Kraljevina Jugoslavija nije spasila SSSR od poraza 1941. Zašto je mit još uvijek jači od činjenica?

Teme o Drugom svjetskom ratu vjerojatno neće biti zatvorene dok je god ljudi na planetu. Naročito predmeti debata među povjesničarima ali i utjecajnim krugovima ostaju "sporni" trenuci u kojima je povijesni tijek mogao dobiti sasvim drugi pravac. Jedno od takvih mjesta je bitka za Moskvu, gdje se rješavala sudbina Sovjetskog Saveza. Sve uporniji otpor Crvene armije, istrošenost njemačkih ofenzivnih resura, izdužene linije komunikacije, hladnoća, rezerve Crvene armije s istoka - faktori poraza Nijemaca u ovoj presudnoj bitci su brojni. Ipak, poražena strana, prije svega njemački generali, često su pokušavali svoje poraze opravdati s kašnjenjem rokova ili tako da jedan od spomenutih čimbenika preuveličaju kako bi opravdali vlastiti poraz i gubitak u ratu. S tim u vezi povjesničari, političari i državnici s Balkana (iz Jugoslavije i Grčke) desetljećima su kljukali narode svojih država mitom da su baš otpor i događaji koji su bili vezani s njihovim državama nekoliko mjeseci prije njemačkog napada na SSSR odigrali presudnu ulogu i da je povijest čovječanstva zbog njih pošla drugim tijekom.

Krajem listopada 1940. eskadrile aviona Velike Britanije bile su razmještene na grčkim otocima Kreti i Lemnosu kao pomoć Grčkoj. Kao podršku za odbijanje talijanske agresije grčka je vlada tražila da se na njezinom teritoriju razmjesti ne manje od 9 britanskih divizija. Strahujući za rumunjska naftna polja koja su za njemačku vojnu mašineriju bila presudna, ali i želeći pomoći svom savezniku Italiji, Adolf Hitler je 4. studenog izdao naredbu za pripremu operacije s ciljem okupacije Grčke. Operacija je trebala biti izvedena s teritorija Bugarske. Trinaestog prosinca 1940. godine potpisana je direktiva o izvođenju operacije "Marita" (lat. Supruga). Pripreme za izvođenje ovog plana trebale su biti gotove do ožujka 1941., do kada je trebalo završiti pitanje Jugoslavije. Planirano je da u napadu na Grčku sudjeluju 24 njemačke divizije.

Sljedeća direktiva koja je izdana 18. prosinca 1940. godine bila je vezana za operaciju "Barbarossa". Prema ovoj direktivi, grupiranje i priprema njemačkih snaga trebali su biti izvršeni na granicama sa Sovjetskim Savezom do 15. svibnja 1941., dok je o datumu napada odlučivao sam Führer.

Zbog toga što se rat Italije i Grčke otegao, jer su Talijani precijenili svoje snage, vlada Grčke je sve više tražila pomoć Velike Britanije kako bi učvrstila svoje pozicije. Pomoć od Britanije, osim zrakoplovstva, stigla je u vidu australske i novozelandske pješačke divizije, a također i tenkovske brigade u vidu ekspedicijskog korpusa, koje su bile razmještene do kraja ožujka. Za to su vrijeme njemačke oružane snage preko teritorija Rumunjske od početka ožujka 1941. počele razmještati svoje snage na teritoriju Bugarske, odakle je trebao ići glavni pravac napada. Tako da je njemački napad na Grčku radi osiguranja južnog krila od mogućih britanskih napada i radi pomoći Mussoliniju određen još krajem 1940. Događanja u Jugoslaviji javila su se kao usputna stanica.

U međuvremenu se u Jugoslaviji situacija razvijala prema već dobro poznatom scenariju. Dva dana nakon potpisivanja pristupanju Trojnom paktu 25. ožujka dolazi do poznatih ožujskih demonstracija i puča koji su zbacili kneza Pavla s vlasti. I ako je puč podržan djelomično sa strane od Velike Britanije, dok uloga SSSR nije do kraja razjašena, presudnu ulogu imale su unutarnje snage. Treba reći da su te snage postojale i u vrijeme formuliranja politike kneza Pavla i Stojadinovića u vrijeme slabljenja Male Antante, kao i da su tada održavane masovne demonstracije za podršku kolektivnom sustavu sigurnosti. Ove snage, međutim, nisu uspjele u svojim planovima. Problem s pučem je bio što je do novog strateškog vanjskopolitičkog zaokreta došlo u potpuno nepovoljnim strateškim okolnostima. Nove vlasti u Jugoslaviji tražile su pomoć na svim stranama, uključujući u Sovjetskom Savezu. Hitler je bio bijesan zbog novih promjena u Jugoslaviji i htio ju je kazniti.

