u 17. stoljeću već ozbiljno počela sputavati razvoj zemlje. Za vrijeme Petra Velikog Boljarska se duma kao vlada Moskovske carevine već više nije ni sastajala, jer je sustav vlasti promijenjen iz korijena, i u njemu nije bilo mjesta za boljare. Tko su bili boljari i zašto su "ispali iz igre"?

"Svatko da drži svoju očevinu"

S. V. Ivanov, "Ruski kneževi sklapaju mir u Vitičevu (Uvetiči)".

Kostromski regionalni muzej likovne umjetnosti

Boljari su bili ljudi visokog roda, predstavnici starih obitelji koje su služile ruskim knezovima u ratu i miru. Ali boljarstvo se ne može shvatiti dok se najprije ne pogleda od čega su oni živjeli i koji su im bili izvori prihoda.

Ruske su zemlje prije tatarsko-mongolske najezde u političkom smislu bile slične srednjovjekovnoj Europi, gdje je glavni oblik posjedovanja zemlje bio alod, tj. posjed koji je neotuđivo koristila aristokratska obitelj i koji se prenosio u nasljedstvo. Ruski "alodi" zvali su se "votčine" ili "otčine". I po nazivu se vidi da su se ta imanja prenosila s oca na sina. "Votčina" (očevina) nije se mogla prodavati niti dijeliti. Ukoliko bi vlasnik prekršio to pravilo, zemlja bi mu bila oduzeta i predana drugom članu njegove obitelji. I nasljedna imanja ruskih knezova zvala su se "votčine". Na skupu knezova u Ljubeču 1097. godine učinjen je pokušaj da se prekinu međusobni kneževski sukobi i usvojeno je pravilo "svatko neka se drži svoje očevine". Boljarska imanja također su bila očevine.

Porijeklo riječi "boljar" nije potpuno jasno. U staroruskom jeziku ta je riječ već postojala. Boljari su u Rusiji bili zemljoposjednici i apsolutni gospodari svoje očevine. Na njihovim teritorijima živjeli su seljaci i zanatlije. Oni su plaćali boljaru dažbine i radili su za njega, a zauzvrat su imali zaštitu vojskovođe visokog roda. Naravno, boljari su zajedno s knezovima sudjelovali u ratnim pohodima protiv susjednih kneževina (jedna varijanta porijekla riječi "boljar" je od riječi "boj").

Fjodor Solncev, "Bojarska odjeća 17. st."

Javna domena

Boljari, međutim, nisu bili obični članovi kneževe vojne družine. Oni su bili privilegirani u odnosu na družinu, mogli su rukovoditi njome i njenim djelovanjima, zajedno s knezom. Boljari su mogli imati i vladajuće funkcije. Na primjer, knez je mogao postaviti boljara kao vojvodu u neki svoj grad, i boljar je u tom slučaju bio odgovoran za ubiranje poreza i sudstvo, osiguravao je vojne potrebe toga grada, itd. Boljar je imao slobodu birati kod kojeg će kneza služiti. U razdoblju prije mongolske najezde boljar čija je očevina na teritoriju jednog kneza mogao je otići i služiti drugom knezu, a da pri tome sačuva svoju očevinu i njezine žitelje. Tako je bilo dok nisu došli Mongoli. Tatarsko-mongolska najezda bitno je utjecala na promjenu uloge i položaja boljarstva.

Kako su i zašto boljari evidentirani?

Careva tajna. Car Fjodor Ivanović, slikar Pavel Riženko.

Pavel Riženko

Problem međusobnih sukoba knezova nije riješen. U trenutku kada su se na ruskim zemljama pojavile mongolske trupe, ruski knezovi i dalje su bili u svađi i neprijateljstvu, što je pomoglo Mongolima. Knezovi se nisu uspjeli ujediniti i stvoriti jedinstvenu vojsku, nego se svatko za sebe pokušavao oduprijeti neprijatelju i zaštititi svoju zemlju i gradove, a to je značilo sigurnu propast.

Kasnije, u 15. stoljeću, situacija je već bila drugačija. Zlatna Horda i sama se srušila pod udarcima Tamerlanovih trupa i raspala se na uluse i kanate, a ruski su knezovi bili prisiljeni ujediniti se kako više ne bi plaćali danak. Taj je proces utjecao i na boljarstvo. Počelo je evidentiranje boljara u takozvanim "boljarskim knjigama" koje je sastavljala centralna vlast u Moskvi. Prve boljarske knjige (nisu sačuvane) nastale su sredinom 15. stoljeća. U njih su upisivana imena, dužnosti i funkcije boljara u različitim kneževinama. Tada je već bilo primijetno raslojavanje boljarstva. Pojavili su se takozvani "putni" boljari, od riječi "put", koja je značila "djelo, domaćinstvo". Tako je "boljar posteljni s putem" bio čovjek koji je prvi izlazio pred kneza kada se ovaj probudi i priopćavao mu najnovije vijesti. Bila je to važna i vrlo utjecajna funkcija. "Boljar konjušarski s putem" bavio se svim pitanjima vezanim za opsluživanje, prehranu i treniranje kneževih konja, "sokolar s putem" bio jr zadužen za kneževe sokolove za lov, i tako dalje.

Spomenuta evidencija bila je potrebna zato što se broj boljara uvećao poslije centralizacije države. Mnogi bivši udeoni knezovi prešli su u službu kod velikog kneza moskovskog i postali njegovi boljari. Oko kneza se formirao vladajući organ – Boljarska duma. Duma je kolektivno (ali na čelu s knezom) rješavala nasušna pritanja državne uprave. Otprilike od toga doba (14.-15. st.) dolazi do još jednog raslojavanja boljarstva. Naime, "uvedeni boljari" (oni koji su uvedeni u dvorac, članovi Boljarske dume) zauzimaju najviši položaj uz cara. Kako je pisao Giles Fletcher, uvedeni boljari dijelili su s knezom sve dnevne aktivnosti. Ustajali su prije zore i od ranog jutra (od pet sati) počinjali zasjedati u Dumi, zatim su prisustvovali na gozbama, kneževom lovu i tako dalje. Boljari koji nisu bili uvedeni u Dumu zvali su se "službeni". Oni su sudjelovali u ratnim pohodima, rukovodili vojskom i bili namjesnici u gradovima, ali nisu ulazili u Dumu. Međutim, glavna izmjena koju je doživjelo rusko boljarstvo bila je vezana za njihov zemljoposjednički status.

Carevi protiv boljarstva

Apolinarij Vasnjecov, "Moskovsko mučilište. Kraj 16. st."

Muzej grada Moskve

Uloga boljarstva jačala je kako je jačao utjecaj Moskve. Poslije 1480. godine, kada je Moskovija prestala plaćati sav danak ostacima Zlatne Horde, boljarstvo je postalo veliki teret za centralnu vlast. Boljari su vladali svojom očevinom kao knezovi i nisu se željeli odreći svog neovisnog statusa, koji im je najčešće bio važniji od državnih poslova. Boljari su stalno bili umiješani u lokalne sporove. Na primjer, odbijali su ići u ratni pohod ako je njihova funkcija u vojsci bila niža od funkcije njihovih otaca. Čak ni boljarskim ženama nije bilo moguće dati posao u ženskoj polovici dvorca ako se ne vodi računa o njihovom statusu, jer su muževi bili opsjednuti službenim položajem i odmah su pisali vladaru žalbe s molbom da ispita stvar, jer će u protivnom biti "pogažena boljarska čast".

Ivan Grozni, prvi moskovski car, počeo se svjesno boriti protiv boljara koji su držali do svoje očevine. Glavni cilj careve "opričnine" bio je da se boljarima silom oduzme ta očevina. Još prije početka opričnine, 15. siječnja 1562. godine Grozni je izdao ukaz kojim se caru, boljarima i knezovima zabranjuje da prodaju, zamjenjuju ili daju u miraz svoju očevinu, i to pod prijetnjom konfiskacije te očevine, a u slučaju da nema direktnog nasljednika muškog spola, očevina ne ostaje u obitelji nego prelazi u carevo vlasništvo. Tada su boljari počeli bježati iz Moskovskog carstva. Tko je uhvaćen u bijegu bio je kažnjen ili jednostavno pogubljen. A uoči uvođenja opričnine Grozni je otišao iz Moskve, priopćivši da ostavlja carstvo jer je ljut na boljare i knezove. Vratio se samo pod uvjetom da ubuduće on ima vlast da pogubi izdajnike i oduzme im imovinu, a da ga zbog toga ne kritiziraju ni svećenstvo ni aristokracija.

Ivanov S. V., "Veliki vladar, car i samodržac cijele Rusije"

Javna domena

Opričnina je u suštini bila režim masovnih represija boljarske i kneževske aristokracije. Aristokratske obitelji osiromašile su i preseljene su na druge teritorije, ali su zbog toga stradali i obični seljaci. I oni su bježali s osiromašene zemlje i od vlasti lojalnih boljara i spahija. Kako piše povjesničar Vladimir Kobrin, "pisarske knjige koje su sastavljene u prvim desetljećima poslije opričnine ostavljaju dojam da je zemlja doživjela razornu neprijateljsku najezdu". Uslijed neoprezne antiboljarske politike Ivana Groznog osiromašila je cijela carevina, prije svega zato što godinama nitko nije obrađivao više od polovice oranica. A seljaci koji su bježali sa svoje zemlje nasilno su zadržavani i bilo im je zabranjeno seliti se na drugu zemlju. Tako su postavljeni temelji za kmetstvo, koje je konačno uspostavljeno u 17. stoljeću.

Posljednji boljar

Ironija je u tome što su užasi opričnine, a zatim i Smutnog doba koje je uslijedilo, zapravo prouzrokovali ponovno uspostavljanje boljarske vlasti. I ona je ubrzo pokazala svoju najgoru stranu. "Semibojarščina" (savjet boljara), tj. boljarska vlada 1610.-1612., najprije je zbacila cara Vasilija Šujskog, a zatim potpisala s Poljacima sporazum po kojem je ruski car postao kraljević Vladislav (Vasa). Na kraju su jednostavno pustili Poljake u Kremlj i postali njihovi taoci. I pored toga, Boljarska duma u 17. stoljeću, dakle u vrijeme prvih Romanovih, funkcionirala je neprekidno i bez boljara nije donošena nijedna odluka, a beskrajne su rasprave o statusu nastavljene. Kako se car mogao suprotstaviti staroj eliti?

Ruski izaslanici kod cara Svetog Rimskog Carstva Maksimilijana II. u Regensburgu, 1576.

Shakko (CC BY-SA 4.0)

"Recept" protiv boljarstva smislio je još djed Ivana Groznog, veliki moskovski knez Ivan III., pobjednik Horde i osnivač Ruske države. Njegov Zakonik (Sudebnik) iz 1497. godine sadrži osnove spahijskog zemljoposjedništva. Za razliku od "votčina", koje su pripadale boljarima i knezovima po nasljedstvu, spahiluke (pomest'ja) je moskovski vladar dijelio svojim službenicima i kao nagradu za službu i kao izvor prihoda koji im omogućava da se opreme za rat. Za razliku od "votčina", spahiluci su mogli biti dodijeljeni kako doživotno, tako i samo privremeno dok traje služba, i mogli su postati nasljedna imanja ili biti vraćeni vladaru poslije smrti službenika. U 15. i 16. stoljeću spahiluci su bili vlasništvo spahija samo dok je njihova služba trajala. Zahvaljujući masovnom dijeljenju spahiluka koje je počelo za vrijeme Ivana III., u Moskovskom carstvu formirala se spahijska vojska. Stari boljari sa svojim "votčinama" bili su po statusu bliži europskim feudalcima, vazalima svoga kneza sizerena, dok su spahije bile daleko manje samostalne, njihova imovina mogla je za tren oka nestati u slučaju konflikta s centralnom vlašću.

Spahijski sustav koji je uveo Ivan III. dobro je došao krajem 17. stoljeća, jer je upravo na temelju njega Petar Veliki uredio novu rusku vojsku. Princip popunjavanja vojnih redova Petar je lakonski formulirao u svom ukazu iz 1701. godine: "svi službeni ljudi sa zemlje služe službu, a besplatno nitko ne vlada zemljom". Sada su spahije, umjesto "votčinika", postali agenti vlasti u skupljanju poreza i upravljanju posjedima, a što je najvažnije, bili su zaduženi za regrutaciju vojnika iz seoskih obitelji. Važno je bilo i to što je prosječan spahija, za razliku od "votčinika", bio siromašan, jer se mnogi vlasnici spahiluka nisu mogli izdržavati od te zemlje i bili su prisiljeni stupiti u vojnu ili građansku službu kako bi primali plaću.

Takozvani "Ukaz o nasljeđu" iz 1714. godine konačno je izjednačio "votčinu" i "pomestije" pod nazivom "nepokretna imovina". Ukazom je posjed prelazio u nasljedstvo, ali je bilo zabranjeno da ga potomci usitnjavaju i prodaju, osim u slučaju krajnje nužde. Pored toga, s obzirom na to da je bilo dozvoljeno da se imanje prenese samo na jednog sina (i to ne obavezno na najstarijeg), svi ostali potomci bili su prisiljeni stupati u državnu službu kako bi se mogli izdržavati.

Portret kneza I. J. Trubeckog, nepoznati (švedski) slikar

Tretjakovska galerija

Pa ipak je Petar četvorici svojih suboraca dodijelio zvanje boljara, ali već u 18. stoljeću. To su bili Šahovski, Apraksin, Neledinski-Melecki i Buturlin. Svi su oni pripadali starim moskovskim obiteljima i boljarstvo koje su dobili u poodmaklim godinama za njih je bila samo neka vrsta nagrade, jer Boljarska duma već više nije postojala. Posljednji boljar u Rusiji bio je knez Ivan Trubecki koje je umro 1750. godine. On je, pored zvanja boljara, imao i časnička zvanja koja je dobio već po Tabeli o rangovima Petra Prvog, i imao je funkciju senatora, a upravo je Praviteljstvujušči senat u Petrovo vrijeme zamijenio Boljarsku dumu u svojstvu vlade Ruske države.