Auschwitz: Potresna sjećanja preživjelih i njihovih osloboditelja

Auschwitz je bio poznat po masovnim ubojstvima, medicinskim eksperimentima na ljudima i izradi predmeta od dijelova ljudskih tijela.

Auschwitz je bio poznat po masovnim ubojstvima, medicinskim eksperimentima na ljudima i izradi predmeta od dijelova ljudskih tijela.

B. Borisov/TASS
Crvena je armija 27. siječnja 1945. pod zapovjedništvom maršala Konjeva ušla u najveći koncentracijski logor Trećeg Reicha. Russia Beyond objavljuje potresna sjećanja sudionika i očevidaca tih događaja.

Logor Auschwitz su oslobađale četiri streljačke divizije Crvene armije. Najbliži logoru su bili borci 100. i 107. divizije. U 100. diviziji je bio i bojnik Anatolij Šapiro, čiji je odred prvi stigao do vrata Auschwitza. Major Šapiro se prisjeća:

"U popodnevnim satima toga dana ušli smo na teritorij logora, prošli smo kroz glavna vrata iznad kojih je stajao natpis obavijen bodljikavom žicom: 'Rad oslobađa'. U barake se nije moglo ući bez zaštitne medicinske maske. Drveni kreveti na kat bili su puni leševa. Ispod kreveta su se izvlačili ljudi nalik na polužive kosture koji su se kleli da nisu Židovi. Malobrojni preživjeli nisu mogli povjerovati da su konačno slobodni."

Vojnici Crvene armije i oslobođeni logoraši, 1945.

U to je vrijeme u Auschwitzu ostalo oko sedam tisuća logoraša. Među njima je bila i zarobljenica pod brojem 74233 čije ime nije poznato. Ovo su njezine riječi:

"Odjednom sam na putu u blizini logora ugledala siluete u bijeloj i sivoj odjeći. Istrčala sam iz barake da vidim tko to dolazi. Bili smo presretni kada smo vidjeli da su to sovjetski izviđači. Dugo smo se pozdravljali i ljubili. Govorili su nam da ne trebamo tu ostati jer se još uvijek točno ne zna gdje je neprijatelj. Udaljavali smo se na par koraka i ponovno smo se vraćali."

Crvenoarmejci i djeca Auschwitza.

General-lajtnant Vasilij Petrenko je 1945. zapovijedao 107. streljačkom divizijom i u logor je stigao ubrzo nakon bojnika Anatolija Šapira. U memoarima "Prije i poslije Auschwitza" ovako opisuje svoje prve dojmove:

"Nijemci su 18. siječnja izveli sve logoraše koji su mogli hodati. Ostavili su samo bolesne i suviše slabe. Malobrojni koji su se još mogli kretati pobjegli su još dok se naša vojska približavala logoru. Naši su u logor uputili 108. i 322. sanitetsku jedinicu i moju 107. diviziju. Sanitet ove tri divizije je organizirao kupanje logoraša i njihovu prehranu u poljskim kuhinjama."

Oslobođeni logoraši.

Zapovjednik čete Vasilij Gromadski je također među prvima stigao u Auschwitz i ovako se sjeća ulaska u logor smrti:

"Na vratima je stajao lokot. Ne znam je li to bio glavni ulaz ili neki sporedni. Naredio sam vojnicima da skinu lokot. Nigdje nikoga nije bilo. Kada smo prešli dvjestotinjak metara, vidjeli smo kako nam u susret trči oko 300 logoraša u prugastim zatvorskim odijelima. Bili smo oprezni jer su nas upozorili da su Nijemci oblačili logoraška odijela. To su ipak bili logoraši. Ljudi su plakali i grlili nas. Pričali su nam da su tu ubijeni milijuni ljudi. Još uvijek se sjećam da su nam rekli kako je iz Auschwitza izvezeno čak 12 vagona punih dječjih kolica."

Djeca u Auschwitzu.

Poručnik Ivan Martinuškin je 1945. imao 21 godinu. On se prisjećao da do posljednjeg trenutka nije shvaćao da su oslobađali koncentracijski logor:

"Došao sam do žice sa svojom jedinicom, ali bila je noć i nismo išli dalje. Samo smo zauzeli stražarske barake. Sjećam se da je u njima bilo jako toplo, kao da su ih specijalno grijali.

Ujutro smo krenuli dalje, a Nijemci su otvorili vatru iz nekih kuća. Tražili smo od zapovjedništva da topništvo gađa te kuće, a oni su nam rekli da je to nemoguće, jer je to logor s ljudima. Tek smo tada shvatili kakve su to žice i gdje se nalazimo."

Poslije vojnika u logor su ušli dopisnici divizijskog lista 38. armije Ušer Margulis i Genadij Savin koji su zapisali:

"Ušli smo u zgradu od cigala i zavirili u sobe koje su bile otključane. Prva soba je bila puna dječje odjeće: na gomili su stajale haljinice, bluzice, hlačice i jaknice. Na mnogima su se vidjele mrlje od krvi. U drugoj su bili sanduci puni zlatnih zubnih proteza i krunica. U trećoj smo pronašli sanduke s odsječenom ženskom kosom. Na kraju nas je logorašica koja nas je provela kroz zgradu dovela u sobu punu ženskih torbi, sjenila, mapa, novčanika i drugih predmeta od kože. Rekla je: 'Svi ovi predmeti su napravljeni od ljudske kože'."

Vreće pune kose ubijenih logoraša.

Kada je oslobođen logor Auschwitz, Grigorij Jelizavetinski je imenovan novim zapovjednikim obližnjeg istoimenog grada Oświęcima. U pismu ženi od 4. veljače 1945. on piše:

"U logoru postoji dječja baraka. U nju su dovodili židovsku djecu, blizance različitog uzrasta. Nijemci su na njima, kao na kunićima, vršili eksperimente. Vidio sam dječaka od oko 14 godina kojem su radi 'znanstvenih ispitivanja' ubrizgavali kerozin u vene. Zatim su mu amputirali dio tijela i poslali ga u Berlin, u laboratorij. Dječaku su presadili dio tijela druge osobe. Sada je u bolnici, sav je u zagnojenim ranama i mislim da mu nema pomoći. U logoru je i jedna mlada, vrlo lijepa djevojka, koja je poslije eksperimenata ostala patuljastog rasta. Čudi me da svi ti ljudi nisu potpuno poludjeli."

Prvi trenuci nakon oslobađanja Auschwitza

U međuvremenu su bivši logoraši koji su bili u stanju hodati sami napustili Auschwitz. Logoraš pod brojem 74233 se ovako sjećao tog dana:

"Petog veljače smo krenuli prema Krakovu. S jedne su strane ceste bile ogromne tvornice koje su podigli logoraši i umrli od napornog rada. S druge strane je bio još jedan veliki sektor logora. Ušli smo i našli bolesne ljude koji su, kao i mi, preživjeli samo zato što nisu krenuli s Nijemcima 18. siječnja.

Nastavili smo put. Išli smo dugo kraj žica pod naponom koje smo odlično poznavali. Bio je to simbol ropstva i smrti. Činilo nam se da nikada nećemo izaći iz logora. Ali konačno smo ga napustili i stigli smo do najbližeg sela.

Sutradan se zaustavio kamion i odvezao nas u Krakov. Bili smo slobodni, ali nismo znali kako se radovati. Toliko smo toga preživjeli i toliko bliskih ljudi izgubili."

Sovjetski liječnici i predstavnici Crvenog križa kraj logoraša odmah nakon oslobađanja Auschwitza.

U pripremi članka su korišteni dokumenti ruskog Fonda "Holokaust", memoari V. Petrenko "Prije i poslije Auschwitza", "Preživjela sam Auschwitz" K. Živuljske, "Crna knjiga" V. Grossmana i I. Erenburga.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće