Kako je Staljin propustio priliku zgrnuti bogatstvo na saudijskoj nafti

U ožujku 1938. godine svijet se promijenio kada su Amerikanci u Saudijskoj Arabiji pronašli naftu. Naftaši iz kalifornijske naftne kompanije Arabian Standard Oil Company (buduće Arabian American Oil Company ili Aramco) otkrili su nalazište nafte dovoljno bogato za komercijalnu proizvodnju.

To nije bilo lako: otkriće je došlo tek nakon nekoliko godina bušenja koja su se činila uzaludnim. "Direktori tvrtke u San Franciscu su već počeli razmišljati o tome da se sasvim povuku iz Saudijske Arabije. Oni su već bili uložili milijune dolara u bušotine u pustinji", objavio je časopis Saudi Aramco World. No bili su uporni i to im je donijelo veliki uspjeh.

Američki naftaši nisu sami radili na bušotinama u pustinji. Oni su potpisali sporazum o koncesiji na naftu s vladom kralja Ibn Sauda. To je sigurno imalo dugoročne posljedice: Saudijska Arabija je postala jedan od vodećih proizvođača nafte na svijetu, a također je ostala blizak saveznik Amerike na Bliskom istoku. No još je jedna zemlja mogla imati koristiti od naftnih nalazišta Saudijske Arabije i to nije bio nitko drugi nego Sovjetski Savez.

Osnivanje saudijske države

Do 30-ih godina 20. stoljeća Saudijska Arabija je bila nerazvijena zemlja na tadašnjoj periferiji svijeta. Ibn Saud je predvodio vojsku beduina i osvojio državu Hedžas (u kojoj su se nalazili sveti islamski gradovi Meka i Medina) i 1926. godine proglasio svoju vlast.

Abdulaziz ibn Saud

Getty Images, Javna domena

Neočekivano, SSSR je bio prva zemlja koja je priznala novo kraljevstvo (naziv "Saudijska Arabija" pojavio se tek kasnije, početkom 30-ih). "Sovjetska vlada, poštujući narod Hedžasa, priznaje Vas kao kralja Hedžasa i Nedžda", glasila je poruka koju je sovjetski izaslanik predao Ibn Saudu. On je zauzvrat zahvalio SSSR-u, napisavši: "Spremni smo sa sovjetskom vladom imati prijateljske odnose..."

Ovakav diplomatski uspjeh je bio moguć zahvaljujući konzulu, generalu Karimu Hakimovom, sovjetskom diplomatu koji se sprijateljio s Ibn Saudom i potpuno ga šarmirao. Musliman baškirskog porijekla Hakimov nekad je radio u Iranu te je poznavao arapsku kulturu i jezik. Arapi su ga čak zvali "crveni paša", koristeći ovu simboličnu počasnu titulu.

Karim Hakimov

Getty Images, Javna domena

Dobri odnosi

Ibn Saud i njegovi podanici bili su vahabiti, pristaše krajnje dogmatskog pokreta u islamu. Otkud to da su oni bili u dobrim odnosima sa sovjetskim dužnosnicima koji su obožavali samo Karla Marxa i Vladimira Lenjina i predvodili ateističku internacionalnu revoluciju? U pitanju su bili politički razlozi: za Sovjete je bilo važno podržati neovisnu arapsku državu koja se suprotstavljala Britancima u regiji. Zato radije nisu spominjali ateizam i revoluciju.

"U Saudijskoj Arabiji nije bilo linije 'kominterne' [sovjetska politika potpore komunističkim revolucionarima], zato što saudijsko društvo nije bilo spremno podržati takve ideje i sovjetska Rusija je više pažnje poklanjala antibritanskom potencijalu ove zemlje", zapisao je Vitalij Naumkin, direktor Instituta za orijentalne studije Ruske akademije znanosti.

Ironično je to što je početkom 30-ih godina SSSR pomogao Saudijskoj Arabiji s energentima: Hakimovljev nasljednik Nazir Tjurjakulov (još jedan muslimanski sovjetski diplomat) i Ibn Saud su se dogovorili o isporukama plina i kerozina. U to doba Saudijci nisu imali pojma da praktički hodaju po nafti. 1932. godine princ Fejsal ibn Abdulaziz (kralj od 1964. do 1975.) je čak posjetio Moskvu.

Nazir Tjurjakulov

Getty Images, Javna domena

Prinčev posjet

Fejsalov posjet je bio neuspješan. Tražio je od Moskve veliku svotu novca, no sovjetska vlada ga je podsjetila da ne bi bilo naodmet da Saudijci prvo vrate dug za plin i kerozin. Drugi problem je bio u tome što SSSR nije želio dopustiti svojim građanima muslimanima da odlaze na hadžiluk u Meku i Medinu. To je bilo nedopustivo za jednu komunističku zemlju.

Karim Hakimov u društvu budućeg kralja Saudijske Arabije Fejsala ibn Abdulaziza

Getty Images, Javna domena

Ipak, obje strane su imale samo lijepe riječi o tom posjetu. Sovjetski časopis Ogonjok je pisao: "Značaj Arapskog poluotoka je iz godine u godinu sve veći. Pojava neovisne države u toj regiji je vrlo važna..." Pet godina kasnije je došlo do naglog zaokreta u bilateralnim odnosima.

Gorki kraj

Karima Hakimova i Nazira Tjurjakulova, sovjetske diplomatske predstavnike koji su uspostavili odnose s Rijadom i imali jake veze sa saudijskom elitom, pozvali su u Moskvu 1937.-1938. Bilo je to vrijeme takozvanog Velikog terora, kada je u Sovjetskom Savezu likvidirano oko 600 000 "državnih neprijatelja". Hakimov i Tjurjakulov su proglašeni špijunima i strijeljani. Rehabilitirani su pedesetih godina.

Nazir Tjurjakulov nakon uhićenja

Getty Images, Arhiva

Ubojstvo prijatelja je razočaralo saudijskog kralja i on je odbio primiti druge sovjetske diplomate. Sovjetsko-saudijski odnosi su 1938. praktički prestali postojati. Iste su godine inicijativu preuzeli Amerikanci i pronašli naftu. Tako je jedna kraljevina beduina usred ničega postala strateški važna zemlja.

Kroz pola stoljeća, 1985. godine, odluka Saudijske Arabije da uveća proizvodnju nafte je ozbiljno naškodila Sovjetskom Savezu, još jednom velikom izvozniku crnog zlata. "Cijena nafte je četverostruko pala, to je koštalo SSSR 20 milijardi dolara", pisao je o razlozima ekonomskog kolapsa države Jegor Gajdar, poznati ruski ekonomist i političar.

Gajdar je vjerovao da je dampingiranje cijene nafte posljednji čavao zabijen u mrtvački kovčeg Sovjetskog Saveza. Možda će netko reći da je to pretjerivanje, no u svakom je slučaju saudijska politika jako pogoršala stanje i tako slabe sovjetske ekonomije. Ostaje nam samo nagađati bi li Staljin pogubio Hakimova i Tjurjakulova da je znao kako će sve završiti.