Kako je Gustav od Švedske otišao u Rusiju i nikada se nije vratio

"Gustav, raspaljen od popijenog vina, prijetio se da će zapaliti Moskvu ako mu ne bude dozvoljeno da napusti Rusiju. <...> [Car] se naljutio i oduzeo nezahvalniku [Gustavu] i riznice i gradove, i naredio da se ovaj drži u kućnom pritvoru, ali se ubrzo smilovao i dodijelio mu propali Uglič umjesto Kaluge."

Tako Nikolaj Karamzin opisuje krah princa Gustava I. Vase (1568.-1607.) koji je u Rusiju doputovao u visokom statusu budućeg carevog zeta, ali je brzo "uprskao stvar". A možda je represije protiv princa zaista prouzrokovalo njegovo junaštvo i odbijanje da ratuje protiv svoje domovine?

"Drugi Paracelsus"

Švedski princ Gustav I. Vasa, J. S. Salmson, 1880.

Javna domena

Prije nego što će doputovati u Moskvu u kolovozu 1599. godine, princ Gustav morao se obući u odgovarajuće "odore". Utočište je tražio u Moskovskom Carstvu na čijem je tronu tada bio Boris Godunov, a bježao je iz Poljske, gdje je progonjen. Iz Moskve mu je  susret poslano "nekoliko dvorana s njemačkim prevodiocima, a također zaprežna kola, konji i mnoge druge kneževske stvari potrebne u putu, i svakojake zalihe", napisao je nizozemski trgovac Isaac Massa.

"Kneževske stvari" bile su potrebne da bi princ stigao u Moskvu u odgovarajućim "odorama" i s odgovarajućom svitom. Takvo ukazivanje pažnje Gustavu bilo je razumljivo, jer je on mogao pretendirati na švedsko prijestolje, premda mu je porijeklo bilo diskutabilno.

Gustav je bio sin kralja Erika XIV. od Švedske i Karin Månsdotter, obične sluškinje i jedine predstavnice finskog naroda koja je dobila kraljevsku titulu. Ali djeca koju je Eriku rodila Karin, a među njima je i Gustav, rođena su prije nego što je njoj u srpnju 1568. godine dodijeljena titula kraljice. Zbog toga su Gustavova prava na švedsko prijestolje bila diskutabilna. Pored toga, kada je Gustav imao samo šest mjeseci njegovog oca Erika s prijestolja je zbacio brat Ivan III. od Švedske, oduzevši mu sva prava na švedski tron.

Erik XIV. (1533.-1577.), Steven van der Meulen

Nationalmuseum/Javna domena

Gustav je od djetinjstva živio u teškim okolnostima. Prve godine života proveo je u kućnom zatvoru, u zamku Åbo (Turku) u Finskoj. Zatim su ga 1575. godine kidnapirali agenti njegovog strica, poslije čega je upisan u jezuitsku školu.

Dva je desetljeća princ Gustav lutao Europom i po svemu sudeći stjecao znanja i životno iskustvo. On je 1586. živio na dvoru cara Rudolfa II. koji je bio pokrovitelj znanstvenika. U to je vrijeme princ Gustav, kako piše Karamzin,"pored švedskog i slavenskog znao talijanski, njemački i francuski jezik; upoznao je svijet, imao je oštar um i umio je lijepo pričati". U ruskim izvorima postoje svjedočanstva da je Gustav zbog svoje obrazovanosti i poznavanja alkemije dobio nadimak "drugi Paracelsus", i da se tim nadimkom dičio više nego kraljevskim porijeklom.

Prilika za Kseniju Godunovu

U Moskvu je Gustav pozvan isključivo zbog toga što je imao kraljevsko porijeklo, pa makar bio i izvanbračno dijete. Moskovski su carevi imali računa da dovedu takvog čovjeka u Rusiju, da ga prevedu u pravoslavlje, vjenčaju princezom i tako na svojoj strani imaju kandidata za jedan europski tron. Princ je tada živio u kući izvjesnog Christophera Catera u Danzigu. Isaac Massa priopćava da je Gustav stupio u intimnu vezu s domaćinovom ženom i da mu je ona čak rodila nekoliko djece. Bilo kako bilo, on se našao u nezavidnoj situaciji i poslao pismo ruskom caru dajući pristanak da dođe u Rusiju.

