Razbijači mitova: Tri neiskorjenjive neistine iz ruske povijesti

Car Aleksandar I. život završio kao skitnica

Car Aleksandar I.

Javna domena

Nekoliko godina prije smrti Aleksandar I. je glasno izjavljivao da se želi povući iz javnog života. Svom bratu Nikolaju (kasnije caru Nikolaju I.) 1819. godine je rekao: "Nisam više čovjek koji sam nekada bio i mislim da sam dužan abdicirati". Aleksandar je 1824. ponovio da bi mu godilo zbaciti sa sebe teret krune.

U proljeće 1825. godine car je putovao u Taganrog sa suprugom i iznenada preminuo od tifusa u 48. godini života. Na zaključcima izvedene autopsije stoje potpisi devetero liječnika. Tijelo cara je poslano u Sankt-Peterburg, no u otvorenom kovčegu su ga vidjeli samo članovi obitelji.

Posmrtna maska Aleksandra I.

shakko (CC BY-SA 3.0)

U Permskoj oblasti su 1836. godine priveli skitnicu. Ovaj se sijedi čovjek predstavio kao Fjodor Kuzmič, a bio je visok kao Aleksandar i u dobroj formi te je ostavio dojam obrazovanog i pristojnog gospodina, ali je odbio reći bilo što o svojoj prošlosti. Fjodor je kao beskućnik poslan u Sibir gdje je umro 1864. Ipak, prije smrti je uspio ispričati mnogo o životu u Sankt-Peterburgu i o poznatim ljudima poput generala Kutuzova i Suvorova. Moglo se zaključiti da je starac sudjelovao u ratu protiv Napoleona 1812.

Posmrtni portret Fjodora Kuzmiča, naslikan po želji trgovca S. Hromova

Muzej Tomske oblasti

Ali tko je prvi povezao Fjodora Kuzmiča i cara Aleksandra? Semjon Hromov, trgovac koji je dao krov nad glavom Fjodoru u Tomsku i bio siguran da je ovaj starac bivši ruski car. Hromov se i sam na taj način proslavio. Trgovac je više puta pisao Aleksandru II. o Fjodoru, ali je, kada su ga predstavnici gradskih vlasti pozvali na informativni razgovor 1882., Hromov navodno priznao da zapravo ništa ne zna o životu skitnice Fjodora.

Mendeljejev u snu vidio periodni sustav elemenata

Dmitrij Mendeljejev

Javna domena

Priča ide ovako: 1869. godine Mendeljejev, umoran od traženja veze između kemijskih elemenata, zatvara oči na svom radnom stolu i u snu vidi ono što nije mogao na javi. Budi se, uzima olovku i, dok si rekao keks, na papiru se pojavljuje čitav perodni sustav elemenata.

Ovu ste priču mogli čuti od svih, samo ne od samog znanstvenika. Najviše ju je volio ponavljati njegov prijatelj geolog Aleksandar Inostrancev.

A. A. Inostrancev

Carska akademija znanosti

A čuveni kemičar je u razgovoru s novinarima jednom rekao: "Ne! Ni zrna istine! Potrošio sam 25 godina na periodni sustav, a vi kažete da sam zadrijemao za stolom i odjednom... gotovo!"

Ivan Grozni ubio rođenog sina

"Ivan Grozni ubija sina"

Ilja Rjepin/Tretjakovska galerija

Za ovaj mit je u najvećoj mjeri kriva slika "Ivan Grozni ubija sina" Ilje Rjepina. U povijesnim izvorima inače nema preciznih podataka o tome kako je stariji sin i najvjerojatniji Ivanov nasljednik završio život. Sve što znamo je da je umro "od bolesti".

1936. godine je izvedena ekshumacija tijela Ivana Groznog i njegovih sinova Ivana i Fjodora. Kod svih je otkriven arsen, ali ne u smrtonosnoj količini. S obzirom na to da je arsen bio najrasprostranjeniji otrov, članovi carske obitelji su se od djetinjstva navikavali na njega u malim dozama, da bi organizam postao otporan. No u kostima oca i starijeg sina pronađene su i velike doze žive. Devedesetih je godina živa pronađena i u posmrtnim ostacima Anastazije, prve supruge Ivana Groznog i njezine majke Jelene Glinske. Ova istraživanja navode na misao da su članovi obitelji Ivana Groznog najvjerojatnije stradali od trovanja.

Poznato je da je car bio očajan poslije smrti starijeg sina Ivana. Proveo je četiri dana kraj sinovljeve postelje. To se nikako ne uklapa u sliku o pomahnitalom čovjeku koji udara rođenog sina kopljem u glavu. Štoviše, Ivan Grozni se nadao da će njegov stariji sin naslijediti tron, dozvolio mu da rukovodi vojskom i posvećivao ga u sve državne poslove. Jasno je da je smrt Ivana mlađeg bila katastrofa i za oca i za carstvo. Kome je onda bila potrebna priča o čedomorstvu?

Papini predstavnici kod Ivana Groznog

M. Nesterov

Prvi put se ubojstvo sina spominje u zapisima Antonija Posevina, papinog predstavnika, prvog jezuita koji je posjetio Moskvu i pokušao uvjeriti Ivana Groznog da prijeđe na katoličku vjeru. Misija je bila neuspješna, pa je razočarani predstavnik iz Vatikana optužio ruskog cara za ubojstvo rođenog sina. Vijest se brzo proširila po cijeloj Europi da bi krajem 19. stoljeća Rjepin naslikao svoje remek-djelo "Ivan Grozni ubija sina".