Renault R35 u Beogradu, 27. ožujka

Javna domena

Travanjski rat u Jugoslaviji, kao što je poznato, završen je za 12 dana. Dostojan otpor pružilo je samo zrakoplovstvo KJ koje je činilo elitni rod vojske. Ipak, u odnosu na ukupne resurse, njemački gubici na svakom polju su bili zanemarivi. Dijelovi 14. oklopne divizije su prebačeni sa sovjetsko-njemačke granice. Dok je već grupirani dio njemačkih snaga bio sasvim dovoljan za izvršenje zadataka. Jugoslaveni nisu jedini koji su pretendirali na mit o "spasonosnom njemačkom odlaganju napada na SSSR".

Situacija s Grčkom išla je nešto teže. Kopneni dio Grčke pao je do 30. travnja. Puč u Jugoslaviji djelovao je pozitivno na njemačke planove, jer je dio njemačkih snaga prodro u sjevernu Grčku iz pravca Makedonije, zaobilazeći tako liniju "Metaxas". To što se veći dio grčkih trupa nalazio na frontu prema Talijanima u Albaniji također je odigralo ulogu da se njemačke operacija završe brže. Međutim, u napadu na Grčku njemački gubici su bili zanemarivi, svega oko 1400 poginulih i nestalih i nešto više od 4000 ranjenih. Najkrvaviji dio njemačke kampanje u Grčkoj predstavljao je napad na Kretu koji je završen 1. lipnja pobjedom Njemačke. Ako promatramo ovu operaciju zasebno od osvajanja kopnenog dijela Grčke, ona predstavlja jedino mjesto gdje su Nijemci pretrpjeli ozbiljne gubitke u ljudstvu i zrakoplovstvu u operacijama u Jugoslaviji i Grčkoj i to prije svega zato što je rat vođen najvećim dijelom protiv trupa Velike Britanije. Što se u međuvremenu događalo na sjeveru?

Već početkom svibnja 1941. dijelovi 2. njemačke armije i 1. tenkovske grupe bili su povučeni iz Jugoslavije te su sudjelovali u napadu na Sovjetski Savez od samog početka rata. Svega nekoliko pješadijskih divizija je ostalo na teritoriju Jugoslavije radi čuvanja pozadine. Njemačka vojska izvršila je planirano grupiranje snaga do 15. svibnja. Operacija je morala biti odgođena zbog proljetnih poplava koje su potrajale do početka lipnja, kada je zemlja postala pogodna za pokrete motoriziranih jedinica. 

Operacije u Jugoslaviji i Grčkoj nisu presudno utjecale ni na rokove početka operacije Barbarosa, niti na ljudske i materijalne gubitke Wehrmachta, koji bi mogli odgoditi njemački napad na SSSR. Njemačko zapovjedništvo je već polovicom srpnja 1941. shvatilo da su postavljeni ciljevi operacije Barbarossa (linija Astrahanj-Arhangelsk) potpuno nerealni i stoga je reducirala ciljeve operacije, morajući u novonastalim okolnostima mijenjati prioritete i pravce napada. Pravi razlog propasti operacije Barbarossa i pored krupnih uspjeha njemačke vojske (i njezinih saveznika) leži u činjenici da je njemačko zapovjednitšvo na čelu s Hitlerom podcijenilo ukupne resurse Sovjetskog Saveza, spremnost i duh naroda da vode rat. Već na kraju 1941. nakon poraza pod Moskvom, Tihvinom i Rostovom, Nijemcima je postalo jasno da ovaj rat neće biti munjevit.

Mit koji i dalje živi nastao je nakon Drugog svjetskog rata da bi se podigli značaj i uloga balkanskih država u ishodu velikih povijesnih događaja. Ako bi smo govorili o doprinosu pobjede nad Njemačkom u Jugoslaviji i Grčkoj, onda bi se to svakako više odnosilo na masovne partizanske pokrete koji su bili prisutni u ovim državama izvan granica SSSR-a.