Najveći hladnjak na svijetu, koji se, naravno, nalazi u Rusiji, robijaši su kopali 6 godina!

portadm.ru
Napravljen tijekom 1950-ih za čuvanje ogromne količine ribe, hladnjak "Novi Port"“ je još uvijek najveći na svijetu.

Ovaj se divovski hladnjak sastoji od 200 špilja u permafrostu (vječno zamrznutom tlu). Ručno je iskopan za šest godina (1950.-1956.). Ne topi se ni preko ljeta i uživa status spomenika materijalne kulture.

Kao i u mnogim drugim slučajevima u Staljinovo doba, najveće skladište zamrznute ribe na svijetu ručno su napravili ljudi koji su prisilno preseljeni na ruski Sjever. Ali zašto je sovjetskoj državi bio potreban tako veliki hladnjak u vječno zamrznutom tlu na Jamalu, gdje se zimi temperatura spušta ispod 50 stupnjeva Celzija?

Izgnanici love ribu na Sjeveru

Početkom 1920-ih novonastaloj boljševičkoj državi bio je prijeko potreban novac. U teškim vremenima revolucije i građanskog rata dugo se nisu vršila geografska istraživanja, ali su ubrzo zatim obnovljena, pa su sovjetski istraživači 1920. godine otkrili novu tihu lagunu na obali Arktičkog oceana, u zaljevu gdje se rijeka Ob ulijeva u Karsko more.

Zaljev se koristio od 17. stoljeća, ali su mornari prolazili kroz njega da stignu do ušća rijeke, a sada je pronađeno sigurno mjesto gdje se može sagraditi luka. Ispostavilo se, naime, da je Obski zaljev mjesto migracije jesetre, što je značilo da će tu biti mnogo ukusne ribe i kavijara. Na tom mjestu je 1930. godine podignuta tvornica za preradu ribe. Količine ribe su bile enormne, tako da je 1940. godine ovdje bilo uposleno 60 ribarskih brodova i osnovano naselje Novi Port.

U Novom Portu su se nastanili uglavnom prisilno iseljeni žitelji europskog dijela Rusije – Nijemci iz Povolžja, stanvnici zapadne Ukrajine, Moldavije i mnogi drugi građani SSSR-a koji su uslijed Staljinovih represija preseljeni u ovu zamrznutu zabit. "Prva postava" žitelja Novog Porta brojala je oko 1000 stanovnika, od toga 400 radno sposobnih.

Ribe je bilo sve više, ali je nedostajao prostor za skladištenje. Jesetra se lovila zimi, za vrijeme migracije, a transportirana je tijekom ljeta, za vrijeme plovne sezone. U međuvremenu je trebalo negdje čuvati ogromnu količinu ulovljene ribe, a u toj "nedođiji" nije bilo dovoljno struje za napajanje dovoljnog broja hladnjaka. Zbog toga je donesena odluka da se napravi divovski hladnjak u permafrostu, tj. vječno zamrznutom tlu. Sovjetsko rukovodstvo je došlo do monstruoznog zaključka da je mnogo jeftinije odraditi to ručno, nego transportirati tešku tehniku u takvu zabit.

Nijemac pravi "vječno zamrznuti" hladnjak

Gustav Beckman bio je Nijemac koji je prisilno preseljen u Novi Port 1942. godine, kada mu je bilo 30 godina. Vjerojatno je protjeran samo zato što je bio Nijemac, jer je Njemačka godinu dana ranije napala SSSR i tada je rat još uvijek bio u tijeku.

Gustav Beckman

Beckman je počeo raditi u Novom Portu, najprije kao ribolovac, a zatim kao tehničar. Njegov posao je bio propisivati normu ulova drugim ribolovcima, tako da je dobro znao kojom se količinom ribe raspolaže. Upravo je Beckman predložio da se napravi podzemni hladnjak te je imenovan za glavnog inženjera.

Ulaz u skladište je okrenut prema zaljevu, dva metra iznad najviše zabilježene razine vode. Ulazni hodnik je imao nagib od 15 stupnjeva, a špilje su iskopane na dubini od 12-13 metara.

Svi radovi su se vršili ručno. Vječno zamrznuto tlo je iskopano pijukom. Radilo se u tri smjene, u svakoj smjeni po 15-20 muškaraca, ali i žena, koje su vani izvlačile saonice natovarene isječenim komadima permafrosta. Sav posao je završen za šest godina.

Hladnjak "Novi Port" u današnje vrijeme

Od 2020. godine hladnjak "Novi Port" održava inženjer Aleksandar Neljapin, koji je upravljao njime od 1978. Konstantna temperatura u špiljama je -12 stupnjeva Celzija.

Špiljski hladnjak od 2008. ima status objekta od kulturnog značaja. U preko pet desetljeća svoga postojanja nijednom nije renoviran niti rekonstruiran, a sada se radi na njegovoj restauraciji.

Pa ipak, on je još uvijek u funkciji. Može primiti 1750 tona ili 3200 kubika zamrznute ribe. Podzemni hodnici su dugi 1300 metara. Ima šest ventilacijskih otvora. Od siječnja do travnja skladište se puni ribom pomoću tvorničke trake. Od travnja do lipnja riba se stavlja na barže i transportira u Salehard, gdje se sortira i pakira. Ovaj jedinstveni objekt je povijesni spomenik i ujedno važno skladište u lancu proizvodnje crnog kavijara koji se u Rusiji toliko cijeni.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće