Kako je veličina Rusije postala njezin problem

Je li Rusija europska zemlja u pravom smislu te riječi? Nesumnjivo je tako. I to ne samo od vremena Petra Velikog - nego od trenutka kada je ruska kultura počela neizravno utjecati na razvoj Europe, zaustavljajući napad mongolskog osvajača Batu-kana na Zapad. Mongoli su 1241. godine stigli do Mađarske i bili na korak do invazije na Sveto Rimsko Carstvo. No do tada se Batuova vojska već rastegnula preko širokog teritorija Rusi. I tada kao da ih je Rus progutala, iscrpivši svu moć mongolskih ratnika - nešto što je kasnije učinila i Napoleonu, a potom i nacističkoj Njemačkoj.

No veličina je upravo i dimenzija u kojoj su stvari za Rusiju uvijek mogle poći po zlu - i to toliko da je Mongoli nisu niti htjeli. Previše se gradova prostrlo suviše raštrkano - Tatarima je bilo mnogo lakše vladati iz prijestolnice Horde, prije no što su se ruski kneževi opametili i odlučili vratiti svoju zemlju. Iz istog će razloga Rusima trebati 200 godina da to ostvare. Svaka je kneževina u Rusiji po veličini bila jednaka Belgiji ili Albaniji (uzmite Tversku oblast s njezinih 28 tisuća četvornih kilometara). 

Udaljenost kao prokletstvo

Sergej Bodrov St./"СТВ", 2007.

Upravo je zbog geografije postalo praktički nemoguće imati bilo koji drugi oblik vlasti od onoga koji imamo do danas. Vladati iz središta je uvijek bio izrazito zahtjevan zadatak zbog velikih udaljenosti između kneževina. Navikli smo gledati na veličinu zemlje izvana; no pogledajmo sada nekoliko primjera iznutra.

U 15.-16. stoljeću prosječna udaljenost između točaka dostave u Velikoj kneževini Moskvi iznosila je između 45 i 110 kilometara. Kada su se pisma slala iz Moskve u Europu, trebalo bi mjesec dana samo da stignu do unutrašnjosti naših vlastitih granica. Redovna poštanska služba koju su mogli koristiti svi civili bit će uspostavljena tek u 19. stoljeću, a paketi će tada poštanski ured napuštati dva puta tjedno.

Glasnik 16. stoljeća

Vjačeslav Švarc

U prvoj četvrtini stoljeća, za put od Moskve do Sankt-Peterburga su vam trebala najmanje dva dana - odnosno ukupno šest dana, ako biste putovali sporom kočijom, koju ste mogli unajmiti u pošti. Konji su dnevno putovali između 110 i 160 kilometara brzinom od 12-15 km/h, a zahtijevali su i razdoblja odmora. Do tada se zemlja već prostirala na teritoriju od Habarovska pa sve do europskih granica. Grof Fjodor Tolstoj je 1805. godine na putu od Dalekog istoka do Sankt-Peterburga morao putovati i pješice i na konju. Za to mu je putovanje trebala čitava godina!

Ruska poštanska kočija 19. stoljeća

Javna domena

Pa, kakve veze sa svim tim ima državni sustav? Pa, kad imate situaciju u kojoj riječ (koja uključuje službene uredbe) iz centra cijelu godinu putuje do rubova zemlje, vladar je trebao postaviti zastupnike da upravljaju različitim udaljenim regijama. Kad bi te osobe preuzele vlast, učinkovito bi utjelovile vladu i provodile vladavinu zakona prema carskim uredbama. Međutim, lako je zamisliti i da su si te osobe također svašta dopuštale, a sve je ovisilo o tome kakvi su ti ljudi bili kao osobe - s vlastitim moralnim načelima.

Manjak poštenih guvernera

Nikolaj Karamzin

Vasilij Tropinin/Tretjakovska galerija

Povjesničar i državni službenik Nikolaj Karamzin bio je mišljenja da priroda guvernera leži u srcu uspjeha ruske uprave: "Postavite 50 poštenih guvernera i doći će do napretka", rekao je. Kada uspoređujemo ruski državni sustav s drugim zemljama, ne treba zaboraviti na veličinu: naša je država 26 puta veća od Francuske, a 47 puta veća od Njemačke - a i to su "velike" zemlje!

Neki smatraju da je uspoređivanje veličina zemalja na neki način neprimjereno, no ima smisla razmotriti koliko veličina otežava zadaću upravljanja zemljom. Na primjer, gotovo je nemoguće provesti sveobuhvatnu reformu. Kmetstvo je ukinuto 1861. godine... Službeno. Trebat će proći još 20 godina prije nego što se isto počne događati u Irkutsku, u Sibiru. Toliko je dugo trebalo promjeni da stigne iz jednog dijela zemlje u drugi.

Ruski miljokaz

AlPanich (CC BY-SA 4.0)

Veličina i udaljenosti također su neizbježno vezane uz kriminal. U Rusiji se lako izgubiti, nestati. Do danas postoje mjesta gdje stotinama kilometara nećete naići na živu dušu. Za prelazak zemlje vlakom bit će vam potrebno tjedan dana. To je raj za kriminalce. Oni koji se pridržavaju zakona uvijek imaju tendenciju živjeti na naseljenom području ili u njegovoj blizini. Usamljeni "hutori" ili izolirane kuće u divljini više su izuzetak nego pravilo: mogla bi vas napasti banda ili izgristi medvjed - birajte.

Sastanak seljana

Lazar Hnigin

Ruskim je seljacima također bilo jako teško živjeti odvojeno od skupine - ljetinu je najbolje ubirati kada ste dio "obščine" (zajednice). Taj zajednički duh je prožimao čitav život. No to se nije zaustavilo na seljačkoj razini: rusko plemstvo je bilo jednako vezano zajedničkim vezama i međusobnom pomoći i suradnjom.

Ispostavlja se da je geografija u Rusiji postala razlog kako za osjećaj zajedništva među ljudima, tako i za promicanje centralizacije moći. A što je s individualizmom? Što je sa svima poznatom težnjom ruskog pojedinca za samodostatnošću? Pa, to je tako zato što smo duboko u sebi orijentirani na skupine i volimo zajednički život i prijateljsku suradnju, dok je ta projicirana težnja za prividnom neovisnošću duha tu da to kompenzira.