Kako se Rusija borila protiv Turaka na Balkanu

Obrana tvrđave Bajazet, 8. lipnja 1877. Lev Lagorio, 1891.

Obrana tvrđave Bajazet, 8. lipnja 1877. Lev Lagorio, 1891.

Vojno-povijesni muzej artiljerije, inženjerije i veze, Sankt-Peterburg, Rusija
Pobjedom nad Osmanskim Carstvom u ratu 1877.-1878. godine Ruskom se Carstvu ukazala prilika da postane hegemon na Balkanu i ujedno dobije izravan pristup Sredozemlju. Tu mogućnost su, kao i obično, osujetili Englezi.

1. "Deseci, stotine tisuća kršćana se ubijaju kao štetna šuga, iskorjenjuju se i brišu s lica zemlje. Naša braća umiru gledajući kako im na njihove oči obeščašćuju sestre, majke su prisiljene gledati kako bacaju njihovu dojenčad uvis i dočekuju na bajunete, naselja se istrebljuju, crkve se rasturaju u komadiće", tako je Fjodor Dostojevski u "Piščevu dnevniku" burno reagirao na brutalno nasilje kojim su Turci ugušili Travanjski ustanak u Bugarskoj 1876. godine.

2. Osmansko Carstvo je krajem 19. stoljeća u velikoj mjeri izgubilo nekadašnju moć i slavu. Rumunjska, Srbija i Crna Gora su se praktički oslobodile vlasti sultana. Još uvijek nisu bile službeno priznate u svijetu, i dalje su bile u vazalnom odnosu i plaćale danak Turcima, ali su praktički već bile samostalne države. Najmanje sreće su imali Bugari. Oni su bili u neposrednoj blizini centra Visoke Porte i nisu mogli uspostaviti svoju državu. Svi njihovi pokušaji pokretanja oslobodilačke borbe nemilosrdno su ugušeni u krvi.

Piotrowski. Batački pokolj, 1889.

3. Okrutnost prema Bugarima je izazvala val negodovanja u cijelom svijetu, pa i u Ruskom Carstvu. Kada su u listopadu 1876. godine Srbija i Crna Gora objavile rat Osmanskom Carstvu, preko 5000 ruskih dobrovoljaca je otišlo na Balkan boriti se protiv Turaka. "Spahija, seljak, umirovljeni vojnik, časnik - svi su krenuli u rat gdje se zajedno s krvlju braće Srba već prolijevala i ruska krv", pisao je bezimeni suvremenik tih događaja. (S. Kočukov. "Ruski vojnik u balkanskoj krizi sredinom 1870-ih". Saratov, 2011.) Pa ipak, saveznici su ovaj rat izgubili.

Ruski dobrovoljci stižu u Srbiju, 30. rujna 1876.

4. Naredne je godine Turcima rat objavila Rusija. Ključnu ulogu u tome nije odigrala vlast, nego javnost koja je doslovno prisilila cara Aleksandra II. da ispuni svoj moralni dug prema bratskom narodu i kazni okrutne Turke. "U rat! Mi smo jači od svih!", pozivao je Dostojevski.

Odred donskih kozaka ispred carske rezidencije u Ploieştiju, lipanj 1877.

5. Dvjesto tisuća ruskih vojnika zajedno sa šest družina bugarskih dobrovoljaca ušlo je 24. travnja 1877. na teritorij savezničke Rumunjske. Ove trupe su u lipnju forsirale Dunav i prešle u osmansku Bugarsku. "Otrgnuti od Turaka Bugarsku, zemlju u kojoj su oni izvršili toliko zločina" - tako je cilj rata formuliran u službenim dokumentima ruskog Glavnog stožera. (Rusko-turski rat: Pogled iz ruskog i bugarskog kuta. 1877.-1878. Zbornik sjećanja. Moskva, 2017.)

Ruska vojska prelazi Dunav kod Zimniceae. Svištov, 15. lipnja 1877., Nikolaj Dmitrijev-Orenburški

6. U prvom razdoblju rata ruska vojska je bila više nego uspješna. Rusi su munjevito zauzeli strateški važnu tvrđavu Nikopolj, popeli se na krajnje važan prijevoj Šipku preko Stare planine, čime im je praktički bio otvoren direktan put prema Konstantinopolu (Istanbulu).

Predaja tvrđave Nikopolj, 4. lipnja 1877., Nikolaj Dmitrijev-Orenburški

7. Međutim, nije bilo dovoljno rezervi za odlučan marš na tursku prijestolnicu. Pored toga, Turci su priredili Rusima neugodno iznenađenje. Dvadeset tisuća turskih vojnika Osman-paše neočekivano je zauzelo Pleven, onemogućivši Rusima dalje prodiranje i ugrozivši njihov prelazak preko Dunava. "Da su Turci bili mobilniji, naša vojska bi mogla u najboljem slučaju biti protjerana preko rijeke, a u najgorem potopljena u njoj" - pisao je poznati slikar ratnih scena Vasilij Vereščagin koji je sudjelovao u tom ratu.

Rusi zauzimaju Grivicki položaj u rusko-turskom ratu 1877-4878. Nekoliko časova kasnije Turci su uspeli da ga povrate, a konačno su ga zauzeli Rumuni 30. avgusta 1877. godine. Nikolaj Dmitrijev-Orenburški.

8. Borbena djelovanja nisu vođena samo na Balkanu, nego i na Kavkazu, ali je glavno poprište bila Bugarska, tako da su i Rusko i Osmansko Carstvo tretirali kavkasko ratište kao manje važno. Herojska epizoda na tom ratištu bila je obrana tvrđave Bajazet, u kojoj se nalazio manji ruski garnizon (1500 ljudi). Rusi su 23 dana odbijali napade brojnijeg neprijatelja (20 000), sve dok nisu probili obruč.

Obrana tvrđave Bajazet, 8. lipnja 1877. Lev Lagorio, 1891.

9. Ruskoj vojsci je bilo najteže u kolovozu 1877. godine, kada su Turci pokušali preuzeti inicijativu u ratu. Četrdeset tisuća turskih vojnika je krenulo u napad na prijevoj Šipku, koji je branilo samo 7000 Rusa i Bugara. Branitelji su odbili napad uz velike svoje (2500 ljudi) i neprijateljske (6000) gubitke.

Odredi iz Orela i Brjanska brane

10. Ključni grad u rusko-turskom sukobu i dalje je bio Pleven. Turci su u njemu izdržali nekoliko napada u kojima je proliveno mnogo krvi. Ostali su u gradu do početka zime, sve dok Rusi nisu presjekli put za Sofiju, kojim se opskrbljivao garnizon. Osman-paša je 10. prosinca krenuo u proboj obruča, ali je doživio neuspjeh i kapitulirao.

Zarobljenog Osman-pašu, zapovjednika turskih trupa u Plevenu, izvode pred ruskog cara Aleksandra II. na dan kada su Rusi zauzeli Pleven, 29. prosinca 1877. Nikolaj Dmitrijev-Orenburški.

11. Kada je Pleven najzad zauzet, rusko zapovjedništvo je odlučilo ne odmarati vojsku preko zime, nego krenuti u veliku ofenzivu na svim frontovima. Ovakvoj odluci je išla u prilog činjenica da je Rusija imala apsolutnu nadmoć u živoj sili na balkanskom ratištu - 554 000 ruskih i 47. 00 rumunjskih vojnika protiv 183 000 Turaka. Pored toga, poslije pada Plevena ponovno im se pridružila Srbija.

Veliki knez Aleksandar Aleksandrovič s kozačkim konvojem poslije zauzimanja Plevena.

12. U ofenzivi su Turci razbijeni kod Filipopola (današnji Plovdiv) i bez bitke su napustili Adrianopol (Edirne), tako da su ruske trupe stigle do Konstantinopola. Tada se u konflikt umiješala Velika Britanija, izjavivši da je zauzimanje osmanske prijestolnice (pa makar i privremeno) nedopustivo. Eskadra admirala Hornbyja sa šest oklopnjača i fregata ušla je 13. veljače u Dardanele i usidrila se u Mramornom moru.

Turci brane Bospor. Postavljanje mitraljeza.

13. Rusija nije bila spremna zaratiti protiv Engleza pa je 3. ožujka 1878. sklopila mir s Turcima u San Stefanu. Prema tom mirovnom sporazumu, Osmansko Carstvo je ustupilo Rusiji dio teritorija na Kavkazu i Balkanu i priznala neovisnost Rumunjske, Srbije i Crne Gore, kao i autonomiju Bosne i Hercegovine. Najvažniji uvjet mirovnog sporazuma bilo je uspostavljanje bugarske države koja je obuhvaćala ogroman teritorij od Crnog do Egejskog mora. Također, bilo je predviđeno da Bugarska prvih nekoliko godina bude pod neposrednom ruskom upravom.

Potpisivanje mirovnog sporazuma u San Stefanu, 3. ožujka 1878.

14. Europske zemlje su bile šokirane tako naglim jačanjem ruskih pozicija na Balkanu. Rusi su praktički dobili izlaz na Sredozemno more preko Bugarske koja je sada bila njihov satelit. Na inicijativu Britanaca velikom brzinom se formirala antiruska koalicija, što je ruski veleposlanik u Konstantinopolu Nikolaj Ignatjev ovako prokomentirao: "Nama je Europa dala pravo samo da bijemo Turke, prolijevamo rusku krv i trošimo ruski novac, a nikako da od toga sami imamo korist, niti da od toga imaju korist naša jednovjerna braća po vlastitom nahođenju." (Rusko-turski rat: Pogled iz ruskog i bugarskog kuta. 1877.-1878. Zbornik sjećanja. Moskva, 2017.)

Potpisivanje mirovnog sporazuma u San Stefanu, 19. veljače 1878.

15. Rusija se parktički suočila s opasnošću izbijanja rata protiv ujedinjene Europe i bila je prisiljena pristati na preispitivanje uvjeta Sanstefanskog mira na međunarodnom kongresu u Berlinu iste 1878. godine. Tada je neovisnost Rumunjske, Srbije i Crne Gore potvrđena, premda su njihove prvobitne teritorijalne pretenzije znatno reducirane. Bosna i Hercegovina je umjesto autonomije dobila "privremenu" okupaciju austrougarske vojske. Nepunih 20 godina nakon toga ova je regija službeno potpala pod vlast Beča.

Berlinski kongres, 13. lipnja 1878. Anton von Werner

Velika Bugarska se ipak nije pojavila na karti svijeta. Umjesto nje je na znatno manjem teritoriju formirana vazalna kneževina s centrom u Sofiji i autonomna pokrajina Osmanskog Carstva pod nazivom Istočna Rumelija. Tako je Rusija ostala bez potencijalnog izlaza na Sredozemlje. Za pomoć u preispitivanju uvjeta Sanstefanskog mirovnog sporazuma Porta je Velikoj Britaniji poklonila Cipar.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće