Pet puta je gorio u tenku, četiri puta je teško ranjen, no ipak je došao do Berlina

Vladimir Bočkovski

Vladimir Bočkovski

Javna domena
Kako je ratovao Vladimir Bočkovski, legendarni sovjetski tenkovski as?

Istog mjeseca kada je Vladimir Bočkovski (rođen u Tiraspolju 1923. godine) završio srednju školu na Krimu počeo je Veliki domovinski rat. Drugi dan nakon početka rata Vladimir je odlučio vezati svoju sudbinu za vojsku te se prijavio u Harkovsku tenkovsku školu. Zbog njemačkog nastupanja škola je evakuirana u grad Čirik u Uzbekistanu. Nakon što je prošao obuku za zapovjednika tenka, Bočkovski je otpravljen među trupe Brjanskog fronta u sastav čuvene 1. gardijske tenkovske brigade Katukova, gdje je stigao sredinom srpnja 1942. godine.

Prve je borbe Bočkovski doživio na području Voronježa. Nakon što su istovarili tenkove na željezničkoj stanici, njegova jedinica je odmah stupila u borbu. Neki su tenkovi, po sjećanjima Bočkovskog, djelovali s platforme. Prvih nekoliko tjedana rata gotovo da nije napuštao svoj tenk u kojem je jeo i spavao zbog inteziteta borbi.

Tijekom 12. kolovoza Vladimir Bočkovski je postao zapovjednik tenkovskog voda u istoj brigadi. Na toj poziciji je teško ranjen tijekom borbe za naselje Skljajevo. U posljednjem ga je trenutku spasio stari narednik Viktor Fjodorov, koji je Bočkovskog i njegovu posadu tenka prevezao na lakom tenku T-60.

Nakon oporavka od više mjeseci vratio se u stroj i sudjelovao u jednoj od najtežih operacija Crvene armije "Mars", takozvane "Rževske klaonice". Za sudjelovanje u borbama tijekom prosinca Vladimir Bočkovski je bio nagrađen medaljom za hrabrost. Zabilježeno je da se gardijski poručnik Bočkovski u uvjetima gubitka radio-veze pješke probio ka grupaciji tenkova u selu Verjeista teritorijem koji je neprekidno bio pod njemačkom vatrom. Sljedećeg dana, 22. prosinca, dostavio je streljivo i hranu tenkovima brigade, koji su djelovali u selu Borjatino. Sve je to napravio u lakom tenku T-70 pod neprijateljskom vatrom.

Crvenoarmejci kraj uništenog nacističkog tenka

Sljedeća veća bitka u kojoj je sudjelovao Bočkovski bila je na Kurskoj izbočini. Položaj na području sela Jakovljevo gdje se nalazio bio je na glavnom udaru 2. SS oklopnog korpusa. S obje su strane u borbi bili ubačeni deseci tenkova. Izravno je na položaj koji je branila četa tenkova gardijskog starijeg poručnika Bočkovskog napadala elitna divizija SS "Adolf Hitler". Tenkovska četa kojom je zapovijedao zadržala je nastupanje Nijemaca pod silnim artiljerijskim i zrakoplovnim udarima, a pri tome je uništila 16 neprijateljskih tenkova, među njima i tri teška tenka "Tigar". On i njegova posada osobno su uništili tri tenka. Sama jedinica je pretrpjela teške gubitke. Vojni novinar Jurij Žukov tada je pisao da je četa Bočkovskog imala tri oštećena tenka i vidio je kako izlaze iz sela Jakovljevo noseći leševe 9 svojih drugova. Lice mladog poručnika bilo je prekriveno prašinom.

Krajem prosinca ponovno je bio teško ranjen i vratio se na front tek na proljeće 1944. Na području sela Lipki Černigovske oblasti 25. prosinca 1943. godine tenkisti iz jedinice Bočkovskog zarobili su veliku njemačku autokolonu, dok su sljedećeg dana održali pozicije odbijajući napade brojnijeg neprijatelja. Iako ranjen, Vladimir nije napustio bojno polje, za što je nagrađen ordenom crvene zvijezde. Nakon toga je postao zamjenik zapovjednika tenkovskog bataljuna 1. gardijske tenkovske brigade od koje se nije razdvajao. Postao je specijalist za djelovanja u neprijateljskoj pozadini nakon proboja fronta. U jednoj je situaciji tenkistima bataljuna Bočkovskog pošlo za rukom osloboditi grad Čertkov i zarobiti veliki broj Nijemaca i njihove tehnike, odbijajući nekoliko napada na mjesto. Nakon ovih uspjeha dobio je zvijezdu heroja SSSR-a i orden Lenjina.

U dokumentima o nagradama piše da je 21. ožujka tenkovski bataljun uspješno forsirao rijeku Terebnu i nastavio s progonom hitlerovaca. U Ternopoljskoj oblasti skupina tenkova pod zapovjedništvom Bočkovskog uspjela je kod mjesta Grabovec uništiti 4 jurišna oruđa, 16 topova i više od 200 kamiona i automobila. Sljedećih je dana skupina tenkova nastavila prodor u neprijateljskoj pozadini i uništila tri tenka, 5 minobacača i više od 50 različitih vozila. Još veći su uspjeh postigli istog dana kada su na području mjesta Suhostav uspjeli presresti veliku njemačku kolonu i u potpunosti je razbiti. Zbog brzine djelovanja Nijemci su pobjegli ostavivši za sobom preko 100 ispravnih vozila.

Sovjetski tenkovi ispred Berlina

Svoje talente uništavanja neprijateljske pozadine blistavo je pokazao za vrijeme operacije "Visla-Odra". Zajedno je sa svojim tenkistima prešao više od 200 km po njemačkoj pozadini, a 15. siječnja je presjekao put Varšava-Radom, koji je bio jedna od žila kucavica komunikacije njemačke vojske. Istog su dana kod mjesta Adaminov sovjetski tenkisti odbijali napade njemačke 19. tenkovske divizije. Posada Bočkovskog je uništila dva njemačka "Tigra" i jednu-dvije samohotke.

Posljednju je borbu tenkist imao 16. travnja 1945. kada je teško ranjen u čuvenoj bitci za Zelovske visove ispred Berlina. Za tu će bitku kasnije biti nagrađen ordenom Bogdana Hmeljnickog III. stupnja. Ratna karijera legendarnog tenkovskog asa bila je završena. Za sve vrijeme rata pet je puta gorio u teku, a šest je puta bio ranjen, od čega četiri puta teško. Tijekom rata je imao 17 operacija. No čovjek-stroj se uvijek vraćao u borbu. Od posljednje rane na Zelovskim visovima oporavio se tek u jesen 1945. Na kraju svog ratnog puta Bočkovski je imao upisanih 36 uništenih i izbačenih iz borbe neprijateljskih tenkova. Unatoč tome što su ga liječničke komisije pokušale diskvalificirati za daljnju vojnu službu, gardijski kapetan Vladimir Bočkovski uspješno se oporavio i nastavio s vojnom karijerom, došavši do čina generala-lajtnanta, s kojim se umirovio 1980. godine.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće