Deset na jednoga: Na jučerašnji se dan odigrala čuvena Bitka za kotu 3234 (SPECIJAL)

YouTube
7./8. siječnja 1988. godine odigrala se jedna od najžešćih bitaka za sve vrijeme Afganistanskog rata, tzv. Bitka za kotu 3234. Na ovom je mjestu, koje se nalazi na samoj afganistansko-pakistanskoj granici, grupacija od oko 400 mudžahedina napala na 39 hrabrih sovjetskih padobranca iz sastava 9. satnije 345. gardijske padobransko-desantne pukovnije VDV-a.

Čuveni okršaj se dogodio tijekom velike sovjetske ofenzive kodnog imena "Magistrala" u cilju deblokade putne komunikacije koja povezuje glavni grad provincije Paktije Gardez s gradom Hostom.

Ovaj grad je s okolnim mjestima smješten nedaleko od državne granice s Pakistanom. S topografske točke gledišta, radi se o vrlo zahtjevnom terenu brdsko-planinskog karaktera, koji je siromašan komunikacijama. Jedini koliko-toliko funkcionalni put po kojem se mogla kretati borbene tehnika je prelazio preko prijevoja Satukandav. Preko ovog su prijevoja sovjetske isturene borbene skupine održavale svoju vezu s drugim regijama koje se nalaze u Afganistanu i glavnim gradom Kabulom koji je bio središnja logistička točka za potporu cjelokupne operacije. Gubitkom kontrole nad ovim prijevojem ova bi komunikacija postala neupotrebljiva, a veliki bi broj sovjetskih jedinica angažiranih na zatvaranju granice sa susjednim Pakistanom postao praktički odsječen od glavnine svojih snaga.

Opća situacija uoči početka bitke u provinciji Paktiji

Sovjetske trupe u garnizonu Host su se krajem 1987. godine našle u veoma teškoj operativnoj situaciji. S njima su se nalazile i savezničke afganistanske trupe (DRA) i odredi mjesne milicije, koji su blokirani uslijed snažne aktivnosti krupnih mudžahedinskih formacija, koje su u Afganistan upadale iz susjednog Pakistana. Neprijatelj je imao namjeru u potpunosti uništiti ovaj garnizon i na njegovim razvalinama formirati slobodan teritorij.

Posljedica ovako snažne ofenzive je bilo povlačenje glavnine sovjetskih oklopno-mehaniziranih jedinica iz šireg područja grada Hosta, nakon uspješne likvidacije mudžahedinskog uporišta Džavara. Ova operacija sovjetske vojske je okončana u proljeće 1986. godine. Poslije napuštanja ovog prostora, u ispražnjene međuprostore su ušle reorganizirane i dobro naoružane formacije mudžahedina, koje su uspjele sa svih strana opkoliti grad Host i presjeći vitalnu komunikaciju s gradom Gardezom. Zapovjednik sovjetske 40A je naredio da se opskrba odsječenih snaga (hrana i streljivo) realizira iz zraka, dok se ne organiziraju kopnene snage za proboj blokade. Ovaj način opskrbe je bio privremenog karaktera i morala se brzo osmisliti kopnena operacija.

Glavni stožer sovjetske vojske je krenuo u pripremu vojne operacije "Magistrala". Njezin glavni zadatak je bila energična deblokada putne komunikacije Gardez-Host u cilju stvaranja neophodnih uvjeta za nesmetano opskrbu grada Hosta hranom, gorivom i streljivom. U tu svrhu je formiran veliki konvoj sastavljen od teretnih vozila.

Angažirane snage na zaštiti rute za opskrbu

U operaciji su sudjelovale jedinice 1. i 3. padobransko-desantnog bataljuna iz 345. gardijske padobranskog-desantne pukovnije (daljnja skr. u tekstu 345. gpdp). Za osiguranje motoriziranog konvoja angažirane su jedinice 3. padobranskog-desantnog bataljuna (u daljnjem tekstu skr. 3. pdb) koje su imale zadatak sa svojim satnijama čvrsto zaposjesti dominantne kote iznad puta. Ovaj bataljun je angažiran južno od komunikacije i njegov glavni cilj je bio zatvaranje pravaca koji iz neprijateljskog uporišta Srane izvode ka trasi glavnog puta. Neposredna zona njegovog djelovanja se nalazila u blizini afganistansko-pakistanske granice. Radi što efikasnijeg izvođenja ovog zadataka, zapovjedništvo bataljuna je formiralo nekoliko samostalnih borbenih skupina ranga čete, koje su brojale 85-90 padobranaca. Fokus ovih grupa je bilo energično zaposjedanje najviših vrhova koji su od strane neprijatelja mogli biti upotrijebljeni kao promatračnice za navođenje artiljerijske vatre.

Borbena skupina koja je formirana od jedinica 8. padobransko-desantne čete (8. pdč) je imala zadatak zauzeti tri dominatne kote, dok je 9. padobranska četa (9. pdč) na svom pravcu napada morala zauzeti dva strateški važna objekta (kota 3234) i (kota 3228). S ovih se pozicija kao na dlanu mogao vidjeti put na daljini i do 30 km.

U rano jutro 27. prosinca 1987. godine, izviđački vod 3. pdb je uz vatrenu potporu 9. pdč uspio poslije kraće borbe zauzeti kotu 3228, dok je napad na kotu 3234 odbijen snažnim otporom utvrđene grupe mudžahedina. U noći 27./28. prosinca, poslije snažne artiljerijske pripreme, obnovljen je napad na ovu kotu koja je zauzeta do ranih jutarnjih sati. Zaposjedanjem ova dva ključna topografska objekta komunikacija Gardez-Host je bila slobodna za pokret motorizirane kolone, koja je upućena iscrpljenom garnizonu. Zapovjednik 345. gpdp je odobrio namjeru majora Ivonika (kmd. 3. pdb) da s tri voda iz sastava 9. pdč zaposjedne kotu 3234, koja se nalazila 7-8 kilometara jugozapadno od središnjeg dijela komunikacije.

Vodovi iz sastava 9. pdč kojim je zapovijedao stariji poručnik Sergej Tkačjov brzo su izvršili svoju zadaću i čvrsto zaposjeli ovaj objekt. Padobranci su izveli neophodne inženjerijske radove (izrada nekoliko bunkera, kamenih ograda i rovovskih linija), a na južnim prilazima objektu je postavljen veći broj protupješačkih mina. Na vrh je iznesen i teški mitraljez kal.12,7 mm "Utjos" koji je vatreno pokrivao šire područje oko ove kote, kao i automatski bacač granata "Plamja". U neposrednoj obrani objekta se nalazilo 40% ukupnog sastava ove čete, točnije 39 vojnika. U ovoj skupini su se nalazili i pripadnici 2. haubičke artiljerijske baterije iz sastava 345. gpdp na čelu sa starijim poručnikom Ivanom Babenkom, koja je imala zadatak održavati stalnu vezu s vatrenim pozicijima gdje je bila razmještena artiljerija i vršiti neophodnu korekciju vatre prilikom njezinog djelovanja.

Nakon što je urađena procjena da je ovim aktivnostima padobranskih jedinica otklonjena svaka opasnost za ugrožavanje putne komunikacije Host-Gerdez, izdano je naređenje za pokret motorizirane kolone ka garnizonu Host.

Tijek bitke

U popodnevnim satima 7. siječnja 1988. godine, poslije snažne artiljerijske pripreme veća grupacija afganistanskih mudžahedina (oko 200-250 boraca) je izvela snažan pješadijski napad na kotu 3234. Osnovni cilj ovog napada je bilo zauzimanje ove kote i daljnji prodor ka komunikaciji Gardez-Host. Istovremeno, mudžahedini su izveli kombinirani artiljerijsko-pješadijski napad na gotovo cjelokupnu liniju koju je zaposjeo 1. pdb/345 .gpdp. Napad je bio dosta dobro organiziran, tako da zapovjedništvo 345. gpdp u prvi mah nije moglo razaznati glavni pravac neprijateljaskog udara.

Negdje oko 15:30 sati neprijatelj je po jedinicama 9. pdč koje su branile kotu 3234 izveo snažan artiljerijski napad. Sve vatrene točke su napadnute s velikim brojem projektila ispaljenih iz bestrzajnih oruđa, minobacača, streljačkog naoružanja i ručnih raketnih bacača. Neprijatelj je djelovao i artiljerijskim raketnim sredstvima. Vješto koristeći razne uvale i stijene koje su ga štitile prilikom nastupanja, neprijatelj je uspio podići glavnom obrambenom položaju 9. pdč i izaći na jurišni rastoj. Istureni dijelovi napadača su izašli na daljinu manju od 200 metara od sovjetskih padobranaca.

Nakon sat vremena intezivne borbe počeo je padati mrak. Neprijatelj je razdvojio svoje snage i uz dodatna pojačanja produžio napad na vodove 9. pdč iz dva smjera. U oštroj borbi koja je trajala od 16:30 do 17:20 napad je odbijen. Neprijatelj je pretrpio gubitke od oko 50 ljudi izbačenih iz stroja (od toga najmanje 10 poginulih). Međutim, on se uspio još više približiti padobrancima na daljinu koja je sada iznosila 60-100 metara. Daljnji prodor neprijatelja je zaustavljen i on nije mogao ni metar naprijed.

U ovim je borbama poginuo nišandžija na teškom mitraljezu "Utjos", narednik Vjačeslav Aleksandrov, koji je ujedno bio i zapovjednik mitraljeskog odjeljenja. Tom je prilikom mitraljez pretrpio teža oštećenja, tako da je izbačen iz borbe.

Nakon 15-minutog predaha, mudžahedini su obnovili svoj napad. Glavni udar je usmjeren na poziciju na kojoj se nalazio uništeni "Utjos". Ponovo su na sve strane počeli letjeti svjetleći meci, koji su se odbijali o tvrdo stijenje i zemlju surove planine. Artiljerijski časnik Ivan Babenko je zatražio artiljerijsku podršku pukovnijske haubičke grupe kojoj je kasnije pridodana i artiljerija mehaniziranog bataljuna. Uslijed topničkog djelovanja i žilavog otpora padobranaca, nerijatelj nije uspio ostvariti svoju zamisao i oko 18:30 je prekinuo s daljnjim napadom.

Brzom reorganizacijom svojih snaga mudžahedini su su oko 19:10 pokrenuli i treći artiljerijsko-pješadijski napad na kotu 3234. Podržani snažnom vatrom iz minobacača, mitraljeza i RPG, oni su se u gustom pješadijskom stroju (oko 300 boraca) bez obzira na vlastite gubitke pokušali domoći pozicija koje su branili padobranci. Međutim, i ovaj napad je bio odbijen.

Poslije dvosatnog primirja koje je prekidala sporadična paljba oko 23:10 je uslijedio i četvrti napad na kotu 3234. Ovaj put su mudžahedini napali s tri različite strane. Aktiviran je i veliki broj protupješačkih mina, jer je jedna grupa mudžahedina upala u minsko polje. Posebno kritično je bilo na zapadnim kosinama planine gdje je neprijatelj uspio iskoristi nepokrivene mrtve kutove i prići padobrancima na svega 50 metara daljine. U tom su se trenutku masovno počele upotrebljavati i ručne bombe. Ukupno gledano, u razdoblju od 20:oo do 3:00 sljedećeg dana padobranci su uspjeli izdržati seriju od čak devet uzastopnih napada neprijatelja.

03:00 - Uslijedio je posljednji napad (12. po redu) koji bio najkritičniji od svih prethodnih. Neprijatelj je u njemu angažirao sve svoje rezerve. Zahvaljujući ogromnoj brojčanoj nadmoćnosti, on se uspio sa svojim prednjim dijelovima približiti na manje od 50 metara od sovjetskih padobranaca, dok je na pojedinim odsjecima prišao na svega 10-15 metara. Pripadnici 9. pdč su u tim trenucima bila na minimumu kada je u pitanju raspoloživo streljivo. Časnici su bili spremni na sebe usmjeriti artiljerijsku vatru.

Zapovjednik 345. gpdp je odobrio prijedlog kmd. 3. pdb da u pravcu kote 3234 uputi izviđački vod i dva voda iz sastava 8. pdč., radi ispomoći padobrancima 9. pdč i održavanja branjenih položaja. Pitanje koje se ticalo taktičkog povlačenja s ove kote nije uzeto u obzir uslijed toga što nije bila moguća evakuacija ranjenih i poginulih.

U kritičnim trenucima bitke braniteljima iz sastava 9. pdč je u pomoć priskočilo 12 vojnika izviđačkog voda koji su se nekako probili do ove kote. Ova grupica specijalaca koju je predvodio poručnik Aleksej Smirnov uspjela je doturiti i nešto streljiva. Da bi uopće došla do kote 3234, grupa izviđača je morala savladati udaljenost u dužini od 3 tisuće metara, po vrlo neprohodnom terenu i u uvjetima totalnog mraka. Spajanje s padobrancima 9. čete stvorilo je uvjete za prelazak u žestok protuudar, što je definitivno odlučilo pobjednika ove teške bitke. Nakon što su ocijenili da je braniteljima stiglo dodatno pojačanje u ljudstvu, mudžahedini su donijeli odluku da prekinu daljnja ofenzivna djelovanja i da sa svim snagama koje su bile u dodiru sa sovjetskim padobrancima krenu u povlačenje. Oni su tom prilikom iza sebe ostavili i veliki broj poginulih i ranjenih, koji su skapavali na obroncima stjenovite planine.

Prilikom slamanja ovog napada veliku ulogu je imala artiljerija. Padobrancima je sve vrijeme bitke pomagala skupina sastavljena od tri haubice kal. 122 mm D-30 i tri samohodne haubice kal. 152 mm "Akacija". Oni su po pozicijama neprijatelja ispalili više od 600 granata.

Ishod bitke

Rezultat 12-satne bitke na koti 3234 je takav da mudžahedini nisu uspjeli ostvariti svoju zamisao u cilju zauzimanja ovog strateški važnog objekta. Nakon što su pretrpjeli velike gubitke, neprijatelj je na svim pravcima počeo naglo odstupati u pravcu pakistanske granice.

Sovjetska 9. pdč je imala 34 časnika i vojnika izbačena iz stroja (gotovo 90% sastava koji se nalazio na svojim položajima). Od ovog je broja poginulo 6 padobranca, dok ih je 28 ranjeno (od čega 9 teže).

Mlađi vodnik V. A. Aleksandrov i vojnik A. A. Meljnikov su posmrtno odlikovani ordenom Heroja Sovjetskog Saveza.

Mudžahedini su tijekom napada imali artiljerijsku podršku koja je dolazila s teritorija susjednog Pakistana. Također, prema podacima koje je predstavio zapovjednik 3. pdb, za dovlačenje novih snaga i evakuaciju ranjenika protivnik je koristio vojno-transportne helikoptere pakistanske vojske, uslijed čega je zapovjedništvo 345. gpdp podredilo ovom bataljunu jedinice PZO koje su bile opremljene lakim prijenosnim raketnim sustavima.

Procjene neprijateljskih gubitaka

Precizna brojka nije poznata. Različiti izvori navode da je u ovoj bitci sudjelovala grupa koja je brojala oko 400 mudžahedina. Jedinice koje su napadale kotu 3234 su, prema svjedočenjima neposrednih sudionika bitke, nosile crne uniforme s pravokutnim crno-žuto-crvenim amblemima na rukavima, što je govorilo da se radilo o islamističkom odredu "Čornij aist" (prev. Crne rode). Pored ovog odreda, u ovom napadu su sudjelovali i pripadnici pakistanske pukovnije za specijalne operacije "Činhatval". Što se tiče gubitaka, pretpostavka je da su napadači imali najmanje 200 boraca izbačenih iz stroja.

I ruska je kinematografija obradila ovaj događaj tako što je snimila film "9. rota" (prev. "9. satnija"), a herojski otpor sovjetskih padobranaca opjevao je i čuveni hard-rock sastav Sabaton u kompoziciji "Hill 3234" (album "The Last Stand").

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće