Kako su izgledale diskoteke u Sovjetskom Savezu (FOTOGRAFIJE)

U diskoteci

U diskoteci

Arhiv Pavla Suhareva/russiainphoto.ru
I pored strogih pravila oblačenja, nadzora policije i masovnih tuča, diskoteke su u SSSR-u bile vrlo popularne, jer se tamo svatko mogao "isprazniti" i usput riješiti neke svoje životne potrebe.

Za mnoge žitelje Sovjetskog Saveza diskoteke su bile posebna vrsta zabave, koje se oni sa zadovoljstvom sjećaju čak i danas, nakon mnogo godina, kada plesanje u noćnom klubu više nije egzotična atrakcija. U sovjetsko doba je vladala nestašica ovog zadovoljstva. Tada je odlazak u diskoteku bio veliki događaj.

Evo jednog primjera organiziranja školske diskoteke krajem 1970-ih: "Od nas je zatraženo da prethodno sastavimo popis pjesama i skladbi, i to s obaveznim prijevodom naslova. Tada su u modi bili ’Talijani’. Znali smo što je to ’Felicità’, ali nismo znali što je ’Festra’, pa smo lupili da je to ’Dobra sreća’. I to je prošlo. Ali ’Acapulco’ nije prošao. Ravnateljica [škole], kemičarka, zahtijevala je da dokažemo da ’Acapulco’ nije nekakva antisovjetska parola ili nacistički pozdrav. Morali smo otići do kabineta za geografiju i donijeti joj Atlas svijeta", prisjeća se Arkadij.

Mladi moskovskih poduzeća, članova Društva sovjetsko-bugarskog prijateljstva, i sudionici bugarskog kulturno-umjetničkog društva

Školske diskoteke su bile bezazlene, no one su se pojavile tek kasnije. Najprije su organizirane večeri u prostoru prilagođenom za ples, gdje je svirala glazba uživo. Atmosfera je pomalo podsjećala na balove u carskoj Rusiji, jer su se žene i muškarci okupljali zasebno, plesovi su imali nazive i određeni poredak. To su bile 1930-e i 1940-e godine. Tadašnje "diskoteke" su se zvale "plesne večeri".

Takvi plesovi su organizirani u domovima kulture i klubovima, a tijekom ljeta u parkovima, na otvorenom.

Sovjetska banja, paviljon za ples u odmaralištu radnika tekstilne industrije grada Ivanova, rujan 1949.

U SSSR-u je svaki aspekt života imao striktne propise, pa je to važilo i za ples. 2Zabranjeno je plesati u radnoj odjeći ili sportskoj opremi. Zabranjeno je plesati izopačeno [što god to značilo]. Plesač mora plesati podjednako pravilno i odrješito i desnom i lijevom nogom. Pušenje i smijeh su dozvoljeni u prostoru koji je za to namijenjen" – takva pravila su važila za svaki plesni prostor.

U školskoj diskoteci.

Tijekom 1960-ih, za vrijeme političkog "otapanja", plesovi su postali slobodniji. Pojavio se buntovnički duh, drečava odjeća... Doduše, u to doba je mladić u trapezicama i s dugom kosom još uvijek mogao biti izbačen iz diskoteke, isto kao i slobodnije obučena i našminkana djevojka.

U pravilu je prostor za diskoteku uvijek bio ograđen, a ulaz se naplaćivao. Tko nije htio platiti, preskakao je ogradu, ali to nije bilo lako. U diskoteci je često dežurala milicija, a pored toga su "uljezima" postavljane zamke, na primjer u vidu ograde premazane mazutom.

U diskoteci u međunarodnom centru mladih

Ovako su izgledali mladi u diskotekama tijekom 1970-ih.

Sovjeti su počeli osnivati svoje glazbene grupe po ugledu na zapadne bendove, i to obavezno uz skraćenicu VIA (vokalno-instrumentalni ansambl). Trudili su se, koliko su mogli, nalikovati na strane grupe, ali su ipak bili prilično specifični. U SSSR-u nije bilo gitara Fender ili Gibson (kupovale su se za devize samo glazbenoj "eliti" iz ustanove "Goskoncert"), pa su mnogi "vokalno-instrumentalni ansambli" svirali sovjetske gitare, koje su od milja (očigledno zbog kvalitete zvuka) zvali "lopate", "vesla" ili "drva".

Školski bend naselja Tula-50.

Povrh svega, komunistička partija je budno pazila da ti glazbenici slučajno ne otpjevaju nešto zabranjeno (nešto iz rubrike "propaganda razuzdanosti"). "Prije svega, nismo pjevali ’depresivne pesme’ underground bendova. Više se i ne sjećam svega, no na tu su ’crnu listu’ stavljene dvije pjesme koje su naše djevojke najviše voljele. Bila je to ’Djevojka u kafiću’ Jurija Loze i ’Sjećaš li se, curo’ Aleksandra Novikova", pišu korisnici interneta.

DJ i njegovo osiguranje.

Opća demokratizacija je neupitno dovela do situacije u kojoj je već tijekom 1980-ih nastupilo zlatno doba diskoteka. Pojavile su se u svakoj školi, u svakoj obrazovnoj ustanovi. Pojavili su se jednostavni uređaji poput kasetofona. Mikseta nekog žešćeg DJ-a izgledala je otprilike ovako:

Moskva, diskoteka u novom stambenom naselju. Olimpijsko selo.

Cenzura je službeno i dalje postojala, ali se na nju sve manje obraćala pažnja. Alkohol se unosio u samovarima i čajnicima, a tuče su postale uobičajena pojava: "Nitko nije išao sam u diskoteku. Uvijek se išlo u društvu. Djevojke su, doduše, mogle ići u paru, tj. s prijateljicom, no mladići su se morali držati svog društva u slučaju da započne tuča. A tuče su često izbijale, naročito na inicijativu momaka ’iz kraja’."

Mladi se pripremaju za ples.

S vremenom je diskoteka postala mjesto gdje žele otići svaka suvremena djevojka i svaki mladić, pa su se tako pojavila i mjestašca "samo za određeno društvo". Među najprestižnijim i najmodernijim diskotekama bile su one koje su organizirane u barovima mreže hotela "Inturist" (gdje su odsjedali isključivo stranci). Prosječan sovjetski građanin nije mogao ući u takvu diskoteku, ali su zato mogli predstavnici sovjetske vladajuće elite, prerušeni agenti KGB-a i "devizne" prostitutke.

Običan čovjek je, kao i ranije, mogao zablistati samo na podiju nekog doma kulture ili seoskog kluba. S tim što sada već nisu bili zabranjeni ni strani hitovi, ni napadna šminka. U diskotekama i oko njih je cvjetala "siva ekonomija", mnogo toga se prodavalo "na crno". Dileri su ispod stola vadili i prodavali zapadnu odjeću poput traperica koje su u SSSR-u bile pravi hit, a također strane cigare i ploče. Diskoteke su postale stjecište alternativne kulture i tržišne ekonomije koja je tada bila još u povojima.

Moskovski

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće