Munjeviti rat na sovjetski način: Slom Hitlerove grupe armija "Centar" i oslobođenje Poljske

Slobodan Đukić
Zahvaljujući brojnim oklopnim i motoriziranim jedinicama, kao i nadahnutosti sovjetskog vojnika, cjelokupna operacija je imala munjeviti karakter. Crvena armija je na dnevnoj razini napredovala 20-30 km u dubini neprijateljskog teritorija. Na svom je putu uspjela svladati sedam uređenih obrambenih linija i forsirati dvije velike vodene prepreke koje su bile branjene svim raspoloživim snagama koje je neprijatelj u tom trenutku imao.

Poljska napadna operacija (ili operacija Visla-Odra) predstavlja stratešku ofenzivu sovjetske vojske na desnom krilu sovjetsko-njemačkog fronta. Ona je započela 12. siječnja 1945. godine i trajala sve do 3. veljače iste godine. U njoj su sudjelovale jedinice 1. Bjeloruskog fronta (zapovjednik-maršal Sovjetskog Saveza Georgij Žukov) i 1. Ukrajinskog fronta (maršal Sovjetskog Saveza Ivan Konjev).

Tijekom ove su operacije jedinice sovjetske vojske oslobodile teritorij Poljske koji se protezao zapadno od rijeke Visle i forsirale rijeku Odru, na čijoj lijevoj obali je formiran čvrsti mostobran koji će biti kasnije eksploatiran prilikom završne operacije u Bitci za Berlin. Zahvaljujući brojnim oklopnim i motoriziranim jedinicama, kao i nadahnutosti sovjetskog vojnika, cjelokupna operacija je imala munjeviti karakter. Crvena armija je na dnevnoj razini napredovala 20-30 km u dubini neprijateljskog teritorija. Na svom je putu uspjela svladati sedam uređenih obrambenih linija i forsirati dvije velike vodene prepreke koje su bile branjene svim raspoloživim snagama koje je neprijatelj u tom trenutku imao.

Raspored snaga uoči početka ofenzive

Početkom siječnja 1945. njemačka vojska se nalazila u kritičnoj situaciji. Na teritoriju Mađarske i Istočne Prusije njezine su jedinice ulagale ogromne napore da zaustave prodor sovjetske vojske, a u manjem obimu se ista situacija događala i na Zapadnom frontu. Za vrijeme Iaşi-Kišinjevske napadne operacije sovjetska je vojska oslobodila naftnu regiju od strateške važnosti - Ploieşti, koja se nalazi na teritoriju Rumunjske. Istovremeno je masivno savezničko bombardiranje nanijelo velike štete njemačkoj civilnoj i vojnoj industriji. Zrakoplovne snage su bile potpuno uništene, a ljudski resursi iscrpljeni. Unatoč tome, Nijemci su u prosincu 1944. pokrenuli veliku ofenzivu na Zapadnom frontu (Bitka u Ardenima), što je bio očajnički pokušaj Adlofa Hitlera da promijeni konačan ishod rata.

Crvena armija je čvrsto držala svoje pozicije na r. Visli. Ona je u ljetnim operacijama uspjela na nekoliko mjesta forsirati rijeku i formirati čvrste mostobrane za daljnji razvoj nastupanja. U narednih je nekoliko mjeseci (jesen-zima) Crvena armija postupno povećavala svoje snage za nastavak ofenzive. Istovremeno i Nijemci vrše pripreme u očekivanju sovjetskog napada, tako što po dubini fronta grade nekoliko obrambenih linija koje su se protezale vektorom istok-zapad. Crvena armija je krajem listopada i službeno otpočela s pripremama za nastavak daljeg progona neprijatelja koji je znatan dio raspoloživih snaga koncentrirao na okupiranom teritoriju Poljske. Naređenje vrhovnog zapovjedništva datirano na 28. listopada 1944. godine odnosilo se na jedinice 1. Bjeloruskog fronta koji je imao zadatak uništiti Varšavsko-Radomsku grupu neprijatelja i prodrijeti što dublje u njegovu pozadinu radi definitivnog oslobođenja Poljske.

Sovjetsko zapovjedništvo je tom prilikom razradilo operaciju u kojoj su trebala sudjelovati 4 sovjetska fronta (strateške grupacije Crvene armije). Prema zamisli sovjetskog glavnog zapovjedništva, u operaciji su trebale sudjelovati jedinice 1.,2.,3. Bjeloruskog i 1. Ukrajinskog fronta, u cilju nabacivanja njemačkih snaga u korito rijeke Odre. Njemačka obavještajna služba je uspjela doći do podataka da sovjetska vojska planira ofenzivu na ovom pravcu. Čak je u više navrata načelnik stožera kopnene vojske, general-pukovnik Heinz Guderian, upozoravao Adolfa Hitlera na ove pripreme, koji je sve to s prezirom odbacivao, smatrajući da su u pitanju besmislice koje proizvodi prozirna sovjetska propaganda.

Prvobitno je planirano da operacija započne u razdoblju između 15. i 20. siječnja. Međutim, uslijed teške situacije po anglo-američke snage uzrokovane neočekivanim prodorom snažnih oklopno-grenadirskih snaga Wehrmachta i SS-a u Ardenima, došlo je do ubrzavanja njezinog izvođenja. Naime, osobno je Winston Churchill zamolio svog kolegu Josifa Staljina da u najkraćem mogućem vremenu izvede veliku napadnu operaciju na Istočnom frontu, u cilju rasterećenja operativne situacije oko Ardena. Staljin je sa svoje strane poduzeo sve mjere da skrati vrijeme za pripremu napadne operacije, koja je započela 12. siječnja.

Angažirane snage

Na teritoriju Poljske se nalazila njemačka grupa armija A (od 26. siječnja 1945. godine njezino ime je promijenjeno u grupu armija Centar), koja je sastojala od 9. i 4. tenkovske armije i glavnine 17. armije. U okviru ovih krupnih sastava se nalazilo oko 30 divizija, dvije brigade i 50 samostalnih bataljuna. Ukupno brojno stanje ovih jedinica je procijenjeno na 560 tisuća časnika i vojnika, podržanih s oko 5 tisuća artiljerijskih oruđa i minobacača, kao i 1220 tenkova i ostalih bornih kola. Što se tiče zrakoplovne komponente, grupu armija A (kasnije Centar) je podržavala 6. zrakoplovna flota s oko 630 borbenih letjelica.

Ove snage su imale zadatak upornom borbom na više uzastopnih obrambenih položaja zaustaviti prodor 1. Bjeloruskog i 1. Ukrajinskog fronta. Da bi što više ojačalo ove snage, njemačko zapovjedništvo je sa Zapadnog fronta prebacilo 29 divizija i 4 brigade.

Neprijatelj je između rijeka Visle i Odre formirao ešaloniranu obranu dubine 300-500 km, koja se sastojala od sedam obrambenih položaja. Prvi obrambeni položaj, koji se oslanjao na rijeku Vislu, sastojao se od prve linije obrane i tri rezervna položaja ukupne dubine 30-70 km. Najjače je bila utvrđena prva linija obrane, posebno u rajonima Magnuševskog, Pulavskog i Sandomirskog mostobrana. Njemačke snage su na ovim dijelovima izgradile gust sustav fortifikacija i rovova punog profila koji su međusobno bili povezani. Oni su prilikom izgradnje ešalonirane obrane koristili dotadašnja iskustva u borbama s Crvenom armijom koja je raspolagala s uvjerljivo najbrojnijim artiljerijskim snagama od svih zaraćenih strana. Prva linija obrane, koja nije bila kapilarno spojena s više uzastopnih položaja koji su se nalazili u dubini fronta, naprosto je bila otpuhana milijunima raketa i granata koje je sovjetska artiljerija u vrlo kratkom vremenskom intervalu mogla ispaliti prilikom koncentrirane vatrene pripreme. Međuprostori između otpornih točaka su minirani ogromnim brojem protupješačkih i protutenkovskih mina, a razvučeno je i na stotine kilometara bodljikave žice i izgrađeno na tisuće protutenkovskih prepreka. Ovo posljednje je bilo vrlo izraženo na tenkoprohodnim pravcima između prve i druge linije fronta gdje su iskopani protutenkovski rovovi širine 5-8 metara i dubine 2-3 metra. Zadnja rezervna obrambena linija se sastojala od 1-2 rova punog profila sa sustavom bunkera.

U cjelini gledano, Nijemci su doslovno sve iskoristili za izgradnju otpornih točaka. Praktički svi prirodni i umjetni objekti su prokopani, dodatno utvrđeni i prenamijenjeni za upornu obranu. Njemačke snage su posebnu pažnju posvetile izgradnji šeste obrambene linije u strateškom poretku, koja se protezala duž njemačko-poljske granice iz 1939 .godine, i koja je obuhvaćala Pomeranski i Vroclavski utvrđeni rajon.

Što se tiče jedinica Crvene armije, one su na ovom dijelu fronta koncentrirale ogromnu napadnu grupaciju koja se sastojala iz 16 operativno-strateških sastava ranga armije u kojoj se nalazilo gotovo 140 divizija. Ove snage su podržavale četiri tenkovske i dvije zrakoplovne armije, četiri samostalna tenkovska korpusa i jedan mehanizirani korpus, četiri artiljerijska korpusa za vatrenu podršku napadnih snaga, i različite druge jedinice i rodovi unutar vojske. Ukupno je angažirano 2,2 milijuna ljudi, 36 436 različitih artiljerijskih oruđa i minobacača, 7049 tenkova i samohodnih artiljerijskih oruđa i 4772 borbena zrakoplova. Ofenziva je započela u uvjetima apsolutne prevlasti koju su sovjetske jedinice imale u odnosu na neprijatelja.

Tijek operacije

Jedinice 1. Ukrajinskog fronta su prešle u nastupanje 12. siječnja 1945. godine u ranim jutarnjim satima. Glavni udar je izveden sa Sandomirskog mostobrana, dok je dva dana kasnije svom silinom udario i 1. Bjeloruski front s Magnuševskog i Pulavskog mostobrana.

Strateška pogreška njemačkih snaga koju je donio sam Hitler rezultat je njegove odluke da aktivira sve tenkovske rezerve koje su bile raspoređene po dubini obrane i suviše ih približi prvoj liniji fronte. Na ovaj su način ove jedinice došle pod udar moćne sovjetske artiljerije koja se sastojala od nekoliko tisuća haubica i raketnih bacača. Uslijed teških gubitaka koje su pretrpjele ove jedinice (naročito oko grada Kielce), one se nisu bile u stanju efikasno suprotstaviti naletu Crvene armije. Generalni obrambeni plan njemačkog zapovjedništva je propao i ono više nije više imalo ozbiljne sigurnosne snage koje bi uspjele usporiti širenje sovjetskih klinova na glavnim pravcima udara.

13./14. siječnja 1945. godine u Istočnoj Prusiji je otpočela ofenziva 3. Bjeloruskog fronta pod zapovjedništvom generala Černjahovskog i jedinica 2. Bjeloruskog fronta kojima je zapovijedao maršal Sovjetskog Saveza Rokosovski.

Uslijed naglog pogoršanja situacije na Istočnom frontu Hitler je prekinuo sva aktivna djelovanja Wehrmachta i SS-a u Ardenima i vratio se u svoj stožer koji se nalazio u Berlinu. On je to učinio tek četiri dana nakon početka sovjetske ofenzive, jer nije htio ni čuti za upozorenja jednog od najsposobnijih njemačkih generala Heinza Guderiana o kritičnoj situaciji na Istočnom frontu i neophodnosti dovlačenja hitnih pojačanja. Nakon što se vratio u Berlin, Adolf Hitler konačno popušta i odlučuje na Istočni front prebaciti korpus Velika Njemačka koji je upućen u rajon grada Kielce koji se nalazi južno od Varšave.

U tom je trenutku sovjetska 47A razvijala svoje nastupanje na desnom krilu 1. Bjeloruskog fronta. Ona je svojim manevrom počela obuhvaćati poljski glavni grad Varšavu sa sjevera. Stožer grupe armije A (zap. General-pukovnik Josef Harpe) je 16. siječnja obavijestio zapovjedništvo kopnene vojske da se Varšava teško može obraniti bez adekvatnih pojačanja, jer je njezin garnizon bio suviše malen za izvođenje ozbiljne obrambene operacije. U njemu se nalazilo nekoliko njemačkih jedinica ranga bataljuna, što je za toliki grad bio mizeran broj. Guderian je u tom trenutku dao stožeru grupe armije A odriješene ruke da u danom trenutku samostalno donosi odluke, uključujući tu i njuhovu procjenu treba li Varšavu uopće braniti. Kad je ova naredba došla do Hitlera, on je u stanju živčanog sloma pokušao spriječiti napuštanje Varšave tako što je radio-vezom pokušao dobiti zapovjedništvo grupe armija A, ali mu to nije pošlo za rukom. Svaka komunikacija je bila presječena.

U noći 16./17. jedan nepuni tenkovski bataljun sovjetske vojske, koji je u svom sastavu imao 20-ak tenkova, uz podršku motostreljačke brigade i nešto topništva uspio je razbiti njemačke snage koje su brojale gotovo 10 tisuća ljudi i uz minimalne gubitke zauzeti grad Częstochowu. Na ovaj je način Crvena armije stupila na granicu Njemačke.

Sutradan, 17. siječnja, sovjetske snage su uspjele osloboditi Varšavu, a u borbama je pored jedinica 1. Bjeloruskog fronta sudjelovala u 1. armija Vojske Poljske (zap. brigadni general Stanislav Poplavski). Istog dana su njemački generali Josef Harpe i Smilo von Lüttwitz smijenjeni i udaljeni s časničkih dužnosti.

Do 18. su siječnja glavne snage grupe armija A bile u potpunosti razbijene, Obrana protivnika je probijena na frontu širokom 500 km. Sovjetske jedinice su uspjele prodrijeti 100-150 km u dubinu neprijateljaskog fronta. O energičnom nastupanju sovjetskih tenkovskih jedinica najbolje svjedoči podatak da je tijekom ovih djelovanja napadnuto nekoliko njemačkih vojnih aerodroma na kojima su se još uvijek nalazili taktički bombarderi poznatiji kao Štuke. Tenkisti su tom prilikom uspjeli zarobiti oko 60 netaknutih aviona, koji nisu imali vremena napustiti mjesta baziranja ispred sovjetskih snaga.

Sutradan, 19. siječnja, u energičnom progonu neprijatelja oklopno-motorizirane jedinice 1. Ukrajinskog fronta su uspjele prodrijeti na tlo Njemačke (Gornja Šleska), dok se lijevo krilo fronta ustremilo na Krakov koji je oslobođen.

Njemačko zapovjedništo je otpočelo s prebacivanjem svih raspoloživih snaga ka istočnim granicama Njemačke, radi njezine obrane i zaštite unutarnjeg teritorija zemlje od zahuktalog neprijatelja. Međutim, svi pokušaji da se stabilizira front nisu uspjeli. U razdoblju od 20. do 25. siječnja trupe 1. Bjeloruskog fronta su izmanevrirale neprijateljsku obranu i opkolile teško utvrđeni grad Poznan u kojem se nalazilo 60 tisuća neprijateljskih vojnika. U narednom su tjednu sovjetske trupe +forsirale rijeku Odru i formirale čvrste mostobrane na njezinoj desnoj strani u rajonu gradova Ścinawa, Vroclav, Opole i Kostrzyn na Odri. Istovremeno su jedinice 4. Ukrajinskog fronta zauzele južnu Poljsku i sjevernu Čehoslovačku. Bitka za Vroclav je trajala do 5. svibnja 1945. godine (Berlin je kapitulirao 2. svibnja).

Ishod operacije

Sama operacija je u vojnoj povijesti poznata kao jedna od najučinkovitijih kada je u pitanju brzina njezinog izvođenja.

"Rusko napredovanje prilikom forisanja Visle izvodilo se neviđenom brzinom, tako da je nemoguće opisati što se sve dogodilo između rijeka Visle i Odre u prvim mjesecima 1945. godine. Europa nije znala za ništa slično još od vremena uništenja Rimskog Carstva", napisao je njemački general F. W. von Mellenthin u knjizi "Panzer Battles 1939.-1945." (London, 1956.).

U ovoj operaciji sovjetske vojske u potpunosti je uništeno 35 neprijateljskih divizija, dok je još 25 formacija sličnog ranga izgubilo između 50-70% svog ljudstva. U zarobljeništvo je palo oko 150 tisuća neprijateljskih vojnika. Sovjetska vojska je izravnala svoj front i podišla Berlinu. Znatne njemačke snage su ostale u obruču u garnizonima Poznan i Vroclav. Operacija je najbolje demonstrirala nesposobnost njemačke vojske da istvoremeno vodi borbu na dva fronta, kao i defenitivno potvrdila skoru savezničku pobjedu. Otpočela je obnova državnosti Poljske. Na oslobođenim teritorijima se konstituirala nacionalna administracija.

23. veljače 1945. godine Staljin je dao ukupne rezultate zimskih operacija na cjelokupnom frontu u trajanju od 40 dana. U tom su vremenskom intervalu sovjetske snage uništile oko 800 tisuća neprijateljskih vojnika, a njih 300 tisuća zarobili. Uništeno je 3000 borbenih aviona i oko 4500 tenkova.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće