Koji vladari su se službeno odrekli ruskog prijestolja?

Klavdij Lebedev, Shakko (CC BY-SA 3.0), Javna domena
Tijekom ruske povijesti samo je pet osoba potpisalo službeno odricanje od prijestolja. Prvi ruski car je dva puta stupao na prijestolje i silazio s njega, ali je oba puta zadržao vlast u svojim rukama.

0. Ivan Grozni

Ivan Vasiljevič (1530.-1584.) je prvo odricanje potpisao 1565. godine, kada je uveo opričninu u Rusiji. Međutim, umjesto njega nije ustoličen nitko drugi. Ivan više nije živio u Kremlju, nego u podmoskovskoj rezidenciji, ali je i dalje držao poluge vlasti u svojim rukama. Štoviše, upravo u to vrijeme je počeo donositi nepopularne i brutalne odluke vezane za borbu protiv boljarske oporbe.

Ivan Grozni

Drugi put se prijestolja odrekao u rujnu 1575., kada je na ruskom prijestolju ustoličio tatarskog carevića Simeona Bekbulatoviča, kana Kasimovskog kanata koji je ovisio o Moskvi. Simeon se u novoj ulozi vozio u carskim kočijama s carskim osiguranjem i živio u carskim odajama, a Ivan se zadovoljio ulogom "običnog boljara". S druge strane, nije se kovao novac s likom cara Simeona, a Ivan je zadržao kontrolu nad carskim riznicama.

Simeon Bekbulatovič

Zašto je uopće poduzeo tako nešto? Povjesničari smatraju da je razlog bio isti kao i kod prvog odricanja. Naime, Ivan Grozni je odbacivanjem carskih obveza i odgovornosti zapravo "odriješio sebi ruke" da bi neometano mogao vršiti smrtne kazne i provoditi reforme. Grozni se 1576. vratio na moskovsko prijestolje a Simeon Bekbulatovič je postao vojskovođa u njegovoj vojsci i postavljen za upravitelja u gradu Tveru.

1. Poljski kralj Vladislav IV. Vasa (1595.-1648.)

Vladislav IV. Vasa (1595.-1648.) je bio sin poljskog kralja Sigismunda III. On je igrom slučaja stekao pravo da stupi na rusko prijestolje.

Portret Vladislava Vase, 1624., Wawel

Početkom 17. stoljeća je u Moskovskom Carstvu bješnjelo takozvano Smutno doba, tj. kriza dinastije Rjurikoviča, nastala kada je sin Ivana Groznog Fjodor Ivanovič umro ne ostavivši nasljednika. Trupe Poljsko-Litvanske Unije su 1610. ugrožavale Moskvu. Boljarska vlada (Semiboljarščina), koja je upravljala Moskvom poslije svrgavanja cara Vasilija Šujskog, pozvala je carevića Vladislava da stupi na rusko prijestolje kako bi carevina ostala neovisna od Poljaka.

Vladislavov otac Sigismund III. je, međutim, inzistirao da Rusi moraju prijeći na katoličanstvo. Boljari nisu to smjeli niti predložiti svome narodu, jer bi posljedice bile užasne. Zato su u kolovozu 1610. godine zajedno s predstavnicima aristokracije tajno "izabrali" Vladislava za kralja. On nikada nije vladao Rusijom. Doduše, pokušao je zauzeti Moskvu 1616. godine, kada su poljske trupe već bile protjerane iz Rusije, ali je doživio poraz.  I pored toga, i dalje je nosio titulu, pa čak i vijenac moskovskog cara. Tih privilegija se odrekao 1634. godine prema Poljanovskom mirovnom sporazumu kojim je okončan jedan od mnogih ratova između Rusije i Poljske.

2. Car Petar III. (1728.-1762.)

Petar Fjodorovič (Karl Peter Ulrich von Schleswig-Holstein-Gottorf) je bio sin kćeri Petra I. Ane i vojvode Karla Friedricha od Holstein-Gottorfa. Petar Fjodorovič nikada nije želio vladati Rusijom. Nadao se da će dobiti švedsko prijestolje na koji je imao pravo. Ali budući da je bio sin Petrove kćeri Ane (koja je umrla ubrzo nakon porođaja), imao je pravo i na ruski tron prema bračnom sporazumu sastavljenom još za vrijeme Petra I.

Petar III. Fjodorovič

U Rusiji je tada vladala Elizabeta Petrovna (1709.-1762.), druga kći velikog cara, a njoj je bilo u interesu da njezin nećak stupi na rusko prijestolje, jer bi se tako tron vratio na liniju Petrovih potomaka, a ne potomaka njegovog brata Ivana (prije Elizabete je na tronu bila kćer njezina strica Ana Ivanovna). Zato je Petar 1742. doputovao u Rusiju, a 1745. se oženio svojom sestrom iz trećeg koljena, Sofijom od Anhalt-Zerbsta (budućom Katarinom II.).

Poslije smrti Elizabete Petrovne Petar Fjodorovič je postao ruski car. Ali on je sa svoje 33 godine bio prilično nezreo - previše djetinjast i impulzivan, a uz to je patio od alkoholizma i neprekidno se igrao rata. Drugim riječima, nije bilo šanse da se on zadrži na prijestolju. Vladao je nešto više od pola godine, a zatim je Katarina organizirala prevrat u kojem je Petar svrgnut. Tada je on potpisao službeno odricanje od prijestolja i čak je napisao supruzi ponižavajuće pismo s molbom da ga pusti u Europu. Nije pomoglo. Petra Fjodoroviča su ubili zavjerenici u ljetnom dvorcu u Ropši, nekoliko dana nakon što se odrekao prijestolja. Okolnosti tog ubojstva još uvijek nisu razjašnjene.

3. Veliki knez Konstantin Pavlovič (1779.-1831.)

Konstantin je bio drugi sin cara Pavla I. (1754.-1801.). On je bio proglašen ruskim carem, ali nije okrunjen niti je bio na vlasti. Štoviše, za vrijeme svoje "vladavine" se nalazio u Poljskoj.

Prema Aktu o prijestolonasljedniku koji je donio Pavao I., Konstantin je trebao naslijediti tron poslije smrti starijeg brata Aleksandra (1777.-1825.), ukoliko ovaj ne bi imao muške djece. Aleksandar ih stvarno nije imao. Imao je dvije kćeri, ali i one su umrle još u djetinjstvu.

Kada je Aleksandar umro 1825. godine, Konstantin je formalno trebao biti ustoličen. Ali on se još 1823. odrekao prijestolja, opravdavši to nesposobnošću da upravlja državom. Pored toga, Konstantin se 1820. godine razveo od svoje prve žene Ane Fjodorovne, koja je rođena kao princeza Juliane Henriette od Saxe-Coburga, i oženio se poljskom plemkinjom Joannom Grudzińskom. Joanna nije imala kraljevsku krv, a samim tim ni pravo da stupi na rusko prijestolje. Konstantin je, doduše, to pravo imao, no živio je s Joannom u Varšavi (zapovijedao je ruskim trupama koje su se nalazile u Poljskoj) i svoj je drugi brak također naveo kao razlog odricanja od prijestolja.

Car Aleksandar se pobrinuo da Konstantinovo odricanje ostane tajna. O tome iz nekog razloga ništa nije znao čak ni Nikolaj Pavlovič (1796.-1855.), najmlađi Pavlov sin i budući car Nikolaj I. Visoki državni činovnici kojima je pokojni Aleksandar povjerio realizaciju tajnog odricanja nisu to objavili uslijed dvorskih intriga. Zbog toga su se vojska, garda i činovnici počeli zaklinjati na vjernost Konstantinu kada se 27. studenog u Peterburgu saznalo za smrt cara Aleksandra. Iskovan je novčić s njegovim profilom, takozvani "Konstantinov rubalj". Sada je to velika rijetkost na tržištu starog kovanog novca.

I Nikolaj se zakleo Konstantinu na vjernost i poslao u Varšavu pismo starijem bratu s molbom da dođe u Peterburg i zauzme svoje mjesto na tronu. Konstantin je odgovorio da se odriče prijestolja i da neće doći u Peterburg. Kada je dobio tu vijest, Nikolaj se neko vrijeme kolebao, a onda je sjeo na tron. U to vrijeme su ruski plemići podigli bunt, poznat kao Dekabristički ustanak (14. prosinca 1825). Ugušio ga je Nikolaj, već kao novi car.

Formalno gledano, iako Konstantin Pavlovič nije prihvatio prijestolje i nije okrunjen, on je ipak bio ruski car oko tri tjedna. Međutim, u manifestu o ustoličenju piše da je Nikolaj Pavlovič postao car na dan smrti cara Aleksandra, 19. studenog 1825. Zbog toga Konstantina nema na popisu ruskih careva. On je naprasno umro od kolere 1831., tj. šest godina kasnije.

4. Car Nikolaj II. (1868.-1918.)

U Rusiji je 1917. bješnjela revolucija. U Peterburgu su radnici podigli bunu i oborili cara. Državna duma je raspuštena, a Vijeće ministara je izgubilo svoju vlast. Car Nikolaj II. se u to vrijeme nalazio na frontu, pa je pokušao otputovati u svoju rezidenciju Carsko Selo blizu Peterburga. Pobunjenici su blokirali prugu, tako da je car otišao u Pskov.

Car Nikolaj II. poslije odricanja od prijestolja, Carsko Selo, proljeće-ljeto 1917.

Tamo je u osobnom vlaku car Nikolaj primao činovnike i visoke časnike koji su mu podnosili raporte o situaciji na terenu. Pod neposrednim psihološkim pritiskom generala Ruzskog, zapovjednika Sjevernog fronta, car Nikolaj je pristao na stvaranje Privremene vlade u Rusiji i naredio da se narod o tome obavijesti putem manifesta. Sutradan su mnogobrojni visoki činovnici i generali počeli nagovarati cara da se odrekne prijestolja kako bi ponovno zavladao mir u zemlji zahvaćenoj revolucijom. Car Nikolaj II. se odrekao prijestolja 2. ožujka 1917. godine i u svoje ime, i u ime sina i nasljednika, carevića Alekseja, a u korist svoga brata Mihaila Aleksandroviča.

5. Veliki knez Mihail Aleksandrovič (1878.-1918.)

Car Nikolaj II. se odrekao prijestolja u prisustvu političara Aleksandara Gučkova i Vasilija Šuljgina. Zatim su ova dvojica noću 3. ožujka 1917. godine stigla u Petrograd. Na željezničkoj stanici su ih dočekali pobunjeni radnici i razgnjevili se saznavši da se car Nikolaj nije samo odrekao prijestolja, nego ga se odrekao u korist svoga brata. Tada su revolucionari zatražili republiku te su gotovo ubili Gučkova i Šuljgina.

Ruski veliki knez Mihail Aleksandrovič, mlađi brat posljednjeg ruskog cara Nikolaja II.

Ujutro 3. ožujka veliki knez Mihail Aleksandrovič je u svom stanu održao savjetovanje s glavnim ministrima Privremene vlade i drugim značajnim političarima i časnicima. Svi su uvjeravali kneza da ne prihvaća vlast. On se složio i potpisao Akt o neprihvaćanju prijestolja. Prema tom dokumentu, pitanje oblika vladavine u Rusiji će biti riješeno na Osnivačkoj skupštini. Usput, nekoliko mjeseci kasnije Privremena vlada je donijela odluku da nijedan član carske obitelji nema pravo biti član te Osnivačke skupštine. Kada se Mihail Aleksandrovič odrekao prijestolja, obitelj Romanov je izgubila pravo na ruski tron, u skladu sa zakonima koje je sama donijela.

I Nikolajev i Aleksandrov manifest o odricanju od prijestolja objavljeni su istovremeno. Tako je vlast u Rusiji prešla u ruke Privremene vlade.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće