Strano porijeklo tipično "ruskih stvari"

Russia Beyond (Legion Media, pavloposadskie-platki.ru)
Je li točno da su prve valjenke pronađene u drevnoj iranskoj grobnici? A da su se u Rusiji pojavile tek krajem 18. stoljeća? Najpoznatije tipične ruske stvari imaju zapravo mnogo složenije porijeklo.

Valjenke

Nešto veoma nalik ruskim valjenkama - čizme-čarape od filcane vune - nosili su stanovnici drevnog planinskog Altaja. To su utvrdili znanstvenici prije više od 30 godina, kada su vršili iskopavanja na altajskoj visoravni Ukok. Naime, zbog trajnog leda tamo su sačuvane grobnice iranskih plemena iz 4.–3. st. prije n. e. Danas se na tom području pružaju granice između Mongolije, Kine, Rusije i Kazahstana, dok su u drevna vremena tamo bili samo ljetni pašnjaci, zimska staništa stoke i staze nomada.

Filcana je vuna kao materijal bila rasprostranjena kod svih naroda Centralne Azije, posebno kod turkijskih i mongolskih plemena. Od nje su se pravili odjeća, tepisi, tobolci za strijele, nakit i obuća. U staroj Rusiji, međutim, obuća se pravila od kože, kore drveta i krzna, dok su se čizme od filcane vune pojavile tek poslije mongolsko-tatarske najezde u 13. stoljeću. Ali čak ni tada valjenke nisu postale masovna pojava, jer su si ih mogli priuštiti samo imućni.

Ruska varijanta obuće od valjane ili filcane vune pojavila se tek krajem 18. stoljeća, kada su starovjerci iz Nižegorodske gubernije osmislili tehniku valjanja vune bez šavova.

Industrijska metoda izrade učinila ih je jeftinijim. A tek poslije "Velike izložbe industrijskih proizvoda svih naroda" u Londonu 1851. godine počele su se povezivati s Rusijom. Valjenke su nakon toga predstavljene i na Svjetskim izložbama u Beču (1873.), Chicagu (1893.) i Parizu (1900.).

Kokošnik

Porijeklo ovog prepoznatljivog dijela ruske narodne nošnje nije sasvim jasno. Prema jednoj verziji, kokošnik je u Rusiju stigao iz Bizantije. Bizantske tijare navodno su se jako svidjele kćerima ruskih kneževa u vrijeme intenzivnog religijsko-kulturnog utjecaja Bizantije. Opis kape u obliku češlja ili ploče povjesničari su pronašli u novgorodskim ljetopisima iz 11. stoljeća. Prema drugim verzijama, davno prije Ruskinja kokošnike su nosile žene u mongolskim i mordovskim plemenima.

Ali, ma odakle potjecao, kokošnik se u Rusiji brzo udomaćio. Tome je doprinio poseban odnos prema kosi. U slavenskoj mitologiji, naime, raspuštena ženska kosa zastrašujući je prizor, a djevojka s raščupanom kosom najavljuje nesreću. Zato je kokošnik dobro došao ruskim ženama svih slojeva. Postepeno odustajanje od njega počelo je tek u vrijeme Petra I. Prema njegovom ukazu iz 1701. godine, plemstvo se moralo odijevati u europsku odjeću, dok se kokošnik još duže vrijeme zadržao u garderobi trgovkinja i seljanki.

Gželjski porculan

Čuveni plavo-bijeli oslikani porculan u Rusiji pojavio se za vrijeme Petra I. Ovo kobaltno oslikavanje razvijeno je "po ugledu na Nizozemce" Naime, sa svim drugim europskim novitetima koje je uveo car, u Rusiju je dospio i "plavi Delft", poseban stil oslikavanja porculana majstora iz grada Delfta u Nizozemskoj.

Podmoskovsko selo Gželj već tada je bilo centar lončarskog zanata i mjesto nastanka prvog ruskog porculana. Ali u Petrovo doba on se ukrašavao jarkim bojama: okerom, jarko zelenom, smeđom i bordo, dok su na posuđu bili prikazivani svakodnevni sižei po ugledu na popularne narodne grafike. Tek kasnije, sredinom 19. stoljeća, gželjski je stil počeo poprimati karakteristike "plavog Delfta". S jedne strane, bilo je to zbog mode (između ostalog, zbog popularnosti kineskog porculana), a s druge, majstori su primijetili da je monokromno oslikavanje traženije na europskom tržištu. Višeslojna, bogata plava boja postala je njihov zaštitni znak, proslavivši gželjski porculan u cijelom svijetu.

Ornament "krastavac"

Kultni ornament "paisley" ili "boteh", poznat i kao "turski krastavac", vrlo je star ukras. Smatra se da je nastao u drevnom Sasanidskom Carstvu (Drugom Perzijskom Carstvu), koje se početkom prvog milenija nalazilo na teritoriju današnjeg Iraka i Irana. Trgovačkim putevima ornament se proširio u Indiju, na Istok i u Afriku, dok je u Europu stigao u 17. stoljeću zahvaljujući britanskim kolonistima. Oni su mu dali ime "paisley". Još stoljeće kasnije pojavio se u Rusiji i udomaćio kao organski dio popularnih biljnih ornamenata. Ovaj "moderni print" postao je karakterističan za majstore pavloposadskih marama, danas vjerojatno najpoznatijih ruskih marama na svijetu.

Šapka-ušanka 

Ovo je još jedan predmet čije nas porijeklo vodi do grobnice na visoravni Ukok. Prilikom iskopavanja tamo je, naime, pronađena i kaciga od filcane vune iz 4. st. prije n.e., zašiljena na vrhu i ukrašena figurom ptičje glave, s ušima na vezivanje. Kasnije se ovaj tip kape proširio među centralnoazijskim narodima: Mongolima, Kirgizima, Baškirima i Burjatima. Smatra se da je prauzor ruske šapke-ušanke bila upravo mongolska zašiljena kapa pod nazivom malahaj.

Otada je više puta mijenjala oblik, pa ni do danas nije zastarjela. Ušanka je 40-ih godina postala dio zimske uniforme crvenoarmejaca. I dok su Mongoli cijenili malahaj zato što strijela koja bi izgubila na brzini nije mogla probiti takvu toplu zaštitu, ruski seljaci, vojnici, pa čak carice (majka Petra I., na primjer, imala je tri ušanke u svojoj garderobi) voljeli su je kao nezamjenjivu u surovim ruskim zimama.

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće