Fizički nedostaci ruskih vladara

Jeljcin i Schröder

Jeljcin i Schröder

Wolfgang Kumm/dpa/Global Look Press
Osnivač Moskovskog Carstva je bio slijep, a prvi predsjednik Rusije nije imao dva prsta. I drugi ruski vladari su imali tjelesne mane koje se, blago rečeno, nisu pretjerano reklamirale u javnosti.

Ako su se ruski vladari razboljevali, dugo bolovali ili patili od urođenih tjelesnih mana, to se najčešće nije iznosilo u javnost, ili se informacija o tome pažljivo dozirala - iz sigurnosnih razloga. Naime, unutarnji i vanjski neprijatelji su mogli iskoristiti takve informacije u vlastitom interesu. Pored toga, ruski narod je čvrsto vjerovao u božansku misiju svoga vladara i uvijek je njegove boljke i boljke članova njegove obitelji doživljavao kao loš znak.

Samo jedan od prvih velikih moskovskih knezova nikako nije mogao sakriti svoj tjelesni nedostatak, jer je bio slijep.

1. Vasilij Tamni - sljepoća

Vasilij II. Vasiljevič Tamni

Vasilij Vasiljevič (1415.-1462.) je bio prvi knez koji nije stolovao u gradu Vladimiru, prijestolnici Vladimirsku-Suzdaljske Kneževine, nego u Moskvi. Zbog toga se može smatrati da je upravo on bio osnivač i začetnik Moskovsko Carstva. U njegovo vrijeme su ruski kneževi vodili žestoku međusobnu borbu, i u toj borbi su oslijepili Vasilija.

Knez Vasilij Vasiljevič je prethodno i sam u toj borbi 1436. godine naredio da se iskopa jedno oko tadašnjem 15-godišnjem knezu Zvenigoroda Vasiliju Jurjeviču (1421.-1448.) zato što je podmuklo prekršio primirje i pokušao neprimjetno rasturiti vojsku moskovskog kneza.

Kneževi i boljari se nude da vrate Vasiliju Tamnom kneževinu, 1446.

Vasilija Vasiljeviča je oslijepio Dmitrij Šemjaka, mlađi brat jednookog Vasilija.

Šemjaka nije odmah to učinio. Razmišljao je dva dana, a zatim je organizirao nešto nalik na javno suđenje Vasiliju u nazočnosti predstavnika svih moskovskih staleža. Kada se narod okupio, pobunjeni kneževi su izveli Vasilija na trg i pitali ga: "Zašto si doveo Tatare u Rusku zemlju i dao im gradove i oblasti da ih izrabljuju?"

Profesor Nikolaj Borisov prenosi detalje te strašne noći, opisane u ljetopisu: "Dmitrij Šemjaka je naredio svojim ljudima da to obave. Oni su otišli u odaje gdje se nalazio knez Vasilij, bacili se na njega, oborili ga na pod i pritisnuli daskom. Konjušar kojeg su zvali Berestenj nožem je iskopao knezu oči, jako mu povrijedivši lice. Po obavljenom poslu krvnici su otišli, a Vasilij je ostao bez svijesti 'te bijaše kao mrtav'."

Šemjaka je postao moskovski knez, a Vasilij je prognan u Uglič. Doduše, dozvoljeno mu je da povede ženu, Mariju Jaroslavnu. Kasnije se Vasilij oporavio i povratio moskovsko prijestolje, uništivši svoje neprijatelje. Dimitrija Šemjaku je ubio. Preko svojih ljudi je potkupio njegovog kuhara, a ovaj je poslužio kneza otrovanom piletinom. Šemjaka je umirao 12 dana. Vasilij je do kraja života nosio crnu maramu povezanu preko unakaženog lica bez očiju.

2. Petar Veliki - Marfanov sindrom (hipoteza)

Posmrtna maska ruskog cara Petra Prvog.

Znamo da je Petar Veliki bio visok 203 centimetra. Oba roditelja su mu bila srednjeg rasta (u ono vrijeme je to bilo 160-165 cm). Petar je još kao dječak bio nesvakidašnje mršav i visok, ali nije bio krupan. Nosio je obuću broj 39, a njegovi originalni kaftani (koji su sačuvani) neobično su uski.

Čizme cara Petra Aleksejeviča (kraj 17. – početak 18. stoljeća).

Nijedan sačuvani portret Petra Velikog ne odražava njegov pravi, neproporcionalni stas, tj. njegove iznimno dugačke ruke i noge, i izuzetno malu glavu u odnosu na tijelo. Poznato je također da je Petar patio od grčeva i grimasa koje su ga obuzimale u trenucima gnjeva.

Svečani kaftan Petra I.

Može se pretpostaviti da je Petar Aleksejevič imao urođeni Marfanov sindrom, rijetko genetsko oboljenje koje se očituje kroz visok rast, bolesnu mršavost (zakržljalo masno vezivno tkivo) i hiperaktivnost. Poznato je da Petar Aleksejevič nije mogao sjediti mirno, stalno je volio nešto raditi i vrlo brzo je hodao. Jedan od simptoma ovog sindroma je i deformacija kralježnice, a Petar je cijelog života bio pogrbljen i uvlačio glavu u ramena.

Petar Veliki

Ljudi s Marfanovim sindromom su gotovo neprekidno u stanju uzrujanosti, ekstaze ili gnjeva zbog povišenog adrenalina koji nadbubrežne žlijezde luče u krv. Ispredaju se legende o neobuzdanoj energiji Petra Velikog, o tome kako je brzo padao u vatru i često bio izvan sebe od gnjeva.

Marfanov sindrom se dovodi u vezu i s izraženim intelektualnim sposobnostima. Pretpostavlja se da su taj sindrom imali Niccolò Paganini i Abraham Lincoln.

3. Aleksandar Prvi - gluhoća

Portret velikog kneza Aleksandra Pavloviča, budućeg cara Aleksandra I.

Veliki knez Aleksandar Pavlovič bio je unuk Katarine Velike, koja mu je isplanirala sjajnu budućnost. Ona je gotovo odmah po rođenju djeteta odvojila unuka od majke Marije Fjodorovne i odgojila ga na svom dvoru. Čak mu je i ime dala baka, a ne roditelji.

Poznato je da se Katarinin suprug Petar Fjodorovič (ubijen 1762.) plašio topovske paljbe, čak i kada je odrastao. Cijeli dvor se podsmjehivao toj njegovoj traumi iz djetinjstva.

Portret Aleksandra I. (1777.—1825.) na konju.

Možda se carica zbog toga trudila svog unuka Aleksandra naviknuti na topovsku paljbu. Povjesničari tvrde da je dijete zbog neprekidne topovske paljbe na manevrima oglušilo na lijevo uho. Odgojitelj velikog kneza Aleksandar Protasov zabilježio je 1794. godine da je njegov pitomac gluh, ali odbija to priznati i liječiti se.

Aleksandar Pavlovič je bio visok 1,78 cm, što je bilo nešto iznad prosjeka. Zato je u razgovoru s ljudima spuštao glavu i okretao desno uho prema sugovorniku. Od mladosti se sramio svog nedostatka i govorio je vrlo tiho da glasan govor ne bi bio pripisan njegovoj gluhoći. Pored toga, Aleksandar je imao vrlo loš vid (oko 3,5 na oba oka, kako je pokazala analiza leće njegovih lornjeta), što mu je stvaralo dodatne probleme u komunikaciji.

4. Josif Staljin - sindaktilija, atrofija

Josif Staljin

I Staljin je imao što skrivati kada je riječ o fizičkim nedostacima. Imao je urođenu manu - sindiktaliju. Srasli su mu drugi i treći prst na lijevoj nozi. Pored toga, lice mu je bilo rošavo od boginja, koje je preležao kad je imao pet godina.

Josif Staljin

Sve svečane fotografije narodnog vođe vrlo su detaljno retuširane.

Josif Staljin s kćeri Svetlanom, 1935.

Kao šestogodišnje dijete je zadobio ozljede ruku i glave kada su ga udarile kočije s upregnutim konjima dok je prelazio ulicu. Zbog toga nije mogao ispraviti lijevu ruku i ona mu je bila dvostruko slabija od desne. S vremenom je počeo osjećati neprekidnu bol u prstima.

5. Boris Jeljcin - nije imao dva prsta na ruci

Boris Jeljcin za vrijeme intervjua.

Prvi predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin kao dijete je izgubio dva prsta na lijevoj ruci. Evo kako je on to opisao u autobiografskoj knjizi "Ispovijest na zadanu temu":

"Počeo je rat (Jeljcin je imao 10 godina kada je počeo Veliki domovinski rat), svi dječaci su htjeli ići na front, ali nama to, naravno, nije bilo dozvoljeno. Pravili smo pištolje, puške, čak i top. Odlučili smo pronaći granate i rasklopiti ih pa tako shvatiti što se nalazi unutra. Ja sam uspio prodrijeti u crkvu (tamo je bilo vojno skladište). Noću sam prošao kroz tri ograde od bodljikave žice, i dok se stražar nalazio na drugoj strani, prestrugao sam rešetku na prozoru, ušao unutra, uzeo dvije granate RGD-33 s upaljačima i vratio se, srećom, neprimijećen (stražar bi pucao bez upozorenja).

Odvezli smo se šezdesetak kilometara daleko u šumu da bismo rasklopili granate. Uspio sam nagovoriti dječake da se odmaknu sto metara, a ja sam kleknuo na koljena, stavio granatu na kamen i tukao po njoj čekićem. Nisam skinuo upaljač, nisam znao da je to potrebno. A onda - eksplozija... I nema prstiju. Ostali nisu ozlijeđeni. Dok sam stigao do grada, nekoliko puta sam izgubio svijest. U bolnici su najprije tražili da otac potpiše (već je bila počela gangrena) pa su izvršili operaciju - odsjekli su prste. U školu sam otišao s bijelim povezom na ruci."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće