Kako su Amerikanci spasili 800 ruskih školaraca za vrijeme građanskog rata u Rusiji

Primorski državni muzej povijesti "V. K. Arsenjev"
Obični ljetni praznici na Uralu iznenada su se pretvorili u trogodišnju prekooceansku odiseju.

Po završetku nastave 18. svibnja 1918. godine 800 školaraca iz Petrograda (danas Sankt-Peterburg) otputovalo je na Ural tamo provesti ljetne praznike. Nitko nije mogao ni zamisliti da će svi oni ubrzo biti u životnoj opasnosti, da će obići zemaljsku kuglu i vratiti se kući tek nakon dvije i pol godine.

Zahvaćeni vihorom građanskog rata

U studenom 1917. godine boljševici su organizirali u Petrogradu revoluciju, nakon čega je ubrzo nastupila gladna zima. U proljeće su školske ustanove zajedno s roditeljima odlučile organizirano poslati 11 000 školaraca u dječje ljetne kampove širom zemlje, gdje su dejca mogla skupiti snagu i popraviti narušeno zdravlje. Od toga je oko 800 školaraca u pratnji nekoliko stotina odgajivača upućeno na Uralske planine.

Ispostavilo se da nije mogao biti izabran gori trenutak za ovu destinaciju. Dok su vlakovi puni djece jurili na istok, tamo je već u punom jeku bio antiboljševički ustanak. Za svega nekoliko tjedana ogromna regija Sibira i Urala zahvaćena je građanskim ratom.

Ta djeca su bila nemoćni očevici borbenih djelovanja, jer su se nalazila u samom njihovom žarištu. Na području gdje su im bili smješteni kampovi vlast je padala iz jednih ruku u druge, danas su tu bili crveni, a već sutra bijeli. "Ulice su bile brisani prostor, a mi smo se sakrivali ispod kreveta i sa strahom promatrali vojnike koji su upadali u sobe i bajunetima podizali naše madrace", napisala je kasnije jedna tadašnja učenica.

Krajem 1918. godine petrogradski školarci su se našli u pozadini bijelih trupa Aleksandra Kolčaka koje su napredovale na zapad, tako da im je povratk kući bio potpuno onemogućen. Da situacija bude gora, novac je bio na izmaku, kao i zalihe namirnica. Bližila se zima, a djeca su imala samo ljetnu odjeću.

Spasenje

Potpuno neočekivano se za sudbinu školaraca zainteresirao američki Crveni križ koji je u to vrijeme djelovao u Rusiji. On je djecu iz svih kampova okupio u jedan kamp blizu uralskog grada Mijasa i preuzeo brigu o njima – dao im je toplu odjeću, organizirao svakodnevne aktivnosti, redovnu prehranu, pa čak i nastavni proces.

Amerikanci su, koliko je to bilo moguće, propćavali sovjetskim vlastima kako teče život u kampu i slali uznemirenim roditeljima u Petrogradu pisma njihove djece. Strane su razmatrale mogućnosti evakuacije učenika, ali ništa od toga nije bilo realizirano.

Kada je Kolčak u ljeto 1919. godine doživio slom i Crvena armija se približila području gdje se nalazio kamp, američki Crveni križ je odlučio premjestiti školarce što dalje od borbenih djelovanja, najprije u Sibir, a zatim na Ruski otok blizu Vladivostoka.

U proljeće 1920. godine počela je evakuacija američkih trupa s ruskog Dalekog istoka. Zajedno s njima je zemlju napuštala i misija američkog Crvenog križa. Amerikanci nisu htjeli ostaviti djecu na cjedilu, a nisu ih mogli ni povesti sa sobom. Tada su se obratili Japancima za pomoć i odlučili djecu evakuirati u Francusku.

Službenik Crvenog križa Riley Allen uspio je iznajmiti japanski teretni brod, a vlasnik pomorske kompanije "Katsuda Steamship company, LTD" Ginjiro Katsuta za svoj je novac potpuno opremio malene putnike. Na brodu su montirani ležajevi i ventilatori, i uređena je pokretna bolnica.

Brod "Yomei Maru" sa zastavama Japana i SAD-a i s ogromnim crvenim križem nacrtanim na dimnjaku napustio je luku Vladivostoka 13. srpnja 1920. godine i zaplovio, kako se kasnije ispostavilo, na put oko svijeta.

Prekooceansko putovanje

Od najkraće putanje preko Indijskog oceana odustalo se po savjetu liječnika, jer je to usred ljeta moglo biti opasno po dječje zdravlje.

Brod je preko Tihog oceana otplovio u San Francisco, a odatle do Panamskog kanala i zatim u New York. "Yomei Maru" i njegovi mali putnici privukli su veliku pažnju američke javnosti. U lukama su ih dočekivale gomile novinara, a predsjednik Woodrow Wilson i njegova supruga su im se obratili pozdravnim govorom.

"Različite njujorške organizacije su svakodnevno zabavljale našu djecu. Sa zaista velikom usrdnošću je organizirana turistička plovidba rijekom Hudson, kao i druženje u parku Bronxa i ekskurzija kroz grad u automobilima", napisao je kasnije kapetan japanskog broda Motoji Kayahara.

Zbog građanskog rata koji je bjesnio u Rusiji, američki je Crveni križ planirao da petrogradski školarci neko vrijeme ostanu u Francuskoj, gdje su im već bila pripremljena mjesta za boravak, ali djeca su se tome burno usprotivila i zajedno s odgojiteljima uputila Amerikancima kolektivnu poruku: "Mi ne možemo otići u državu zahvaljujući kojoj su deseci i stotine tisuća stanovnika Rusije umirali i umiru od posljedica blokade (sovjetska Rusija je bila pod ekonomskom blokadom država Antante – op. Russia Beyond), a ratna oruđa koja oni šalju u Poljsku (u tijeku je bio sovjetsko-poljski rat – op. Russia Beyond) odnosila su i odnose stotine tisuća mladih ruskih života", pisalo je u priopćenju ispod kojeg je bilo 400 potpisa.

Na kraju je odlučeno da se djeca pošalju u Finsku, koja je bila susjed sovjetske Rusije. Najopasnija dionica ovog puta je bilo Baltičko more, gdje su plutali deseci mina još iz Prvog svjetskog rata. Brod se morao kretati veoma sporo, stalno mijenjati smjer i zaustavljati se i danju i noću.

"Yomei Maru" je 10. listopada 1920. stigao u finsku luku Koivisto, samo desetak kilometara od granice, gdje se i završilo ovo dugo putovanje. Djeca su u grupama preuzimana na graničnim prijelazima. "Otkako smo izašli iz Vladivostoka, zajedno smo prošli kroz vrućinu i hladnoću, a za ova tri mjeseca djeca su se sprijateljila s članovima posade i tužno su izgovarala 'sayonara, sayonara' (doviđenja) napuštajući brod", napisao je Kajahara.

Posljednji učenici s ovog putovanja su stigli kući u veljači 1921. godine. Odrasli i zreli momci i djevojke vratili su se na istu željezničku stanicu u Petrogradu, s koje su nepune tri godine ranije još kao djeca krenuli na ljetovanje.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće