Postoji jedna legenda o tome da je u zimu 1941. godine, kada su se Nijemci približavali Moskvi, samo čudo spasilo grad. Josif Staljin je navodno naredio da se upotrijebe moći pravoslavlja kako bi se zaštitila prijestolnica. "Čudotvorna ikona Bogorodice Tihvinske u zrakoplovu je pronesena iznad Moskve. Tako je prijestolnica spašena", piše pravoslavni novinar Sergej Fomin u svojoj knjizi "Rusija prije drugog Kristovog dolaska".
Međutim, ne postoji dokaz da je Staljin, boljševik i ateist, odlučio pribjeći tako neobičnim mjerama u borbi protiv neprijatelja. Po svoj prilici, hrabrost i vještina Crvene armije zaslužni su za obranu Moskve u prosincu 1941. godine, a ne više sile. Ali ovakve legende su ostale vrlo popularne. Jedna od njih govori o tome da je Staljin posjetio svetu Matronu Moskovsku koja mu je obećala pobjedu, a još jedna o tome da se molio Bogu za pobjedu nad Njemačkom.
Ove legende, iako nisu istinite, odražavaju promjenu u Staljinovom odnosu prema religiji koja se dogodila za vrijeme rata, što je iznenadilo građane SSSR-a i pokrenulo glasine o tome da Vođa tajno ispovijeda pravoslavlje. Dvije godine poslije bitke za Moskvu Staljin se susreo s tri najviša velikodostojnika Ruske pravoslavne crkve, dozvolio je svećenstvu da vrši obrede, slavi Uskrs i Božić, i čak obećao da će crkvi vratiti neke od manastira (konfiscirane poslije 1917.) i da će osloboditi svećenike. On je zapravo u ateističkoj zemlji ponovo legalizirao kršćanstvo.
Tri mitropolita, na čelu sa Sergijem Starogorodskim, privremenim vršiteljem dužnosti patrijarha i zapravo poglavarom crkve, zahvalili su Staljinu poslije sastanka na vrlo ponizan način: "U svakoj vašoj riječi... osjetili smo srce koje plamti očinskom ljubavlju za svu svoju djecu... Ruska pravoslavna crkva poštuje ono što vi osjećate svojim srcem koje živi zajedno s ruskim narodom, voljom za pobjedom i svetom dužnošću da žrtvuje sve za dobrobit Domovine. Neka vas Bog čuva u godinama koje dolaze, dragi Josipe Visarionoviču."
Pohvale upućene vođi bile su razumljive: pravoslavci su prije 1943. godine živjeli u stalnom strahu. Antireligijska propaganda je cvjetala. Tijekom represija 30-ih godina pogubljeno je najmanje 100 000 ljudi osuđenih u slučajevima u vezi s Crkvom. U zemlji koja je obožavala samo komunizam bilo je opasno biti pravoslavac (ili vjernik neke druge konfesije).
Važno je ne zaboraviti da je "dragi Josif Visarionovič" bio jedan od onih koji su provodili anticrkvene represije. Svećenik Job (Gumerov) istaknuo je, komentirajući legendu o tome da je Staljin naredio da se iznad Moskve u zrakoplovu pronese ikona, da je "bilo kakav pokušaj da se okrutni krvnik predstavi kao vjerni kršćanin opasan i može biti samo štetan". Zaista, Staljin nije bio kršćanin, ali zašto je onda promijenio odnos prema pravoslavlju?
Eksplozija katedrale Krista Spasitelja
Vladislav Mikoša/MAMM/MDF/russiainphoto.ru/Staljin, ciničan i mudar vođa, nije doživio nikakvo otkrivenje, nego je jednostavno znao da je blagi odnos prema Pravoslavnoj crkvi važan za pobjedu u ratu. Kao prvo, mnogi sovjetski građani su tajno i dalje u sebi nosili religiozne osjećaje (što nije bilo izravno zabranjeno), pa je "legalizacija" pravoslavlja pridonijela tome da se održi narodno jedinstvo u ratu, što je bilo ključno. Kao drugo, saveznici su vršili pritisak na Staljina da popusti po pitanju religije. Progon vjernika je bio loša reklama, kada govorimo o međunarodnom ugledu zemlje. Kao treće, Crvena armija je 1943. godine oslobađala teritorije koje su ranije okupirali Nijemci. Okupatori su, pokušavajući steći podršku naroda, ponovo otvarali crkve koje su boljševici zatvorili, a bilo bi zaista besmisleno da ih osloboditelji ponovno zatvaraju.
Staljin je sve to imao na umu i djelovao je u skladu s tim. Njegov biograf, povjesničar Oleg Hlevnjuk, zapisao je: "Odustajanje od progona iz 20-ih i 30-ih godina, od masovnih represija protiv svećenika i vjernika i okretanje pomirenju bio je praktičan potez. Ovakva promjena sovjetske politike prema religiji mora se shvatiti u kontekstu poticanja ruskog patriotizma."
Staljin je održao obećanje koje je dao mitropolitima: 1943. godine je održan prvi izbor za patrijarha poslije 20 godina, na kojem je izabran Sergije. Dobivajući vjernost i podršku vlasti zauzvrat, Staljin je dozvolio Pravoslavnoj crkvi da opstane. Naravno, država je i dalje bila ateistička, ali svećenici više nisu zatvarani ni ubijani. Sljedeći val anticrkvenih represija uslijedio je za vrijeme vladavine Nikite Hruščova, 60-ih godina, ali je bio znatno umjereniji.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
