Prije nego što su postali dio "sovjetskog naroda", Rusi su preživjeli dvije katastrofe 1917.-1921. i 1928.-1933. godine, kada su se našli na ivici propasti. Potpuna zatvorenost SSSR-a, odsustvo objektivnih informacija o onome što se događa u inozemstvu i minimalna ekonomska popustljivost vlasti činili su se kao spasonosna kiša u pustinji revolucionarne samovolje i ozakonjenog "bezakonja". Upravo ovakva situacija je u svijesti, svakodnevici i duševno-moralnom stavu ljudi formirala sovjetski identitet, smatra istraživač.
Najvažniji aspekt svakodnevice bila je sovjetska kultura praznika, koja je posebnu pažnju poklanjala godišnjicama, spomenima i događajima koji čuvaju tekovine revolucije u svijesti radnog naroda.
Analizirajući ovaj proces na razini svijesti običnog naroda (a ne revolucionara, partijskih i državnih činovnika), povjesničari izdvajaju situaciju iz 1921. godine, kada su glad, epidemije i smrtnost bili na vrhuncu. Suvremenici su bili toliko izbezumljeni da su se u stanju šoka uključili u izgradnju socijalizma, na šta ih je navodio instinkt samoodržanja.
Neki povjesničari smatraju da je proces stvaranja nove civilizacije trajao bez prekida s promjenjivim intenzitetom sve do kraja 40-ih godina 20. stoljeća.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu