Nevidljivi "Skalpel": Zašto su Sjedinjene Države strahovale od sovjetskih raketnih vlakova?

Još od 1960-ih stratezima SSSR-a i SAD-a ne da mira ideja da se nuklearni arsenal sakrije od prvog neprijateljskog napada i tako sačuva za uzvratni udarac. Upravo mogućnost da druga strana odgovori razornim udarom još uvijek je glavni faktor odvraćanja Trećeg svjetskog rata.

Postoji sustav "Perimetar" čiji je zadatak izvršiti uzvratni napad iz svih raspoloživih sredstava Strateških raketnih trupa, čak i ako su uništena njihova zapovjedna mjesta i vodstvo zemlje. Atomske bombe i rakete su skrivene diljem svijeta u bombarderima i podmornicama, u zaštićenim podzemnim silosima ili tumraju po šumama i gorama u ogromnim kamionima. Amerikanci su dvaput pokušali na tračnice postaviti lansere interkontinentalnih raketa, ali su oba puta odustali od ovog projekta zbog velikih izdataka i tehničkih poteškoća. Samo je Sovjetskom Savezu pošlo za rukom napraviti raketni vlak.

"Sdelano v SSSR"

Stvaranje borbenog željezničkog raketnog kompleksa je zaista bilo tehnički složen zadatak, otprilike kao prvi letovi u svemir.

"Nitko nikada ni u domaćoj ni u svjetskoj praksi nije naišao na toliko veliki broj problema. Morali smo postaviti raketu tešku 150 tona u željeznički vagon, s tim da se on može pomicati prugama za obične putničke vlakove. Kako osigurati apsolutnu sigurnost rakete s nuklearnom bojevom glavom u kretanju prugom? Zadana brzina nam je bila 120 km/h. Hoće li nasipi i mostovi izdržati? Kako da se raketa brzo podigne u okomiti položaj? Hoće li vlak izdržati lansiranje?", napisao je kasnije glavni konstruktor kompleksa" Molodec "Vasilij Utkin. BŽRK su napravila dva brata, obojica akademici. Vasilij Fjodorovič je konstruirao raketu na čvrsto gorivo, a Aleksej vagon s lanserom.

Testiranje sustava je počelo 1985. godine. Lansirane su 32 rakete. Nekoliko prototipova raketnih vlakova je prevalilo preko 400 000 kilometara pruge. Novo oružje je testirano u različitim klimatskim zonama - od tundre iznad Polarnog kruga do pustinja Srednje Azije, a 20. listopada 1987. godine je prva raketna pukovnija (zapravo, jedan vlak) konačno uvedena u eksploataciju blizu Kostrome.

"Vlak broj nula"

Puštanje u promet "vlaka broj nula" (takav nadimak je BŽRK dobio u Ministarstvu prometa) podrazumijevalo je da se ojačaju deseci tisuća kilometara pruga, da se na rutama borbenog patroliranja naprave stotine lansirnih položaja s poznatim koordinatama (one su bile potrebne sustavu navođenja RT- 23) i da se realiziraju deseci nestandartnih tehničkih rješenja. Na primjer, kontaktna žica iznad pruge prije lansiranja se pomicala u stranu pomoću posebnog uređaja koji se podizao iz vagona. Vagon s raketom se postavljao na automatske dizalice tako da se dio njegove težine pomoću spojeva prenosio na susjedne vagone. Trostupanjska raketa je imala sklopive mlaznice i sklopivi nosni konus da bi se mogla smjestiti u vagon dugačak 24 metra. Mlaz plamena iz "Skalpela" bi prilikom lansiranja mogao spaliti BŽRK, i zato se raketa izbacivala iz kontejnera pomoću barutnog punjenja, u zraku se izmještala u stranu i tek se tada uključivao raketni motor. Nakon zaustavljanja vlaka bilo je potrebno 17 minuta da se lansiraju tri interkontinentalne balističke rakete.

Muzejski eksponat borbenog željezničkog raketnog kompleksa 15P961 "Molodec" s interkontinentalnom balističkom raketom 15Ž61 (RT-23 UTTH)

George Shuklin

Lokomotiva je samo izvana izgledala kao i svaka druga, ali je zapravo imala sustav dopune goriva u kretanju. Naime, straga je bila prikačena cisterna s automatskim ubrizgavanjem dizelskog goriva u blindiranu kabinu. Svaki BŽRK je imao tri lokomotive koje su vukle 17 vagona, tri lansera s raketama, 10 vagona s aparaturom, cisternu s gorivom za lokomotive i tri vagona za posadu - dva spavaća kola i vagon-blagovaonicu. U vlaku je na borbenom dežurstvu bilo oko 70 članova posade: dvije ekipe strojovođa, pripadnici raketnih jedinica, vezisti, osiguranje i časnici. U svim službenim dokumentima BŽRK se vodio kao "posebni vlak za komunikacije", članovi posade su nosili uniformu vezista i nisu imali pravo napuštati kompoziciju za vrijeme dežurstva.

U depou

Strateške raketne trupe su 1991. godine u svom arsenalu imale već 12 kompleksa "Molodec". Oni su krstarili ogromnim teritorijom od Volge do Angare. Ispostavilo se da su konstruktori bili u pravu: čak ni iskusni željezničari na stanicama nisu mogli razlikovati BŽRK od običnog teretnog vlaka. CIA je pokušala otkriti raketni vlak tako što je iz Vladivostoka u Švedsku vlakom poslala kontejner s aparaturom za praćenje, ali je taj kontejner ubrzo detektiran i neutraliziran. Neuhvatljivi "Skalpeli" koji se mogu naći na svakom mjestu diljem zemlje (BŽRK je prevaljivao i po 2000 kilometara za 24 sata) toliko su uznemirili NATO da je iste godine britanska premijerka Margaret Thatcher nagovorila Mihaila Gorbačova da ne pušta BŽRK iz depoa. Dvije godine kasnije je potpisan ugovor START-2 po kojem je Rusija povukla komplekse "Molodec" iz eksploatacije.