U sovjetsko doba bio je popularan masivan nakit od zlata s ogromnim raznobojnim kamenjem. Prstenje s aleksandritima ili naušnice s rubinima do danas se čuvaju u kutijicama mnogih žena na postsovjetskom prostoru. Vjerojatno mnoge od njih i ne znaju da je veći dio tog kamenja stvoren u znanstvenim institutima, pri čemu prvobitno uopće nije bilo namijenjeno za draguljare.
Najpopularniji je pandan brilijantu u Rusiji fianit, kristal koji za dijamantom praktički ne zaostaje po čvrstoći i blistavosti, ali je znatno jeftiniji. U drugim ga zemljama nazivaju kockasti cirkon (CZ ili kristal cirkonijevog dioksida), dok je u zemljama Zajednice neovisnih država poznat isključivo kao fianit.
Naziv je dobio po FIAN-u, odnosno Fizičkom institutu akademije znanosti u Moskvi, u kojem je radilo sedam nobelovaca.
U ovom institutu znanstvenici rade na optičkim projektima za civilnu i vojnu industriju, jer kristali nisu potrebni samo draguljarima. Oni se koriste za izradu medicinskih instrumenata (na primjer, za stomatološke instrumente sa slojem cirkona), kao i za optičke instrumente. Ali za razvoj industrije bilo je potrebno osmisliti jeftini kristal bez deformacija s određenim optičkim svojstvima sličnim dijamantu. Još 60-ih godina u FIAN-u je osnovan odjel za monokristale koji se bavio dobivanjem staklastih materijala za lasere.
Fianit je sintetiziran 1970. godine putem zagrijavanja cirkonijevog dioksida do temperature od 2500°C. Na čelu grupe znanstvenika bio je akademik Vjačeslav Osiko, koji je i skrenuo pažnju na različite sfere primjene novog kamena. Tako su ovaj kristal počeli koristiti i draguljari.
Kamen je pokazao izuzetne osobine: ne gubi sjaj, čvrst je, prozračan, a uz odgovarajuću obradu podsjeća na dijamant. U Rusiji su posebno popularni fianiti u zlatu, i to čak u kombinaciji s pravim dragim kamenjem. Cijena takvog nakita je dva-tri puta niža nego kada bi se radilo o brilijantima.
Osim bezbojnog kamena, mogu se sresti i ružičasti, crni i žuti fianiti, za svaki ukus. To se postiže dodavanjem određenih metala u proces izrade. Na primjer, za zelenu boju potrebna je primjesa kroma, za boju konjaka primesa titanija, a za plavu kobalta.
Naravno, čak se i golim okom fianit može razlikovati od dijamanta. Fianit je prozračan, bez defekata i "balončića", a osim toga, ako dišete u njega, na njemu se hvata para (na pravom se dijamantu to ne događa).
Crveno kamenje oduvijek je bilo dragocjeno u draguljarskom poslu, jer su njegova nalazišta prilična rijetkost. Još u 19. stoljeću znanstvenici u Europi pokušali su napraviti sintetičke rubine i korunde. U Sovjetskom Savezu postignuti su veliki uspjesi u masovnoj proizvodnji umjetnog kamenja tako da je gotovo sve crveno kamenje u nakitu bilo sintetičko. Kao i u slučaju fianita, crveno kamenje trebalo se koristiti u industriji, za proizvodnju satova i lasera.
Prvi sovjetski korund napravljen je 1939. godine u Institutu za kristalografiju u Moskvi, a već 1947. godine kemičari Aleksej Šubnikov i Sava Popov razvili su metodu koja je omogućila masovnu proizvodnju ovih korunda, za što su dobili Državnu nagradu.
Kasnije je u SSSR-u pronađen način za uzgajanje umjetnih aleksandrita, kamenja koje može mijenjati boju od smaragdne do boje rubina ovisno o osvjetljenju. Iz zemlje se vadi samo na nekoliko mjesta na planetu, pri čemu se smatra da su uralski aleksandriti najbolji.
Treba reći da su upravo sovjetski umjetni aleksandriti bili traženi i među stranim draguljarima zbog vrhunske kvalitete. Metoda koju je osmislio Institut za kristalografiju nazvana je horizontalno usmjerena kristalizacija (ponekad se sreće i pod nazivom "metoda Bagdasarova" po imenu rukovoditelja grupe znanstvenika). Jednostavno se može opisati ovako: uzima se list molibdena i savija u obliku čamčića. Zatim se tu ubacuje mješavina kemijskih tvari i to se šalje u uređaj za zagrijavanje. Tijekom tjedan dana iz ove smjese raste aleksandrit.
U drugim zemljama koriste se drugačije tehnologije. Na primjer, u SAD-u se aleksandriti "rastežu" iz tekućeg stanja. Sovjetski je umjetni aleksandrit, ipak, čvršći.
Danas sintetičko crveno kamenje može biti potpuno različitih nijansi i jednako je popularno kao i prirodno. Mogu se razlikovati samo pomoću specijalnog instrumenta spektrometra, jer prirodno i umjetno kamenje posjeduje različite apsorpcijske spektre. Osim toga, prirodno kamenje vrlo se rijetko sreće bez primjesa.
Premda Rusija posjeduje veliko nalazište smaragda na Uralu, za industriju su bili potrebni i jeftini umjetni pandani. Istinski napredak u izradi umjetnih smaragda postigli su početkom 70-ih godina znanstvenici iz novosibirskog Instituta za geologiju i geofiziku pod rukovodstvom Vladimira Kljahina. Prije svega, oni su postigli stabilan rast kristala smaragda iz geotermalnih otopina, pri čemu je dobiveni kamen bio intenzivne boje i bez pukotina.
Krajem 80-ih ova je tehnologija odobrena za masovnu proizvodnju. Zatim je osnovano zajedničko tajlandsko-rusko poduzeće TAIRUS, koje je počelo proizvodnju kristala pod brendom "Russian emerald", kako za domaće, tako i za strano tržište. Za dobivanje oko sto grama geotermalnog smaragda potrebno je oko mjesec dana.
Ova proizvodnja sasvim uspješno funkcionira i danas, uzgajajući ne samo smaragde različitog tipa, nego i aleksandrite, rubine i safire. Kako objašnjavaju zaposleni u TAIRUS-u, geotermalno kamenje posjeduje ista svojstva kao i prirodno, osim što ga je stvorio čovjek.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