Boris Godunov, 17. st. 

Javna domena

Car Boris Godunov planirao je oženiti Gustava svojom kćeri, princezom Ksenijom Godunovom. Ona je u to vrijeme bila najuglednija ljepotica Moskovskog Carstva, i obrazovanje je stekla pod rukovodstvom europskih učitelja. Princ Gustav doputovao je u Moskvu 19. kolovoza 1599. godine. "Dočekan je s velikom pompom, na dočeku su svi dvorani bili na konjima i u skupocjenim odorama. Dali su mu carskog konja i tako ga ispratili do kuće koja je za njega pripremljena, a tu su ga opskrbljivali svime što mu je bilo potrebno: konjima, opremom, namirnicama, slugama i robljem, kao da je bio car. Povrh svega mu je car Boris poslao mnogo dragocjenih poklona, brokat i svilene tkanine za odjeću, njemu i njegovim ljudima", piše Massa.

U početku je sve bilo prilično lijepo. Gustav je na carskom piru čak i razgovarao na "slavenskom jeziku", car mu je osobno "izrazio žaljenje zbog nesreća koje su zadesile princa i obećao pokroviteljstvo Moskovske Države", a svome je sinu careviću Fjodoru naredio da princu Gustavu ukazuje poštovanje. Princ je dobio na korištenje "Kalušku zemlju, tj. tri grada saoblastima, da bi se mogao izdržavati". Kako piše Karamzin, "Gustav je poslije Borisove obitelji bio prvi čovjek u Rusiji, svakodnevno obasut pažnjom i darovima."

Ksenija Godunova, 1876., Sergej Gribkov

Tverska regionalna galerija slika/Javna domena

Takav je odnos bio razumljiv. Car je planirao udati kćer za Gustava i taj brak iskoristiti u političkoj igri. Prikrivajući se retorikom brige o "nesretnom sinu mučki svrgnutog švedskog kralja", Godunov je htio uzeti od Švedske dio baltičkih zemalja, tj. suvremenu Estoniju, i tamo osnovati Livonsko Kraljevstvo na čijem bi tronu bio Gustav, a da se Gustav zauzvrat odrekne svojih prava na švedsku krunu. Plan je lijepo zvučao, i djelovalo je da će sve ići kao podmazano.

Princ Gustav – pijanica ili junak?

Situaciju s Gustavom u svojim bilješkama su opisala dva stranca – Nizozemac Isaac Massa i Nijemac Conrad Bussow. Obojica priopćavaju da je Gustav iznenada naljutio cara Borisa prije svadbe s princezom Ksenijom, i da je po kazni poslan u grad Uglič. I obojica se slažu da je uzrok bila neka žena.

Portret Isaaca Masse, 1626., Frans Hals

Umjetnička galerija, Ontario/Javna domena

Kako piše Massa, kada se saznalo da Gustav "uživa" u Moskvi, na službu mu je pohrlilo mnoštvo predstavnika europskog plemstva. Teško da je ta okolnost uplašila Godunove. Oni su i sami bili naklonjeni europskom obrazovanju. Stvari su, međutim, krenule nizbrdo kada je Gustav pozvao iz Danziga Christophera Catera sa ženom (Bussow piše da se ona zvala "Katarina").

Kako piše Massa, ta žena je "učinila da on postane toliko nadmen, da je svima kontrirao i često je tukao svoje dvorane i sluge, pa čak i Moskovljane, te se već počelo pričati da je malo skrenuo pameću". Gustav je svojoj ljubimici nabavio kočije s četiri bijela konja, a u to doba je samo carevima i caricama bilo dozvoljeno imati takav prijevoz. Navodno je to i bio glavni uzrok svih Gustavovih nevolja, jer se Godunov naljutio i odustao od ideje da uda Kseniju za švedskog princa, i umjesto toga je otjerao Gustava u progonstvo. Conrad Bussow piše da se kasnije na samrtnom odru princ "jako žalio na svoju ljubavnicu Katarinu jer je ona toliko ovladala njime da je nije imao snage ostaviti, i štoviše njenim savjetima se pokoravao više nego carevoj volji, tako da je ona i početak i uzrok svih njegovih nevolja i nedaća".

Jesu li to zaista bili dovoljni razlozi da se osujeti tako sveobuhvatan plan kao što je brak carske kćeri, a zatim i osnivanje cijele jedne države? Bussow aludira da je nešto drugo moglo biti razlog razilaženja Godunova i Gustava.

"Njemu je [Godunov] stavio na raspolaganje sve svoje snage da ovaj pomoću njih napadne svoje nevjerne Šveđane i osveti im se za svoju nesreću, te da povrati tron koji mu pripada po očevom nasljedstvu. Ali vojvoda Gustav nije pristao na to i rekao je da bi radije sam poginuo nego što bi podvrgao svoju zemlju razaranju i ubijanju tisuća ljudi." Upravo zbog toga je, smatra Bussow, "car promijenio svoje raspoloženje" prema Gustavu i za kaznu ga protjerao u Uglič.

Massa u svojoj "romantičnoj" verziji događaja spominje da je Godunov pokušavao urazumiti Gustava: "Naredio je da se ovome objavi kako ne priliči kraljevskom sinu biti s tuđom ženom i ukazivati joj carske počasti, a povrh toga u svim svojim poslovima slušati savjete žene, te da mu također valja uzdržavati se od ludorija, i dao mu još nekoliko sličnih savjeta. Čuvši to, i smatrajući da mu se čini velika nepravda, princ je bio vrlo uvrijređen i nije htio nimalo popustiti." Možda te riječi sadrže odjek političke diskusije koju su vodili Godunov i Gustav. Bilo kako bilo, Gustav nije preveden u pravoslavlje, a njegov je brak s Ksenijom otkazan.

Švedskom je princu oduzeta Kaluga s okolnim gradovima. Umjesto toga je dobio drevni Uglič, gdje je nastavio živjeti u statusu kneza. Bilo mu je dozvoljeno da "majstorira i gradi što god poželi. I on je tamo napravio mnoge ludosti", piše Massa. "Car mu je dodijelio jednog plemića koji je imao zadatak služiti princu i pratiti sve što ovaj radi, ali od žene je odvojen." Kada je na tron stupio Vasilij Šujski, princ Gustav premješten je u grad Kašin. I dalje je tretiran kao knez, ali je ostao u Rusiji. Ili ga nisu pustili da ode, ili e son sam nije želio vratiti u Europu i tamo živjeti kao skitnica. Umro je 1607. godine u Kašinu. Sahranjen je "u predivnom brezovom šumarku, na obali Kašinke".

Dmitrovski samostan, Kašin, 1910., Sergej Prokudin-Gorski

Biblioteka Kongresa/Javna domena

U 19. stoljeću znanstvenici su počeli osporavati autentičnost ličnosti Katarine (u švedskim izvorima ona je Brita Persdotter Karth), a danas se već smatra da je to legendarna ličnost i da je Katarinu "izmislio" švedski barun Adolf Ludvig Stierneld (1755.-1835.) kako bi obrazložio svoje srodstvo sa švedskom kraljevskom obitelji. Barun je, naime, tvrdio da je potomak Larsa, starijeg sina Gustava i Katarine. Kao temelj za takvu tvrdnju poslužio je drevni rukopis koji je baron Stierneld falsificirao.

Ako je tako, onda je vjerojatnija verzija da je Gustav bio pošteni znanstvenik koji nije želio ratovati protiv Šveđana. Ali otkud onda verzija o ljubavnici, i kako to da nju spominju i Massa i Bussow? Treba imati u vidu da su obojica došla u Rusiju tek nakon prinčevog progonstva, tako da su informacije o događajima, po svemu sudeći, dobili od svojih ruskih suvremenika. A ovima je, naravno, odgovaralo da stranog princa prikažu kao pijanicu i bezumnika, a ne kao junaka i patriota koji je odbio "pola carstva", što bi mu slijedovalo da se oženio carevom kćeri.