Kako su Japanci umalo oteli Rusiji dalekoistočnu regiju?

Ann Ronan Pictures/Print Collector/Getty Images

Intervencija širokih razmjera država Antante u Rusiji nikako nije bila motivirana ideološkom mržnjom i dolaskom boljševika na vlast. London i Pariz mnogo više brinula je namjera Lenjinove vlade da zemlja izađe iz rata protiv Njemačke. Nije iznenađujuće što su se saveznici u Građanskom ratu koji se rasplamsavao na ruševinama Carske Rusije oslanjali na kontrarevolucionarni Bijeli pokret čiji su se lideri kleli da će vratiti rusku vojsku na bojno polje i ratovati protiv Njemačke sve do definitivne pobjede.

Japanski vojnici u Sibiru

Adachi/Library of Congress/Corbis/VCG via Getty Images

Neposredno poslije sklapanja Brestskog mira između Sovjetske Rusije i Njemačke 3. ožujka 1918. godine saveznički vojni kontigenti počeli su se iskrcavati u ruskim lukama na sjeveru, jugu i istoku zemlje. Oni, međutim, nisu žurili s rizičnim potezima u tuđem sukobu, držeći se podalje od borbenih sukoba i nastojeći da bez puno napora i koristeći druge ostvare svoje ciljeve. U tom kontekstu izdvajao se Japan, kojem je teška situacija u Rusiji otvarala velike mogućnosti.

Među okupljenima američki general Graves (sjedi treći slijeva) i japanski general Otani. Vladivostok, 1918. ili 1919.

Corbis/Getty Images

Japan je na sudjelovanje u intervenciji na ruskom Dalekom istoku poticao Washington. U početku su mišljenja u japanskom društvu, povodom toga je li se u sve to treba uplitati, bila podijeljena. Međutim, vremenom se razmjer miješanja u ruske poslove "zemlje izalazećeg sunca" rasle geometrijskom progresijom, a SAD se pitao kako da ograniči sve veće apetite svog saveznika. "S obzirom na poziciju i interese u istočnoj Aziji, Japan treba imati glavnu ulogu u uspostavljanju reda u istočnom Sibiru", rekao je japanski ministar vajnskih poslova Goto Simpei Amerikancima u srpnju 1918. godine.

Japanske trupe u Vladivostoku, 1918.

Culture Club/Getty Images

Prvi japanski vojnici iskrcali su se u luci u Vladivostoku 5. travnja 1918. godine. Riječ je o dvije satnije mornaričkog pješaštva iz eskadre viceadmirala Hiroharua Katoa. Povod je bilo ubojstvo koje su u gradu dan ranije izvršila dvojica nepoznatih Japanaca. Ne nailazeći na otpor vrlo brzo su pod svoju kontrolu preuzeli luku i centar Vladivostoka. "Počeo je odavno pripreman imperijalistički napad s istoka", odreagirala je istog dana sovjetska vlada.

"Imperijalistički Japan želi ugušiti Sovjetsku revoluciju, odsječi Rusiju od Tihog oceana, osvojiti bogate predjele Sibira, porobiti sibirske radnike i seljake".

Japanske trupe u Habarovsku, 1920.

Universal History Archive/Universal Images Group via Getty Images

Japan je od svjetskog rata dobio neočekivani poklon, netaknutu riznicu Sibir. Japanci moraju osvojiti sibirsku riznicu... Pripajanje Japanu, ne u smislu intervencije, nego u ekonomskom smislu, ovisi od umijeća Japanaca", pisao je urednik "Narodnih novina", I. Rokuro. U Tokiju se raspravljalo o tome kako izvesti širenje na ruskom Dalekom istoku. Kao jedna od najprihvatljivijih varijanti akcije viđeno je potiskivanje "ekstremista", kako su se tada nazivali boljševici, iz regije, podrška lokalnih "umjerenih" političkih snaga i pomoć uspostavljanju tampon ruske države pod okriljem Japana, "nezavisnog Sibira", kako se izrazio diplomat, Itiro Motono. Pritom je trebalo raditi oprezno, bez otvorene agresije, obazirući se na reakciju zapadnih sila i ne dozvoljavajući razvoj općenarodnog oslobodilačkog pokreta.

Vladivostok, rujan 1918.

Fine Art Images/Heritage Images/Getty Images

U listopadu 1918. godine japanske trupe na ruskom Dalekom istoku brojale su više od 72 000 ljudi (usporedbe radi, američki ekspedicijski korpus "Sibir" imao je preko 9 000 ljudi). Pod njihovu kontrolu dospio je dio Transsibirske magistrale, veliki teritoriji na Primorju i Priamurju, japanski garnizoni nalazili su se čak istočno od Bajkajskog jezera. U Japan su obilato izvoženi prirodni resursi, uključujući drvo, ugljen i veliki ulovi riba iz obitelji pastrmki i haringi.

Buyenlarge/Getty Images

Japansko rukovodstvo oslanjalo se na svojeglave kozačke atamane kao što su bili Grigorij Semjonov i Ivan Kalmikov. Ovi aktivisti Bijelog pokreta dobijali su financije, oružje, kao i kad ustreba, neposrednu pomoć japanskih trupa. S priznatim vođom bijelih, "vrhovnim vladarem Rusije" admiralom Aleksandrom Kolčakom, Japanci su imali kompliciran odnos. U Tokiju su smatrali da taj "Washingtonov čovjek" može naštetiti interesima "zemlje izlazećeg sunca". "Japan nije zainteresiran za brzu obnovu jedinstvene i jake Rusije. Poput Kine, on će i ovdje težiti podršci Građanskog rata do potpunog iscrpljivanja Rusije kako bi se stvorilo pogodno tlo za eksploataciju oslabljene zemlje", pisao je u veljači 1919. godine šef Kolčakove vlade, Petar Vologodski.

Vrhovni vladar Rusije, admiral Aleksandar Kolčak u Omsku, 1919.

Pictures From History/Universal Images Group via Getty Images

Japanci su za razliku od drugih intervenata aktivno sudjelovali u borbama protiv lokalnih crvenih partizana. I dok je s Amerikancima bio sklopljen nekakav prešutni pakt o nenapadanju, protiv japanske vojske vodile su se žestoke i krvave borbe koje su odnijele desetke i stotine života s obje strane. Tokom intervencije poginulo je prema različitim izvorima do 3000 vojnika i časnika carske vojske.

Corbis/Getty Images

Neposlušnost stanovništva surovo je kažnjavana. Spaljivana su cijela sela i vršena strijeljanja za primjer. Jedan američki časnik bio je svjedok kaznene akcije Japanaca ispred željezničke stanice Svijagino u srpnju 1919. godine: "Petero Rusa dovedeno je na grobove iskopane u okolini željezničke stanice, oči su im vezane i naređeno im je da kleknu na koljena, s rukama vezanim na leđima, na ivicu grobova. Dvojica japanskih časnika skinuli su se i izvukli sablje kojima su udarali žrtve po vratu s leđa. I kako su žrtve padale u grob, tako bi svaku od tri do pet japanskih vojnika udaralo bajonetima, vrišteći od radosti. Dvije žrtve bile su odmah obezglavljene udarcima sablji, dok su ostale sudeći po zemlji koja je na njih bila bačena, a koja se pomjerala, ostale žive".

Japanci poziraju kraj tijela svojih žrtava

Universal History Archive/Universal Images Group via Getty Images

Osim toga, zahvaljujući Japancima spašeni su životi više od 900 siročadi iz obitelji Poljaka prognanih u Sibir još za vrijeme cara. Djeca čiji su roditelji poginuli u paklu Građanskog rata, odvođena su u Japan, a kasnije prebacivana u svoju domovinu. Japanci su pružili pomoć i američkom Crvenom križu u evakuaciji iz zone borbenih djelovanja skoro 800 ruske djece koja su na istok zemlje stigla iz Petrograda 1918. godine. Ovdje su su se ona oporavljala poslije gladovanja tokom zime, budući da su zbog rata koji je iznenada izbio bili odvojeni od kuće. Tek poslije tri godine obišavši cijeli svijet uspjeli su se vratiti svojim roditeljima.

Japanske trupe u Harbinu, 1919.

Buyenlarge/Getty Images

I dok se sa završetkom Prvog svjetskog rata u studenom 1918. godine ozbiljno postavljalo pitanje svrsishodnosti prisustva vojnih kontigenata intervenata na teritoriju Rusije, poraz bijelih vojski Kolčaka i Denikina u ljeto i jesen 1919. godine učinio je njihovo postojanje potpuno besmislenim. Washington, London i Pariz polako su počeli povlačiti svoje trupe, dok je Tokio, pak, započeo s jačanjem vojnog prisustva u regiji. Broj vojnika japanske carske vojske na teritoriju Rusije početkom 1920. godine premašio je 100 000 ljudi.

Universal History Archive/Universal Images Group via Getty Images

Poslije poraza Bijelog pokreta na istoku Rusije, Crvena armija ušla je u direktni sukob s japanskim trupama. Međutim, budući da sovjetska vlada u tom trenutku nije bila spremna za otvoreni rat sa "zemljom izlazećeg sunca", Lenjin je u veljači 1920. godine izašao s idejom stvaranja demokratske tampon države na istoku zemlje. Za Japance izmučene antigerilskom borbom i željne predaha, projekt se ispostavio kao potpuno prihvatljiv. Osim toga Tokio se nadao da će Dalekoistočna republika osnovana 6. travnja, postati njegov protektorat.

Japanci napuštaju Vladivostok

Getty Images

Tim nadama nije bilo suđeno da se ostvare. Dalekoistočna republika u potpunosti je kontrolirana iz Moskve, a Narodna revolucionarna vojska uspješno je zadavala završne udarce bijelogardejskim snagama na Dalekom istoku. Istovremeno marionetske vlade stvorene na ruskom tlu pod kontrolom Japana pokazale su se kao nesposobne. Uza sve to Tokio se našao pod velikim diplomatskim pritiskom SAD-a koj nije htio jačati svog geopolitičkog suparnika na Pacifiku.

Oslobodilačka vojska u Blagovješčensku, 1920.

Universal History Archive/Universal Images Group via Getty Images

Na kraju "zemlja izlazećeg sunca" počela je ustupati. Posljednji japanski vojnici napustili su Vladivostok 25. listopada 1922. godine, a već u studenom Dalekoistočna republika ušla je u sastav Sovjetske Rusije. Samo je sjeverni Sahalin ostao u rukama Japanaca, da bi poslije dugih i teških pregovora sa Sovjetskim Savezom 1925. godine morali ga vratiti.