Kako je belgijski revolver "Nagant" postao simbol ruske revolucije 1917.

Na početku revolucije 1917. godine ruski vojnici i časnici su posjedovali skoro milijun revolvera "Nagant". Ovo oružje je postalo simbol epohe i neodvojivi atribut svakog filma u kojem se prikazuju događaji iz toga doba.

Ali kako se dogodilo da belgijski revolver postane masovno oružje u ruskoj vojsci?

Nositelji Križa Sv. Juraja s "Nagantom", 1915.

Javno dobro

Kakvo je moralo biti novo osobno naoružanje u ruskoj vojsci?

"U to doba su revolveri bili najpouzdanije i najučinkovitije oružje. Tako je pištolj izabran kao osnovno oružje naših vojnika i časnika", rekao je za portal Russia Beyond, Igor Korotčenko, glavni urednik časopisa "Nacionaljnaja oborona".

Još krajem 19. stoljeća su postavljeni strogi standardi za novi vojni revolver. On je morao biti vrlo probojan i ujedno precizan, i koristiti isto streljivo i iste žljebove u cijevi kao "trolinijska" puška Mosina koja je u to vrijeme uvedena u sastav naoružanja.

"Osimtoga, oružje kratke cijevi je moralo biti lako, jednostavno i pouzdano i da proces proizvodnje u tvornici ne bude kompliciran. Tražilo se također da to oružje ubija konja s udaljenosti od 50 koraka", ispričao je Korotčenko.

Novi pištolj nije smio imati mehanizam za poluautomatsku paljbu, što u naše vrijeme zvuči prilično čudno. Stručnjak je ovako objasnio taj zahtjev:

"Još jedan vrlo važan čimbenik u ono doba je bila potrošnja streljiva. Bilo je potrebno oružje kojim vojnik neće ispucati svo streljivo za pet minuta jer je dopremanje streljiva i oružja na front trajalo i po nekoliko tjedana", kaže Korotčenko.

Prema njegovim riječima, najviši generali carske vojske plašili su se velike potrošnje streljiva. Zbog toga je bio potreban pištolj na kojem bi vojnik svaki put morao zategnuti okidač prije nego što opali. Takva okolnost je primoravala vojnika da pažljivo rukuje oružjem. Tako je on gađao preciznije i štedio više streljiva koje je zaista bilo teško dopremiti na front u tadašnjim povijesnim okolnostima.

Zašto baš revolver "Nagant"?

Pripadnici Crvene garde željezničkog okruga.

Državni povijesni muzej Južnog Urala/russiainphoto.ru

Korotčenko je objasnio da krajem 19. stoljeća u Rusiji nije pravljeno oružje kratke cijevi i zato je vojni vrh morao tražiti alternative u inozemstvu.

Tada su postojala dva modela koja su mogla konkurirati za zvanje glavnog pištolja u Rusiji tokom sljedećih desetljeća. Oba modela su napravljena u Belgiji. Jedan je bio pištolj Leona Naganta, a drugi Henrya Pipera.

Nagantov pištolj je pobijedio na natječaju i to iz više razloga.

Prvenstveno, jer je bio dobro poznat u ruskom ministarstvu obrane.

Drugo, Nagantov revolver nije imao mogućnost brze paljbe i bio je puno pouzdaniji od konkurencije.

I treće, "Nagant" je imao prilično jednostavnu i pouzdanu konstrukciju. Lako se mogao prilagoditi za proizvodnju u tvornicama Carske Rusije, a to je također važan čimbenik.

Ruska vojska je preuzela dvije verzije "Naganta", jednu za časnike i drugu za obične vojnike. Prvi model je bio poluautomatski, a na drugom se morao zategnuti okidač prije svakog pucnja.

Zašto se "Nagant" svidio ljudima?

Glumac Anatolij Kuznjecov u ulozi Suhova u filmu "Bijelo sunce pustinje".

Sputnik

"Nagant" je imao puno prednosti i bio je odlično oružje za svoje doba. Nije se zaglavljivao i uvijek je bilo lako povući obarač i još jednom opaliti.

Ali osnovne prednosti pištolja su bile njegova preciznost, udobna drška i pouzdanost, jer je odlično funkcionirao i poslije pada u blato ili u pijesak.

To je posebno dolazilo do izražaja u borbi prsa u prsa, kada se neprijatelj mogao pojaviti sa svake strane.

Ozbiljni nedostaci revolvera su bili sporo punjenje i značajno naprezanje šake prilikom paljbe sa zatvaračem koji se automatski blokira.

Stručnjak sugerira da se prilikom određivanja prednosti i nedostataka oružja drugih epoha uzima u obzir povijesno razdoblje i tadašnje predstave o oružju koje je potrebno oružanim strukturama.

"Rješenja koja nama danas izgledaju paradoksalno i čudno, npr. zatezanje okidača prije svakog pucnja, izgledala su sasvim normalno prije 150 godina. Svaka nabavka oružja je svojevrsni presjek stanja određene epohe. Možda će naši potomci kroz 100 godina isto tako doživljavati rakete i tenkove koje mi danas nabavljamo za vojsku i mislit će: ’Zašto im je to trebalo, kad ta oruđa imaju toliko nedostataka koji su nama očigledni?’", rekao je.

Ljudi u vojnom vrhu uvijek znaju svoj posao. Ako su oni u svoje vrijeme smatrali da treba postupiti na određeni način, a ne drukčije, onda znači da je upravo tako i bilo.