Kako je Rusija pripojila Srednju Aziju?

Srednja Azija postala je arena za "Veliku igru" između Ruskog i Britanskog Carstva. Upravo je pojava Britanaca u ovoj regiji umnogome potaknula Ruse na osvajanje.

1. Srednja Azija, koja se pruža od kazaških stepa do Afganistana i od Kaspijskog jezera do granica Kine, bila je posljednji veliki teritorij koji je Rusko Carstvo steklo uoči svoga pada 1917. godine. 

2. Rusija se dugo nije htjela miješati u pitanja srednjoazijske regije. Teritoriji na kojima se danas nalaze Kazahstan, Tadžikistan, Turkmenistan, Kirgistan i Uzbekistan, bili su žarište nerješivih sukoba. Na desetke plemena i malih državica beskrajno je krvavo ratovalo i surovo se obračunavalo. 

3. Najveća državna tvorevina u Srednjoj Aziji bili su Kokandski i Hivski kanat (Horezm), kao i Buharski emirat (do 1785. Buharski kanat). Čak i u 18. stoljeću tamo su vladali srednjovjekovni feudalni odnosi i cvjetalo je robovlasništvo. 

4. 1714. godine car Petar I. uputio je vojnu ekspediciju u Hivu, kako bi procijenio snagu svojih srednjoazijskih susjeda. Najbolje obučen i tehnički opremljen odred kneza Aleksandra Bekovič-Čerkaskog od 6 tisuća vojnika lako je razbio vojsku Šergazi-kana od 24 tisuće vojnika. Tada se hivski vladar poslužio lukavstvom i predložio primirje, tijekom kojeg je izveo iznenadni napad, potukao i porobio Ruse. Kneževu glavu poslao je na poklon kanu Buhare. 

5. Tijekom 18. stoljeća Rusija je intenzivno osvajala kazašku stepu i približila se granicama srednjoazijskih država. Pod carsku vlast dobrovoljno su prešla kazaška plemena takozvanog Mlađeg i Srednjeg žuza (saveza), koja su kod Rusa tražila zaštitu od napada susjednih Džungara. Stariji žuz je, s druge strane, bio politički ovisan o Kokandu. 

6. Relativno mirna koegzistencija Rusije i srednjoazijskih država okončana je sredinom 19. stoljeća. Razlog je bila pojava novog opasnog igrača u regiji: Velike Britanije. Englezi, koji su se stacionirali u Indostanu, intenzivno su napredovali ka sjeveru, pokušavajući proširiti svoj utjecaj na Afganistan, Buharu, Kokand i Hivu. Kada su se u srednjoazijskim gradovima pojavili britanski diplomati i tajni agenti britanske vojske, Rusija se odlučila pripremiti za preventivni napad. Srednja Azija postala je arena za borbu dvaju carstava, koja je široko poznata kao "Velika igra". 

7. Ruska ekspanzija u srednjoazijsku regiju imala je i ekonomske razloge. Građanski rat u SAD-u, koji je izbio 1861. godine, doveo je do naglog smanjenja isporuka pamuka u Rusiju, što se odrazilo na tekstilnu industriju u carstvu. U takvim je uvjetima bilo potrebno hitno pronaći alternativan i stabilan izvor ove važne sirovine, a to su mogli postati Kokand i Buhara. 

8. Srednjoazijske zemlje praktički nisu imale šanse oduprijeti se ruskim vojskama. Borbena spremnost njihovih vojnika nije bila na visokom nivou, a vatreno je oružje posjedovala samo četvrtina sastava vojske. "Regularna vojska u Kokandu ne postoji", zapisao je povjesničar Vladimir Veljaminov-Zernov 50-ih godina: "Kokandci imaju artiljeriju; ali ona je tako loša da se teško može nazvati tim imenom." 

9. Višestruka brojčana nadmoć Hivinaca, Buharaca i Kokandaca u sukobu s dobro obučenom ruskom vojskom ponekad nije igrala nikakvu ulogu. 29. lipnja 1865. godine omanji odred (1300 vojnika) generala Mihaila Černjajeva osvojio je jedan od najvećih i najbogatijih gradova Kokandskog kanata, Taškent, koji je štitio garnizon od trideset tisuća protivničkih vojnika. Dvije godine kasnije ovaj je grad postao administrativni centar Turkestanskog generalgubernatorstva, osnovanog u Srednjoj Aziji.

10. "Neobično su izgledale te šačice naših vojnika, okružene i međusobno razdvojene masom buharskih konjanika, koje su napredovale ka položaju koji se smatrao neosvojivim, a držao ga je deseterostruko moćniji neprijatelj", opisao je u svojim memoarima "Osvajanje Turkmenije" budući vojni ministar carstva, časnik Aleksej Kuropatkin, osvajanje buharskog grada Amarkanda 27. svibnja 1868. godine. 

11. 14. lipnja 1868. godine u bitci na Zerabulaškim visovima vojsku emira Muzafara od trideset tisuća vojnika razbio je odred od dvije tisuće vojnika generala Konstantina Kaufmana, što je na kraju dovelo do poraza Buharskog emirata. 1873. godine istu je sudbinu doživio Hivski kanat, a tri godine kasnije i Kokandski. 

12. Jedna od najsloženijih operacija za rusku vojsku tijekom osvajanja Srednje Azije bilo je pokoravanje plemena Tekinaca, koji su nastanjivali teritorij današnjeg Turkmenistana. Samo tijekom opsade i napada na tvrđavu Geok-Tepe u siječnju 1881. godine izgubili su preko tisuću ljudi. Pritom su u najtežim bitkama protiv Buharaca i Hivinaca gubici ruske vojske bili samo po nekoliko desetaka ljudi. 

13. S dobrovoljnim priključenjem mervskih plemena Ruskom Carstvu 1884. godine i izlaskom ruske vojske na granice Afganistana, koji se nalazio pod protektoratom Britanije, završeno je osvajanje Srednje Azije. S dolaskom nove vlasti ukinuto je ropstvo i okončani su višestoljetni sporovi među lokalnim stanovništvom. Međutim, mnogi dijelovi teritorija nisu postali dio carstva. Premda vrlo smanjeni, Buharski emirat i Hivski kanat formalno su sačuvali neovisnost, priznajući ruski protektorat. To je omogućilo rukovodstvu zemlje da provede efikasnu kontrolu nad ovim regijama, pritom ne trošeći značajna sredstva. "Najbolji načelnik sreza kojeg imam je Buharski emir", govorio je general-gubernator Turkestana Konstantin Kaufman. Tek 1920. godine boljševici su konačno ukinuli neivisnost ove dvije države. 

14. Velika Britanija, čija je pojava u srednjoazijskoj regiji umnogome izazvala rusku ekspanziju, bespomoćno je sa strane pratila uspjehe svog geopolitičkog neprijatelja. London, koji je 1857.-1859. doživio masovni ustanak Sipaja u Indiji, nije imao snage ni resurse da uđe u otvoreni konflikt s Rusijom i upućivao je samo diplomatske proteste. 

15. Premda su Englezi izgubili Srednju Aziju, brižljivo su od Rusa štitili putove ka Afganistanu i Indiji. Kada je 1885. godine između ruske i afganistanske vojske došlo do pograničnog konflikta na rijeci Kuški, Velika Britanija zamalo da nije objavila Rusiji rat. Tijekom narednih su godina dvije strane više puta sjedale za pregovarački stol kako bi razgraničile sfere utjecaja u regiji. "Velika igra" između dvaju carstava završena je tek potpisivanjem englesko-ruske konvencije 1907. godine, čime je okončano formiranje vojnopolitičkog bloka, poznatog kao Trojna Antanta, koji su činile Rusija, Velika Britanija i Francuska.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće