Dok još nisu uspostavili potpunu vlast u cijeloj zemlji, boljševici su već krenuli u obračun sa svim onim što je bilo karakteristično za "stari režim". Nova sovjetska vlast doživljavala je svećenstvo i običaje Pravoslavne crkve kao neodvojivi dio starog modela državnog ustrojstva i sustava vrijednosti. Boljševici su praktički htjeli likvidirati privrženost vjeri, svojstvenu običnom narodu, i stvoriti novu religiju – vjeru u komunizam i njegove vođe.
Narod ispred crkve, iz 1900-ih. Tvorničko naselje Košelji, Borovički okrug, Novgorodska gubernija.
MAMM/MDF/russiainphoto.ruCrkva je bila važna komponenta života u carskoj Rusiji. Ona je bila zadužena za evidenciju rođenih i umrlih, za instituciju braka i moral svojih parohijana. Taj element duhovnog života u praksi se ponekad svodio na birokratsku formalnost sustava po kojem funkcionira država.
Što se tiče ruskih seljaka (a početkom 20. stoljeća 85% seljaka u Rusiji bilo je nepismeno), Crkva je njima i dalje bila jedini izvor predodžbi o dobru i zlu. Svećenik im je na bogosluženju čitao Sveto Pismo i u propovijedima objašnjavao smisao pročitanog teksta i dovodio ga u vezu s događajima u svakodnevnom životu, govorio im da je monarhija oblik postojanja ljudske zajednice koji je Sam Bog uspostavio, i da nju ne treba mijenjati, nego svatko treba znati svoje mjesto u njoj. Boljševicima se posebno nije svidjelo pojednostavljeno shvaćanje po kojem kršćanin za stradanja dobiva nagradu "na onom svijetu", a u ovom svijetu mora sve trpiti. Oni su u tome vidjeli čistu obmanu pomoću koje se velike narodne mase drže u stanju obespravljenosti i siromaštva, dok drugi koriste njihov trud i uživaju u dokolici i bogatstvu.
Boljševike je inspirirao Karl Marx, a njemu pripadaju riječi "religija je opijum za narod". Tu je formulaciju u svojim radovima ponavljao i lider ruske revolucije Vladimir Lenjin. Boljševici su je usvojili kao parolu. Lenjin je pisao da se vjera u nekakav bolji zagrobni život rađa upravo zahvaljujući nemoćnom položaju ugnjetavane klase i njezinom nesposobnošću da se odupre "eksploatatorima". Religija im, po Lenjinu, nudi "jeftino opravdanje cjelokupnog njihovog eksploatatorskog postojanja".
Antireligiozni plakat, SSSR. Autor Deni (Denisov) V. N,1919.
Javna domenaBoljševička propaganda brzo je i na vrlo pristupačan način počela voditi borbu protiv "popova", kako su svećenici tada prezrivo nazivani. Na sovjetskim su plakatima svećenici prikazivani kao karikature, kao gojazna i vrlo odbojna bića u mantijama i s bradom koja "zaluđuju" narod.
Posljednja fotografija protojereja Ivana Kočurova, 1917.
Javna domenaBoljševici su brzo s riječi prešli na djela. U krvavom ratu protiv Crkve stradali su i pravednici i duhovnici. Smatra se da je od ruku boljševika prvi stradao o. Ivan Kočurov, svećenik Jekaterininske crkve u Carskom Selu. Ubili su ga crvenoarmejci kada su 1917. godine upali u bivšu carsku rezidenciju.
Zatim je 1918. godine izdan ukaz "O odvajanju crkve od države i škole od crkve". Crkvena je zemlja nacionalizirana, a brak i obiteljski odnosi nisu više bili u nadležnosti Crkve.
Otvaranje grobnice s moštima svetog Aleksandra Nevskog 12. s vibnja 1922.
Karl Bula/Centralni državni arhiv filmskih i fotografskih dokumenata Sankt-Peterburga/SputnikBoljševici su 1918.-1920. pokrenuli antijversku kampanju u okviru koje su bogohulno skrnavili mošti ruskih svetitelja u želji da raskrinkaju mit o njihovoj netruležnosti i tako suzbiju kult njihovog poštovanja. Propaganda je obilato koristila fotografije s otvorenim relikvijarima.
Crvenoarmejci iznose ikone i crkvene utvari nakon zatvaranja Simonovog manastira, 1923.
Osobni arhiv S. Burasovskog/russiainphoto.ruBoljševici su 1922. godine otišli još dalje i počeli oduzimati crkvene dragocjenosti pod izgovorom da se bore protiv masovne gladi, a također za oživljavanje ekonomije koja je uništena u Građanskom ratu. U specijalnu državnu riznicu skladišteni su bogoslužbeni predmeti od dragocjenih metala, okovi ikona, križevi i sve ostalo što je moglo sadržavati zlato, srebro ili drago kamenje. Mnogo toga je kasnije prodano na Zapad.
Svećenici su se protivili barbarskom pljačkanju crkvi, zbog čega su ih čekisti hapsili, optuživali za kontrarevolucionarnu djelatnost i antisovjetsku propagandu, mučili i represirali. Početkom 1920-ih stradalo je više od tisuću svećenika. Među njima je bilo i uglednih arhijereja iz Moskve i Peterburga.
Petrogradski mitropolit Venijamin na sudu, 1922.
Javna domenaVeliki je odjek imao događaj u gradu Šuji, u Ivanovskoj oblasti, gdje su parohijani Voskresenske crkve pokušali spriječiti otimanje dragocjenosti iz crkve, poslije čega su krasnoarmejci otvorili vatru na grupu vjernika. Nekoliko je ljudi poginulo, a svećenici te crkve kasnije su demonstrativno osuđeni na smrt i strijeljani.
Pojedini su svećenici poslije Revolucije emigrirali, ali je većina ostala u zemlji i nastavila vršiti bogoslužja. Važno je istaknuti da je u ljeto 1917. godine, dakle uoči revolucije, u Moskvi održan veliki crkveni sabor i tada je uspostavljena patrijaršija koju je ukinuo još Petar I. Novoizabrani patrijarh Tihon uživao je veliki autoritet među arhijerejima. Kada je počeo Građanski rat, on je osudio ljude koji prolijevaju krv i pozvao ih da se urazume.
Grupa članova Komisije za zapljenu crkvenih dragocjenosti i episkop Ditonije, 1922.
MAMM/MDF/russiainphoto.ruTihon je uhićen 1922. godine i moglo se očekivati da će biti pogubljen kao i mnogi drugi s.većenici Međutim, ubrzo je pušten, a u njegovo je ime objavljeno priznanje da je on, navodno, bio pod štetnim utjecajem antisovjetski nastrojenih lica i da "odsada nije neprijatelj sovjetske vlasti". U namjeri da se obračunaju s crkvenom hijerarhijom boljševici su inicirali raskol u ruskom pravoslavlju. Naime, svećenici lojalni boljševicima, takozvani "obnovljenci", okrenuli su se protiv patrijarha i na kraju su ga uklonili s trona.
Dizanje u zrak katedrale Krista Spasitelja u ulici Volhonka.
TASSPoslije Lenjinove smrti u partiji se razbuktala borba za vlast, tako da su represije Crkve privremeno splasnule. Međutim, već 1928. godine ponovo su poduzete mjere "jačanja antireligijske borbe", koja je sada već izjednačena s klasnom borbom. Počelo je masovno dizanje crkvi u zrak, i to je trajalo do kraja 1930-ih. Prije uspostavljanja sovjetske vlasti u carskoj Rusiji bilo je 54 000 crkvi, a uoči raspada SSSR-a ostalo ih je svega oko 7000.
Pojedine su crkve ponovo sagrađene, kao na primjer katedrala Krista Spasitelja u Moskvi. Mnogi su, međutim, nepovratno izgubljeni. Boljševici su htjeli uništiti i katedralu Vasilija Blaženog, ali su se poslenici kulture zauzeli za njegovo očuvanje i otvorili u njemu muzej. Postoji, doduše, i druga verzija, tj. čitava povijesna anegdota o tome kako je ova crkva opstala. Priča se, naime, da je Staljinov suborac Lazar Kaganovič predstavio vođi projekt rekonstrukcije Crvenog trga i da je s makete uklonio figuru katedrale, ali mu je Staljin, navodno, rekao: "Lazare, vrati to na mjesto!"
Boljševici su bez dvoumljenja dizali u zrak starinske crkve ako su one predstavljale smetnju u izgradnji hidroelektrana ili u proširivanju cesta i ulica. Mnoge su crkve zatvorene, a zatim su korištene u neke druge svrhe, od skladišta žita do tvorničkog prostora. Manastiri su često preuređivani u zatvore, a u Kazanjskoj sabornoj crkvi u Peterburgu je otvoren, ni manje ni više, Muzej povijesti religije i ateizma.
Krajem 1930-ih je počeo Veliki Staljinov teror, tj. masovne represije. Nisu ih izbjegli ni preostali svećenici. Oni su sve vrijeme hapšeni, često i za vrijeme bogoslužja, i najčešće iz političkih pobuda, tj. "za antisovjetsku agitaciju". Mnoštvo pravoslavnih svećenika i arhijereja završilo je u zatvoru ili progonstvu, a također na teškim robijaškim radovima u logorima Gulaga. Mnogi su tamo strijeljani ili su na drugi način izgubili život.
Fotografije ljudi, žrtava političkih represija, poginulih na Butovskom poligonu u Moskvi.
Aleksej Savostin/SputnikNa Butovskom poligonu kod Moskve je 1937. i 1938. strijeljano oko 20 000 ljudi, od toga oko tisuću služitelja različitih vjeroispovijesti. Patrijarh Aleksije II. je tijekom 1990-ih za masovne grobnice na ovom mjestu rekao da je to "Ruska Golgota", jer su svi ti ljudi represirani bez suđenja, po presudi koju su izricale "trojke Narodnog komesarijata za unutarnje poslove (NKVD)". Poslije raspada SSSR-a kanonizirani su sveti Butovski novomučenici (321 svećenik).
Ukupno je kanonizirano preko 1700 novomučenika i ispovjednika Crkve Ruske koji su bili progonjeni poslije revolucije 1917. godine. Prema nekim procjenama, u vezi s crkvenim pitanjima je tijekom postojanja SSSR-a stradalo 100 000 ljudi.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
