Lude ilustracije koje pokazuju kako su Sovjeti zamišljali kolonizaciju svemira

Mihail Fillimonov/Sputnik
Za sovjetske je znanstvenike, umjetnike i pisce svemir postao predmet nadahnuća i divljih snova o komunističkoj utopiji. U nastavku donosimo najambicioznije i najuzbudljivije fantazije i projekte koje su zamišljali komunistički inovatori.

Prvi je čovjek na Mjesec stupio 1969. Iznenađujuće, u ovom su slučaju sovjetski vizionari podcijenili mogućnosti ljudskog tehnološkog razvoja. Sovjetski je magazin "Tehnika-Molodeži" 1958. godine iznio teoriju da prvi čovjek na površinu Mjeseca neće stupiti prije kraja 20. stoljeća. Prije no što se to dogodi, predviđao je časopis, znanstvenici će na Mjesec spustiti satelit (što se dogodilo 1959.) i na njegovoj površini detonirati nuklearno oružje u znanstvene svrhe (što se u stvarnom životu očito nikad nije dogodilo).

Sovjetski umjetnik Denis Daškov zamislio je da će buduća lunarna stanica biti izgrađena ispod površine Mjeseca kako bi se njezini stanovnici zaštitili od meteorida i ekstremnih temperatura koje se kreću od +120 do -150 °C.

Prema umjetniku, stanica bi se napajala solarnim baterijama koje bi se nalazile na površini Zemljinog satelita, kao i ulaz u stanicu kroz okno. Prema planu, istraživači bi živjeli na najvišem nivou stanice, dok bi se zrak, hrana i druge zalihe skladištili na donjem nivou.

Drugi je umjetnik, Fjodor Borisov, predviđao da će buduće lunarne stanice izgledati poput sferičnih kuća prekrivenih prirodnim tlom s Mjesečeve površine kako bi se zaštitili oštrih uvjeta na satelitu.

O'Neillov cilindar, futuristički koncept kolonizacije svemira - koji je predložio američki fizičar Gerard K. O'Neill u svojoj knjizi "Ljudske kolonije u svemiru" iz 1976. godine - nadahnuo je vizionare Sovjetskog Saveza: mnogi su od njih prevodili i širili tu ideju na stranicama sovjetskih znanstvenih časopisa.

Konkretno, 'Tehnika-Molodeži' je dizajn O'Neillovog cilindra opisala ovako: "Autonomna svemirska kolonija za 10 000 do 20 milijuna ljudi bit će napravljena u obliku dva povezana cilindra promjera 7,5 kilometara. Njihova će rotacija stvoriti gravitaciju sličnu Zemljinoj. Poljoprivreda i stočarstvo razvit će se unutar stanice i na vanjskim agronomskim prstenovima."

Isti je časopis predstavio dizajn futurističkog logističkog projekta pod nazivom "Cento". Ideja je slična onome što je prikazano u holivudskom filmu iz 2012. "Totalni opoziv: Potpuno sjećanje": tunel koji prolazi kroz Zemlju i omogućava mnogo brži transport ljudi i tereta.

Sovjetski pisci su izračunali da bi takav tunel mogao biti izgrađen za 48 godina. Da je izgrađen, tunel bi omogućio putovanje kroz središte Zemlje za samo 43 minute, zbog gravitacijskih sila koje bi, prema sovjetskim futuristima, napajale kapsule. Projekt "Centro" se također smatrao novom metodom lansiranja raketa u svemir, jer su sovjetski sanjari mislili da će gravitacijske sile posao odraditi bolje od skupih i navodno manje moćnih reaktivnih motora.

Ideja svemirskog dizala, koju je prvi predložio ruski raketni znanstvenik i pionir astronautičke teorije Konstantin Ciolkovski, kasnije je razvijena u hrabri futuristički projekt koji se pojavio na stranicama sovjetskog časopisa za znanstvenu fantastiku 1959. Autor je predložio izgradnju 35 800 km visokog tornja za transport znanstvenika i opreme u svemir i, možda, lansiranje svemirskih brodova s vrha tornja kako bi se zauvijek riješio problem Zemljine gravitacije. Nije potrebno napominjati da taj futuristički san nikada nije ostvaren.

Istražujući ideju o kolonizaciji svemira, sovjetski je inženjer Sergej Žitomirski predložio ambicioznu ideju plutajućih gradova smještenih u atmosferi Venere. Smatrao je da se tehnologija primijenjena u izgradnji cepelina i balona na vrući zrak može upotrijebiti za održavanje stanica u zraku nekih 50 ili 60 km iznad površine Venere, gdje su se temperatura i drugi uvjeti smatrali ugodnima za ljude. Projekt je dobio romantičan naziv - "Plutajući otoci Venere".

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće