Kako je ruski general spasio Paragvaj i u očima autohtonog stanovništva postao božanstvo

Legion Media, Javna domena
Ivan Beljajev (1875.-1957.) u svojoj je domovini nakon boljševičke revolucije izgubio sve što je imao, pa se preselio u Latinsku Ameriku, gdje je ostvario svoje snove iz djetinjstva i postao Juan Belaieff, nacionalni heroj Paragvaja.

Zamislite da je vaša zemlja upravo prošla kroz užasan građanski rat, u kojem je strana za koju ste se borili izgubila. Vašu su zemlju zauzeli komunisti koji su ubili vaše prijatelje; vi nemate ništa te ste istjerani u tuđinu. Što biste vi napravili?

Na to su pitanje 1920-ih morali odgovoriti svi časnici i vojnici protuboljševičke Bijele garde nakon poraza u ruskom građanskom ratu 1918.-1922. Neki su se nastanili u Europi ili Sjedinjenim Državama i postali uspješni buržuji. Oni manje uspješni morali su raditi kao batleri ili taksisti; neki su podlegli alkoholizmu ili počinili samoubojstvo.

Sudbina generala Ivana Timofejeviča Beljajeva (poznatijeg kao Juan Belaieff), heroja Prvog svjetskog rata i ruskog carskog časnika starog kova, bila je daleko impresivnija i uzbudljivija od sudbina ostalih emigranata. On se preselio u Paragvaj i tamo pokušao sagraditi drugi dom za ruske emigrante, istovremeno proučavajući južnoameričke Indijance i postajući njihov heroj. Kako se to dogodilo?

Istraživač i artiljerac

Ivan Beljajev

"Moju je sudbinu odredio potpuno nevažan događaj", napisao je Beljajev u svojoj autobiografiji "Zapisi ruskog prognanika". "Kao dijete sam, šetajući s tetkom u Sankt-Peterburgu, na sajmu knjiga primijetio malu knjigu sa slikom jednog Indijanca - 'Posljednji Mohikanac' [Jamesa Fenimorea Coopera]."

Nakon što je pročitao taj pustolovni roman, a i mnoge druge, daleko ozbiljnije priče, koje se dotiču običaja i civilizacije američkih Indijanaca, mali se Beljajev u potpunosti zaljubio u tu temu i do kraja života ostao zainteresiran za Indijance. "Svake sam se noći molio za svoje Indijance", prisjetio se svog djetinjstva. Ipak, do Beljajevljevog sustreta s pravim Indijancima trebala su proći desetljeća i ruska nacionalna katastrofa.

Pred sobom je imao još jednu karijeru - rođen u obitelji u kojoj su svi muškarci služili u vojsci, Juan Beljajev je postao artiljerac i predano služio Rusiji.

Sedam godina ratova

Vojnici ruske vojske

Do trenutka kada je Prvi svjetski rat počeo 1914., Juan Beljajev je imao čin pukovnika. Čuvši vijest da je Rusija objavila rat Austro-Ugarskoj i Njemačkoj, reagirao je jednostavno: "Živjela Rusija, smrt neprijateljima!" i krenuo na front u borbu.

"Artiljerija je majka djeteta koje se razboljelo", znao je govoriti. "Moramo pozorno promatrati našu pješadiju, osluškivati njezin puls i uvijek joj biti spremni pomoći." Beljajev je bio klasični ruski časnik svog vremena, konzervativan i hrabar, i vojnici su ga voljeli.

Pukovnik je u ratu preživio mnoge opasnosti, no jednom ga je spasila samo slučajnost. Metak ga je pogodio u prsa, ali nije zahvatio kralježnicu ili crijeva. Ranjeni Beljajev je prebačen u bolnicu kod Petrograda, gdje je upoznao caricu Aleksandru Fjodorovnu i gdje je unaprijeđen u generala. Nakon oporavka se vratio natrag na front.

Beljajev je u svojim memoarima priznao da je, unatoč hrabrosti i naporima ruske vojske, Rusija do 1917. bila previše iscrpljena ratom te je izgubila svoje najbolje sinove. "Posljednji se pravi vojnik utopio u moru krvi, a posljednji impuls za borbu je sagorio", napisao je. Kaos revolucije je natjerao Ruse da okrenu oružje jedni protiv drugih - u početku se Beljajev odbio boriti protiv Rusa, no zatim su prevladala njegova monarhistička uvjerenja.

Poraz i progonstvo

Vojnici Bijele garde predaju svoje oružje

Bijela garda je izgubila rat. Beljajev je u 1920-ima, kao i mnogi drugi vojnici i časnici, otplovio daleko od obala Rusije. Zajedno s obitelji se preselio u Europu, no ni tamo nije ostao. Novi je dom odlučio pronaći u Latinskoj Americi.

Ruski emigranti u Parizu su 1920-ih mogli vidjeti neobične novine na ruskom jeziku pod nazivom "Paragvaj", koje je u Francuskoj izdavao Beljajev. Na naslovnici svakog izdanja je pisalo: "Europa nije opravdala ruska nadanja. Paragvaj je zemlja u kojoj treba graditi budućnost." General je pozivao svoje sunarodnjake da dođu u Paragvaj i pomognu mu tamo izgraditi novu malu Rusiju. On je, pak, u Paragvaju živio od 1924. godine.

"Bijeli otac"

Paragvajski narod Maká

Zašto Paragvaj? Čak se i prema standardima Latinske Amerike ta siromašna i slabo naseljena zemlja ne bi mogla nazvati popularnim odredištem - no upravo su zato lokalne vlasti pozdravile imigraciju. Poslije poraza u Paragvajskom ratu 1864.-1870. protiv Argentine, Brazila i Urugvaja, Paragvaj je ostao slaba zemlja te mu je nedostajalo vojne snage - zato je pozivanje ruskih časnika za vladu bilo dobra opcija.

Juan Belaieff, kako su ga zvali Paragvajci, s još je dvanaest časnika Bijele garde ušao u paragvajsku vojnu službu 1924. godine, pridruživši se Glavnom stožeru. Njegovi su interesi, međutim, bili širi od vojske - Beljajev je u Paragvaju postao znanstvenik.

Belaieff je predvodio 13 ekspedicija u Gran Chaco, veliko nizinu u Zapadnom Paragvaju, naseljenu autohtonim narodom Maká. "Oni su govorili na svojim jezicima i gotovo da nisu komunicirali s ostalim Paragvajcima", ističe povjesničar Boris Martinov, autor knjige "Ruski Paragvaj". Belaieff, koji je od djetinjstva bio fasciniran Indijancima, odmah je s njima uspostavio blizak odnos, pomažući im oko zaliha i odjeće, proučavajući njihovu drevnu kulturu, otvarajući škole, pa čak i kazališta.

Zvuči paradoksalno, no ruski je časnik zaista postao most koji spaja narod Maká s njihovim pozapađenim sunarodnicima. Indijanci su obožavali Beljajeva te su ga prozvali "Bijelim ocem".

Novi rat

Maká Indijanac

Iako je uživao u svojoj komunikaciji s pripadnicima naroda Maká, Belaieff je imao veće planove. "Želio bih pronaći kutak u kojem bi se moglo sačuvati sve sveto što je stvorilo vječnu svetu Rusiju, kao što je to činila Noina arka za vrijeme poplave, do boljih vremena", prisjetio se. Uz njegovu je pomoć u Paragvaju osnovano nekoliko ruskih naselja, no Rusi ipak nisu pohrlili u ovu zemlji, dok su unutrašnji sukobi pokopali ideju o nekakvoj "novoj Rusiji" u Latinskoj Americi.

Iako razočaran, Beljajev je Paragvaj doživljavao kao svoj drugi dom te je zajedno s mnogim drugim ruskim časnicima podržavao zemlju u ratu za Chaco 1932.-1935., kada je susedna Bolivija napala Paragvaj. Ranjen i zaražen malarijom, Belaieff je mogao umrijeti puno puta, no ipak je preživio, a njegova je strana, iako je bila brojčano nadjačana, pobijedila, i to zahvaljujući pomoći naroda Maká i njegovoj lojalnosti Beljajevu.

General Juan Belaieff

Nikada se nije vratio u Rusiju - do kraja je svog dugog života ostao u Paragvaju. Poslije smrti su pripadnici naroda Maká prenijeli njegovo tijelo na svoj teritorij i držali ga u mauzoleju, klanjajući se duhu "Bijelog oca" kao božanstvu. Jedan je njegov sunarodnjak, također časnik u Paragvaju, svom prijatelju za Beljajeva rekao: "Mi ćemo možda i biti zaboravljeni poslije smrti, ali on neće."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće