Zašto Sovjetski Savez za Židove nije bio obećana zemlja

"Antisemitizam je kao ekstremni oblik rasnog šovinizma najopasniji ostatak kanibalizma", rekao je Josif Staljin 1931. godine, odgovarajući na pitanje Židovske novinske agencije sa sjedištem u SAD-u. Tako je naglasio da SSSR nema ništa protiv Židova i da kao internacionalistička država nije imao nikakve veze s antisemitizmom. Realnost je, međutim, bila sasvim suprotna.

Upravo je Staljin zbrisao istaknute boljševičke vođe židovskog podrijetla (Lava Trockog, Grigorija Zinovjeva, Lava Kamejneva i druge) sa sovjetske političke arene. Upravo je on nakon Drugog svjetskog rata pokrenuo sveobuhvatnu kampanju protiv Židova u sovjetskoj kulturi, znanosti i javnom životu. Službeno su ih zvali "kozmopolitima bez korijena", no svima je bilo jasno tko su bili ti kozmopoliti. "Kako vas ne bi prozvali antisemitom, Židova zovite kozmopolitom", pojavila se tada popularna izreka.

(Ovdje možete saznati više o Staljinovim napadima na sovjetske Židove.)

Kad je Staljin umro 1953., bilo je to veliko olakšanje za Židove - država je ukinula svoju antisemitsku kampanju. No Židovi su svejedno ostali djeca koju je Domovina najmanje voljela.

Nedostatak povjerenja

Zaposlenici izraelskog veleposlanstva u moskovskoj sinagogi 1964. Tri će godine kasnije SSSR zatvoriti veleposlanstvo i prisiliti ih da odu.

Sputnik

Nažalost, Rusija je imala dugu povijest antisemitizma: u Ruskom su Carstvu od kraja 19. do početka 20. stoljeća slabo obrazovane mase vjerovale u animozitet Židova prema kršćanima i apsurdne glasine o tome kako Židovi piju krv pravoslavnih beba. Do pedesetih godina prošlog stoljeća ova je kleveta manje-više pobijena, no percepcija Židova kao lukavog naroda koji uživa veliki utjecaj u cijelom svijetu još je postojala.

Proglašenje neovisnosti Izraela 1948. samo je pogoršalo stanje stvari za sovjetske Židove: Kremlj je od tada na njih gledao sumnjičavo, imajući u vidu da su na umu možda imali izraelske, a ne sovjetske interese.

"Kad sam bio mlad, bilo je pomalo sramotno biti Židov, ta je riječ bila praktički zabranjena", objašnjava Lav Simkin, pisac i publicist koji je odrastao u SSSR-u 1960-ih i 1970-ih. "S druge strane, oni (vlasti) su kritizirali cioniste, a ne Židove... Većina nije niti znala da cionizam nije ništa drugo do ideje stvaranja židovske države... No narod je ubrzo protumačio da 'cionist' znači 'Židov'."

Tanka linija

Scena iz nikad prikazanog anticionističkog (i antisemitskog) sovjetskog filma iz 1973. godine.

Škakljiva stvar kod sovjetskog antisemitizma nakon Staljina bila je ta što je on bio skriven - nije se promovirao na službenoj razini - i sveden na unutrašnju nepristojnost i kritiku Izraela u medijima: s obzirom na to da je Moskva snažno podržavala arapske države u njihovom trajnom sukobu s Izraelom, židovska je država bila prirodni neprijatelj.

Vlasti su davale sve od sebe kako bi sačuvale obraz i kako ne bi otišle predaleko; bile su anticionističke - ali ne i antisemitske. Na primjer, nisu prikazale film "Tajno i eksplicitno (Ciljevi i djela cionista)" iz 1973., koji je koristio materijale iz nacističkih propagandnih filmova, koji prikazuju navodnu globalnu židovsku zavjeru. Leonid Brežnjev je zaključio da film ipak nije prihvatljiv nakon što je primio pismo snimatelja židovskog podrijetla, odanog komunista Leonida Kogana, u kojem je pisalo: "To je poklon onima koji kleveću našu sovjetsku naciju... Film je prožet ideologijom koja nam je strana; nakon što ga pogledate, stječete dojam da su cionizam i Židovi ista stvar."

Poteškoće

Sovjetska putovnica sa svojom zloglasnom "5. točkom" kraj koje piše "Židov".

meshok.net

Ipak, biti Židov u SSSR-u nije bilo lako, posebno ako se u vidu ima da su sovjetske osobne iskaznice imale zloglasnu "petu točku", gdje je osoba morala navesti svoju nacionalnost. Postojale su stvari koje za osobe kod kojih je na tom mjestu pisalo "židovska" jednostavno nisu bile moguće, poput karijere u diplomaciji ili služenja u KGB-u. Ili, primjerice, upisa na Mehaničko-matematički fakultet Moskovskog državnog sveučilišta.

"Nakon 1967. gotovo da nije bilo Židova koji su uspjeli upisati fakultet... Najtalentiraniji od njih, oni koji su osvajali medalje na matematičkim olimpijadama, na prijemnim su ispitima imali izuzetno teške zadatke", prisjeća se publicist Mark Ginsburg. "Akademik Saharov (Andrej Saharov, poznati fizičar i aktivist za ljudska prava) je rekao da mu je trebalo sat vremena napornog rada da riješi matematički problem zadan židovskim polaznicima, koji su za njega imali samo dvadeset minuta." Takva politika nije bila državna - kako primjećuju mnogi izvori, bila je to inicijativa rukovodstva fakulteta. No država nije poduzela ništa da bi Moskovsko državno sveučilište učinila uključivim.

Mnogi su židovski roditelji pokušali olakšati život svojoj djeci, prikazujući ih kao Ruse (Ukrajince, Tatare itd.) ako su bili miješane nacionalnosti. Ali to nije uvijek uspijevalo. Popularna izreka je glasila: "Ako se nešto dogodi, udarit će vas u lice, a ne po putovnici."

Židovski studenti u SSSR-u, 1979.

Sergej Metelica/TASS

Bilo kakvo spominjanje židovske baštine bilo je zabranjeno - čak i kada se radilo o Holokaustu, koji sovjetska država nikada nije spominjala. "Nad Babjim Jarom spomenika nema", napisao je pjesnik Jevgenij Jevtušenko o mjestu masakra koji su Nacisti izvršili nad sto tisuća Židova u Ukrajini 1941. godine. I bio je u pravu - SSSR nikada nije priznavao nikakva posebna "antisemitska" masovna ubojstva, inzistirajući na tome da su svi sovjetski građani tijekom rata pretrpjeli podjednako.

Odrastajući u takvoj negativnoj atmosferi, mladi sovjetski Židovi nisu imali dobro mišljenje o SSSR-u. Izrael je u isto vrijeme postajao sve jači, pobijedivši arapske države u ratovima 1967. i 1973. i štiteći svoju neovisnost. "Pojavila se slika pobjedonosne zemlje. I sovjetski Židovi su počeli razmišljati: ovdje se stide svoje nacionalnosti… a u Izraelu su ponosni što su Židovi", rekao je novinar Leonid Parfjonov u svom filmu "Ruski Židovi". I tako je ideja o imigraciji postala vrlo atraktivna.

Egzodus

Lijevo: sovjetska putovnica s izlaznom vizom. Desno: Ida Nudel, jedna od židovskih imigranatica (koja je prethodno bila u sovjetskom zatvoru), stupa na izraelsko tlo.

Elena Kassel; Nati Harnik/Nacionalna zbirka fotografija Izraela

Napuštanje SSSR-a tijekom 1950-ih do ranih 1960-ih za sovjetske građane nije bilo realistična opcija: morali su dobiti izlaznu vizu koja je zahtijevala prolazak kroz birokratski pakao (na primjer, dobivanje odobrenja šefa i dužnosnika stranke) i plaćanje naknade koja je koštala koliko i novi automobil. Ali država je do 1970. godine popustila.

Razloga je bilo nekoliko. Detant u odnosima sa SAD-om (predsjednik Richard Nixon je 1972. godine posjetio Moskvu) natjerao je Kremlj da učini nešto kako bi ušutkao glas onih na Zapadu koji napadaju SSSR zbog nedostatka ljudskih prava. Osim toga, bilo je i unutrašnjih prosvjeda. Grupa od 24 (očajna) Židova kojima je uskraćena dozvola da napuste zemlju okupirala je 24. veljače 1971. zgradu Vrhovnog sovjeta SSSR-a, zahtijevajući pravo na odlazak. S obzirom na to da su uspjeli privući pažnju stranog tiska, vlada je većinu pustila van.

Kasnije se sovjetska politika prema židovskoj imigraciji nekoliko puta promijenila, s relativnom slobodom u 1970-im i oštrim ograničenjima u 1980-ima. No općenito su Židovi u SSSR-u postali toliko nepoželjni da su ih se komunisti radije rješavali tako što ih puštali da odu. Između 1970. i 1988. Sovjetski je Savez napustila 291 tisuća Židova i članova njihovih obitelji, nastanivši se u Izraelu, Sjedinjenim Državama i drugim zemljama svijeta. Domovina im je možda i nedostajala - ali komunistička stranka sigurno nije.