Vojska izdajnika: Preko milijun sovjetskih građana se borilo na strani Njemačke u II. svjetskom ratu

Getty Images, Russia Beyond
To nije detalj kojim bi se Rusija mogla ponositi, no povijesna je činjenica da su nacisti u Sovjetskom Savezu imali mnogo pomagača.

U ljeto 1942. godine bjesnio je Drugi svjetski rat na teritoriju Sovjetskog Saveza. Ogromni teritorij u zapadnom dijelu SSSR-a bio je pod njemačkom okupacijom. Sovjetski napori usmjereni na oslobađanje svoje zemlje od nacista još nisu urodili plodom. Druga udarna armija Volhovskog fronta sudjelovala je u pokušaju pružanja pomoći žiteljima Lenjingrada za vrijeme opsade, ali se 12. srpnja našla u okruženju njemačkih trupa i doživjela potpuni slom.

Dva tjedna kasnije, lokalni seoski starješina je izvijestio Nijemce da je uhvatio sumnjivog čovjeka, možda partizana, i da ga drži u šupi. Kada su Nijemci s mitraljezom na gotovs prišli šupi, iz nje je izašao visok čovjek s naočalama i na lošem njemačkom jeziku rekao: "Ne pucajte. Ja sam general Vlasov." Bio je to prilično krupan ulov. Andrej Vlasov je zapovijedao Drugom udarnom armijom i ranije se junački borio braneći Kijev i Moskvu.

General Andrej Vlasov

Ta slava je, međutim, ubrzo nakon ovog događaja potpuno poništena i pomračena sramotom, jer je Vlasov pristao služiti Njemačkoj i stati na čelo takozvane Ruske oslobodilačke armije, sastavljene od sovjetskih zarobljenika koji su se okrenuli protiv vlastite zemlje. Čak i danas se Vlasovljevo ime uvijek asocira s izdajom. On je postao simbol kolaboracionizma tako da se sovjetski izdajnici koji su u Drugom svjetskom ratu radili za Njemačku danas zovu Vlasovci (tj. Vlasovljevi ljudi). Činjenica je da su s nacistima surađivali i mnogi drugi sovjetski građani i Rusi po nacionalnosti koji nisu imali veze s Vlasovom.

Fenomen kolaboracionizma

Drugi svjetski rat. Dobrovoljci Ruske oslobodilačke armije (Vlasovljeve armije), 1944.

Sovjetski kolaboracionizam, blago rečeno, nije pretjerano popularna tema razgovora u Rusiji, iako je i to dio njezinog sovjetskog nasljeđa: "Skoro 50 godina se u našoj zemlji prešućuje činjenica kolaboracionizma", ističe povjesničar Sergej Drobjazko koji iznosi detaljnu analizu u svom radu "Pod neprijateljskim barjakom: Antisovjetske formacije u Wehrmachtu, 1941.-1945.".

I sama činjenica da je bilo sovjetskih građana koji su radije prešli na Hitlerovu stranu i borili se protiv sovjetskih vlasti bila je suviše skandalozna da bi se razmatrala u sovjetskom razdoblju. I to nije bila neka mala skupina "frikova". "Blizu 1,2 milijuna ljudi - sovjetskih građana i ruskih emigranata - služi u Wehrmachtu, jedinicama SS-a, njemačkoj policiji i odredima naklonjenim Nijemcima (među njima je 700 000 Slavena, 300 000 ljudi iz baltičkih zemalja i 200 000 Turaka, Kavkazaca i ostalih manjih etnosa", piše Drobjazko.

Ovdje treba imati u vidu dvije važne stvari. Prvo, to ne znači da je svih 1,2 milijuna ljudi zaista ratovalo protiv Sovjetskog Saveza. Većinom su ti ljudi služili u policiji, ili kao vozači, i/ili nisu bili na Istočnom frontu. Drugo, taj broj je prilično malen s obzirom na to da je prema popisu iz 1939. godine prije rata u Sovjetskom Savezu bilo 170 000 milijuna stanovnika. Drugim riječima, ogromna većina sovjetskih građana hrabro se borila protiv nacista i bila vjerna svojoj domovini. Ali, ipak se treba zapitati zašto je toliko mnogo Rusa prešlo na stranu Njemačke?

Razlozi za izdaju

Njemačka patrola razgovara s vojnikom Ruske oslobodilačke armije generala Vlasova.

Sovjetski Savez je prije rata pomalo nalikovao na moćni divovski crveni monolit, posebno izvana, ali je zapravo iznutra imao ozbiljnih problema. Nisu svi Sovjeti, blago rečeno, bili zadovoljni vlašću boljševika, naročito u svjetlu okrutnih represija za vrijeme Josifa Staljina. Povrh toga, početak rata je bio katastrofalan. U ljeto i jesen 1941. nacisti su okupirali ogroman teritorij i krenuli na Moskvu. Mnogi su sumnjali da ona uopće može pružiti otpor.

"Katastrofalni porazi koje je Crvena armija doživjela u ljeto i jesen 1941. godine uzburkali su duhove. Ljudi su već razmišljali o lošem rukovodstvu, o nesposobnosti ruskih vlasti da kontroliraju situaciju, pa čak i o izdaji. Štoviše, u ratu su došle do izražaja mnoge proturječnosti sovjetskog društva...", naglašava Drobjazko. Dalje on ističe da, s druge strane, "nisu svi koji su stradali od Staljinovog režima našli za shodno prisjetiti se toga u trenutku kada je zemlji prijetila tolika opasnost".

Manje ili veće zlo?

Rusi u njemačkoj vojsci, Istočni front 1941.-1945. Detalj njemačkog propagandnog plakata.

Oleg Budnjicki, direktor Međunarodnog centra za povijest i sociologiju Drugog svjetskog rata, naglašava koliko je teška bila dilema pred kojom su se našli mnogobrojni kolaboracionisti: "Većinom su [Sovjeti koji su se borili za Njemačku] postali pomagači nacista u određenim okolnostima... U kritičnoj situaciji su odabrali varijantu za koju su smatrali da je manje zlo, ili koja im je jednostavno mogla spasiti život." Sovjetska vlast nije činila mnogo da bi se takve situacije izbjegle. Od samog početka rata odnos prema zarobljenim sovjetskim vojnicima bio je nepovjerljiv. Oni su tretirani kao potencijalni izdajnici. To je neke potaknulo da zaista postanu izdajnici.

S druge strane, ističe Budnjicki, bio je tamo i izvjestan postotak ljudi koji su duboko mrzili boljševike te su se borili protiv SSSR-a iz ideoloških pobuda. To su bili emigranti iz nekadašnje "Bijele armije" koji su napustili Rusiju kada su "crveni" pobijedili (premda je samo mali njihov dio prešao na stranu nacista), a također i ljudi s teritorija koje je SSSR aneksirao prije Drugog svjetskog rata, tj. iz bivših neovisnih baltičkih država i s područja zapadne Ukrajine i zapadne Bjelorusije koja su ranije pripadala Poljskoj.

Nepoželjni saveznici

Dobrovoljci Ruske oslobodilačke armije iz kozačke pukovnije

Da je Treći Reich u potpunosti iskoristio ljude koji su željeli ratovati protiv SSSR-a, njegove šanse za pobjedu bi bile daleko veće. "Otpor vojnika Crvene armije bit će slomljen onoga dana kada oni shvate da će im Njemačka donijeti bolji život nego Sovjeti", rekao je 1942. godine Otto Bräutigam, činovnik u njemačkom Ministarstvu okupiranih teritorija.

Ideja da se potencira "Rusija bez komunista" bila je popularna među pojedinim dužnosnicima Reicha. Srećom po Moskvu, Hitlerova tvrdoglavost je sasjekla tu ideju u korijenu. On nije htio ni čuti za rusku državu koliko god da bi bila antikomunistička ili lojalna njemu. Njegova doktrina je zahtijevala da se uništi SSSR, a ujedno i sama svijest o ruskoj državi, i da se zauzme sav njezin životni prostor. "Najgluplje što se može uraditi na okupiranim istočnim teritorijima je dati okupiranim narodima oružje", inzistirao je Hitler.

Upravo zbog toga su nacisti kao sredstvo za propagandu sve do 1944. (kada su pali u očajanje) koristili samo Sovjete koji su bili naklonjeni Nijemcima, uključujući Vlasova i Rusku oslobodilačku armiju. Sa zadovoljstvom su bombardirali Crvenu armiju letcima u kojima su pozivali sovjetske vojnike na pobunu, ali su praktički odbijali Vlasovu povjeriti neku učinkovitiju vojnu formaciju. Wehrmacht je imao još jednu rusku formaciju. Bio je to Ruski zaštitini korpus. On je korišten u Jugoslaviji 1942-1944. za borbu protiv lokalnih partizana, ali Hitler nije dovoljno vjerovao Rusima da bi im dozvolio da ratuju protiv SSSR-a.

Neslavan kraj

Andrej Vlasov, studeni 1944.

Sve se to promijenilo u rujnu 1944. kada se Crvena armija približila Njemačkoj. U tom trenutku su nacisti bili već toliko očajni da su koristili sve što bi moglo pomoći očuvanju njihovog carstva. Heinrich Himmler se osobno sastao s Andrejem Vlasovom i odobrio formiranje Odbora za oslobođenje naroda Rusije i njegovih oružanih snaga pod Vlasovljevim zapovjedništvom. Te oružane snage su borojale oko 50 000 ljudi.

Nove Vlasovljeve trupe su ratovale protiv Crvene armije samo tri mjeseca - od veljače do travnja 1945. godine. Kao što vjerojatno pretpostavljate, nisu u toj borbi imale naročitog uspjeha. U tom trenutku je nacistička Njemačka već bila osuđena na propast. Nakon njezinog sloma Sovjeti su uhitili Vlasova i sve njegove zapovjednike, brzo ih osudili na smrt, pogubili i zaboravili.

"Po mom mišljenju, ne može biti nikakvog opravdanja za ljude koji su pomagali nacistima, neovisno o njihovim motivima", kaže Oleg Budnjicki. "Naravno, boljševički režim je bio užasan i nehuman, ali je nacizam, kojem su ti ljudi služili, bio apsolutno zlo."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće