Bitka za Tihvin: Odlučujuća bitka koja je spasila Lenjingrad od pada

Grupa armija Sjever je uspjela zauzeti Tihvin i presjeći glavnu željezničku liniju ka Lenjingradu te se veoma približiti Ladoškom jezeru. S druge je strane plan da se sjedine s finskim trupama na sjeveru i tako zapečate sudbinu Lenjingrada ostavljen za 1942. Stoga je odlučeno da se dostignute pozicije moraju održati po svaku cijenu. Sovjetsko zapovjedništvo je uvidjelo opasnost i pripremilo plan kontranapada koji je bio koordiniran s napadnim operacijama pod Moskvom, Rostovom i desantom na Kerč.

Vsevolod Tarasevič, MAMM/MDF

Zadatak koji je postavilo sovjetsko zapovjedništvo bio je nanijeti udare na Kiriši i Gruzino. Glavni udar je trebala izvršiti 4. armija iz rajona Tihvina na Budogoš i Gruzino. Crvena armija je trebala riješiti glavni zadatak, odsjeći njemački 39. motorizirani korpus u Tihvinu. Nakon toga je vojska trebala izbiti na rijeku Volhov i sjediniti se u rajonu Kirišija sa snagama 54. armije, a u rajonu Gruzina sa snagama 52. armije koja bi odsjekla put svim njemačko-španjolskim snagama istočno od Volhova.

Prvi napad je pokrenula 52. armija u takozvanoj Malo-Višerskoj napadnoj operaciji. S njemačke su strane udar na sebe prihvatile 126. pješačka divizija i 250. španjolska pješačka divizija (Plava divizija). Napad se, međutim, razvijao vrlo sporo. Prvi zadatak Crvene armije bio je zauzimanje Male Višere. Nastupanje se razvijalo na frontu širine 48 km, a proboj su forsirale četiri divizije. Mjesto je zauzeto tek 16. studenog nakon što su ga jedinice Crvene armije uspjele obići s bokova, što je prisililo njemačku 126. pješadijsku diviziju na povlačenje.

Vsevolod Tarasevič, MAMM/MDF

Do 9. prosinca su napredovali svega 20 km zapadno od Male Veršigore. U svom je dnevniku načelnik stožera Wehrmachta Franz Halder zabilježio da pritisak sovjetske vojske postaje sve jači. No to je bio sporedni pravac nastupanja. Glavni pravac je bio na sjeveru ka Tihvinu.

Nastupanje 4. armije počelo je 19. studenog. Njemačka vojska ne samo da se uporno branila, nego je prelazila u kontranapade. U prvih nekoliko dana nijedna od napadnih grupa Crvene armije nije ispunila svoj zadatak. Jedino je 65. pješačka divizija uspjela doći do predgrađa Tihvina iz jugoistočne skupine gdje je zaustavljena. Uspjeh je postigla i 44. pješačka divizija nakon višestrukih napada, uspjela je zauzeti snažni utvrđeni rajon u selu Lazarevič. No konačan uspjeh, presijecanje pruge, nije dostigla, a nakon nekoliko je dana izbačena kontranapadom iz sela. Jedinstveni uspjeh je bio u tome što je put povlačenja njemačke vojske ka Volhovu dopao pod artiljerijske udare. Zbog neprekidnog pritiska na Tihvin njemačko zapovjedništvo je prebacilo iz Pribaltika 61. pješadijsku diviziju.

Crvena armija je obnovila nastupanje 5. prosinca, ovoga se puta probijajući dosta brže. Sjeverna grupa je prvog dana nastupanja očistila cijelu desnu obalu rijeke Tihnvinke, no rijeku je prešla tek 9. prosinca. To je rezultiralo presijecanjem puta Tihvin-Volhov. Nastupanje su nastavile i 60. tenkovska i 27. konjička, objedinjene pod zapovjedništvom generala Pavloviča. Uspjela je presjeći put iz Tihvina na Budogošč i nastavila nastupanje u pravcu Libnoj Gorkog. Istočna operativna grupa je 8. prosinca probila utvrđeni rajon u predgrađu i ušla na obode Tihvina. Njemačko zapovjedništvo je shvatilo da se grupa u Tihvinu nalazi pred potpunim okruženjem. General-lajtnant Haenicke je odlučio izdati naređenje za povlačenje unatoč zapovijedima Hitlera. Da bi ispunio taj zadatak, naredio je njemačkoj vojsci da izvrši niz silnih napadnih operacija ka jugu da bi proširio koridor za izvlačenje snaga. U toj namjeri je i uspio.

Stanje na frontu sredinom studenog 1941.

Povlačeći se iz Tihvina, Nijemci su u samom gradu ostavili dosta oružja i opreme. Zarobljena su 42 artiljerijska oruđa, 46 minobacača, 190 mitraljeza, 102 kamiona, 27 tenkova, 10 oklopnih automobila, 2700 pušaka i 110 automata i ogromne količine goriva. Ipak, najveći dio vojske organizirano se povlačio ka rijeci Volhov. Sljedećeg dana, 9. prosinca, feldmaršal von Leeb, zapovjednik Grupe armija Sjever, izdao je zapovijed o "ravnanju fronta", što je značilo da se njemačka vojska i španjolska divizija trebaju povući na rijeku Volhov i tu utvrditi liniju.

Od toga trenutka je zadatak sovjetskih divizija bio progon njemačke vojske koja se povlačila ka rijeci Volhov. S obzirom na to da je teren bio blatnjavi snijeg i da je Crvena armija vršila potjeru s malim brojem tenkova, nije mogla izvršiti brzi manevar kojim bi u potpunosti sustigla i uništila njemačke trupe. Vrijeme je bilo prepreka za obje ratujuće strane.

Završna faza operacije

Tihvinska i Rostovska operacija postale su prve krupnije nastupajuće operacije sovjetske vojske. Tijekom obrambene faze operacije uz teške je gubitke bio slomljen njemački plan da se sjedini s finskim trupama i tako zauvijek zapečati sudbinu Lenjingrada. Tijekom nastupajuće je faze ta opasnost likvidirana zauvijek, a Nijemci su izgubili inicijativu na ovom pravcu. Uspjeh operacije je doveo do uspostave željezničke komunikacije Tihvin-Volhov. Ipak, svi ciljevi operacije nisu postignuti. Unatoč inicijativi i neprekidnom nastupanju, Crvena armija nije uspjela izvršiti okruženje nijedne njemačke krupnije formacije. Teške gubitke je pretrpjelo osam njemačkih divizija, od čega dvije tenkovske i dvije motorizirane. Ako je Crvena armija uspjela osigurati brojčanu prednost u pješadiji i artiljeriji, Nijemci su imali prednost u tenkovima i avijaciji. Od 190 000 vojnika Crvene armije koliko ih je sudjelovalo u operaciji poginulo je i ranjeno njih 48 tisuća, dok su njemačko-španjolski gubici bili 41 tisuća poginulih i ranjenih od ukupno 140 tisuća vojnika koji su sudjelovali u obrambenim borbama u svim fazama operacije. Nakon neuspjeha na sjevernom operativnom pravcu Adolf Hitler je smijenio feldmaršala von Leeba. Bitka za Lenjingrad je ušla u novu pozicijsku fazu. Glad i opsadna epopeja su počeli, ali je spriječen pad Lenjigrada.