Kako je Staljin pokušao osvojiti Iran

Getty Images, Pixabay
Mnogi smatraju da je Hladni rat počeo sa Staljinovim pokušajem da prisvoji sjeverne teritorije Irana.

Suvremeni Iran je multietnička država na čijem sjeveru žive Azerbajdžanci i Kurdi. Milijuni Azerbajdžanaca su stoljećima živjeli pod vlašću iranskih šahova. Međutim, poslije iransko-perzijskih ratova u 19. stoljeću, jedan je dio njihove iskonske zemlje pripojen Ruskom Carstvu.

Od tada je podijeljeni azerbajdžanski narod priželjkivao ujedinjenje. Sovjetskom se rukovodstvu u Drugom svjetskom ratu pružila prilika da odigra na tu kartu. SSSR je pokušao Azerbajdžanskoj Sovjetskoj Republici pripojiti dio Irana s azerbajdžanskim stanovništvom i ujedno podržati separatističke težnje iranskih Kurda.

Operacija "Sloga"

U kolovozu 1941. sovjetske i britanske trupe su ušle u Iran. I pored toga što se deklarirao kao neutralan u svjetskom konfliktu, Iran je i dalje bio u suviše bliskim odnosima s Trećim Reichom. U toj zemlji je bila vrlo aktivna njemačka obavještajna služba, a ogromne iranske naftne zalihe mogle su dobro poslužiti Silama osovine. Saveznici to nisu mogli dozvoliti.

Nakon munjevite vojne kampanje poznate pod nazivom operacija "Sloga", Iran se predao. Njemački državljani su u velikom broju protjerani iz zemlje, a imovina njemačkih kompanija je konfiscirana. Tako se ova zemlja našla pod kontrolom saveznika.

Iran nije bio potpuno okupiran. Britanija je zauzela južne dijelove zemlje, dok je SSSR kontrolirao njezin sjeverni dio. To je bio takozvani Južni Azerbajdžan, tj. iranski teritorij s pet milijuna stanovnika azerbajdžanske nacionalnosti, kao i manji teritoriji s kurdskim stanovništvom.

Nacionalni preporod Južnog Azerbajdžana

Iran. Tabriz, 26. kolovoza 1941. Sovjetski politički rukovoditelj dijeli agitacijske listiće žiteljima grada. Crvena armija je zauzela grad u sklopu Iranske operacije.

I pored toga što je Crvena armija 1941. godine trpjela velike poraze od Wehrmachta, a Sovjetski Savez izgubio ogromni teritorij i nacisti su već bili na prilazima Moskvi, sovjetsko rukovodstvo nikada nije gubilo iz vida svoje iranske interese.

Teritoriji koje su zauzeli Sovjeti i Britanci formalno su se i dalje podčinjavali šahu, ali je okupacijska administracija praktički znatno ograničavala vlast teheranskog rukovodstva.

Od prvih dana po dolasku sovjetske vojske u sjeverni Iran, SSSR je krenuo u sveobuhvatnu ideološku, kulturnu, ekonomsku i političku borbu za lokalno stanovništvo. Ključnu ulogu u tome je trebao odigrati sovjetski Azerbajdžan, u kojem su živjeli sunarodnjaci tog stanovništva i iz koga su u Iran upućene stotine stručnjaka.

Iranci su desetljećima vršili pritisak na azerbajdžansku nacionalnu manjinu tako da je sovjetska politika imala plodno tlo u Južnom Azerbajdžanu.

Sovjetski inženjeri su prije svega doveli u red sanitarni sustav i zdravstvo koje je u sjevernim iranskim gradovima i naseljima bilo u jadnom stanju. Zatim je na red došla ideologija.

U Tabrizu, glavnom gradu ove regije, pokrenut je prvi list na azerbajdžanskom jeziku "Za Domovinu", koji je odmah postao popularan. Tu je pokrenuto i izdavaštvo u kojem su tiskane knjige lokalnih autora. Na jeziku lokalnog stanovništva postavljale su se opere i kazališne predstave, organizirali su se festivali i različiti značajni kulturni događaji. Otvarale su se i škole na azerbajdžanskom jeziku. Ništa se slično u ovoj regiji ranije nije događalo.

Oprezna sovjetizacija

Poster Azerbajdžana 1938. Staljin.

Pazeći da ne naljuti zapadne sile, SSSR je u Južnom Azerbajdžanu provodio opreznu politiku. Naglašavalo se da komunisti nisu došli sovjetizirati regiju, nego samo pomoći lokalnom stanovništvu u preporodu nacionalnog identiteta.

Sovjetski stručnjaci nisu radili samo sa siromašnim stanovništvom, nego su također pokušavali utjecati i na imućnije slojeve stanovništva. I pored teškog rata protiv Nijemaca, dostavljali su u Južni Azerbajdžan velike količine žita, šećera i kerozina.

U travnju 1944. godine u SSSR-u je osnovana Uprava muslimana Kavkaza koja se aktivno uključila u reguliranje duhovnog života iranskih Azerbajdžanaca.

To je također učinjeno da bi se ovo stanovništvo okrenulo Sovjetskom Savezu. SSSR je pažljivo davao Južnom Azerbajdžanu do znanja da mu je bolje živjeti u Sovjetskom Savezu nego u Iranu.

Naprotiv, poslije sloma nacizma Sovjetski se Savez mogao više pozabaviti borbom za Južni Azerbajdžan. Pojačana je sovjetska propaganda, kao i djelatnost sovjetskih specijalnih službi usmjerena na likvidaciju šahovih pristaša.

Pozicije SSSR-a u ovoj regiji su postale toliko jake da je lider Azerbajdžanske SSR Mir Džafar Bagirov, koji je intenzivno radio u sjevernom Iranu i maštao o tome da postane "ujedinitelj Azerbajdžana", izazivački govorio: "Ako želite znati istinu, i Teheran je drevni azerbajdžanski grad".

Iran, 1. lipnja 1947. Kamion natovaren cijevima za budući plinovod prelazi rijeku.

SSSR je 1945. godine donio odluku o ekonomskoj integraciji ove regije sa Sovjetskim Savezom. U Južni Azerbajdžan su upućeni stručnjaci za izgradnju poduzeća i potragu za nalazištima nafte.

U studenom iste godine teheranske vlasti su konačno izgubile Južni Azerbajdžan, koji i prije toga praktički nisu kontrolirale. Gerilski su odredi prosovjetske Demokratske stranke iranskog Azerbajdžana uz intenzivnu podršku sovjetskih trupa zauzeli ključne državne institucije u zemlji i razoružale dio iranske vojske i policije.

Već 12. prosinca 1945. godine proglašena je Demokratska Republika Azerbajdžan na čelu sa Seidom Džafarom Piševarijem. Formalno se smatralo da je to "autonomna republika" u sklopu Irana, ali se ovaj entitet zapravo punom parom kretao u smjeru Sovjetskog Saveza.

Država Kurda

Demokratska Republika Azerbajdžan na karti.

Nešto kasnije, u siječnju 1946. godine, proglašeno je osnivanje drugog državnog entiteta na teritoriju sjevernog Irana. Ovoga puta je to bila kurdska Republika Mahabad.

Manji kurdski teritoriji su dospjeli pod kontrolu SSSR-a zajedno sa zemljama Južnog Azerbajdžana. Sovjetsko rukovodstvo je još 1941. odlučilo ne igrati na kurdsku kartu i potpuno se usredotočiti na problem Azerbajdžanaca.

Tek u kasnijoj fazi, u jesen 1945. godine, Mir Džafar Bagirov je podržao osnivanje Kurdske narodne stranke koja je 22. siječnja 1946. stala na čelo proglašene Kurdske Narodne Republike (poznatije kao Republika Mahabad).

Kurdi.

Za razliku od Južnog Azerbajdžana, vlast ovdje nije uživala širu potporu stanovništva i držala se samo na sovjetskim bajunetama.

Neslavni epilog

Iran se uopće nije namjeravao odreći sjevernih teritorija. Sovjetska vojska je sprječavala iranske trupe da uđu u Južni Azerbajdžan i zato je Teheran odlučio djelovati diplomatskim metodama.

Vijeće sigurnosti UN-a glasa za nastavak diskusije o pregovorima između Irana i Sovjetskog Saveza oko Azerbajdžana poslije zahtjeva SSSR-a da se taj spor okarakterizira kao riješen.

On je optužio SSSR za ekspanzionizam i podnio prvu službenu žalbu Vijeću sigurnosti UN-a u povijesti ove organizacije. Iran su aktivno podržale Sjedinjene Države i Velika Britanija.

Sovjetsko rukovodstvo se iznenada našlo pod snažnim pritiskom UN-a i zapadnih zemalja. Postalo je jasno da iranska avantura ne može biti okrunjena uspjehom. Zato se Staljin odlučio cjenkati. Nakon višemjesečnih pregovora dobio je obećanje iranskog premijera Kavama as Saltanija da će nakon povlačenja sovjetskih trupa SSSR-u biti dozvoljena industrijalizacija naftnih nalazišta u sjevernom Iranu. To obećanje nikada neće biti ispunjeno.

Nakon povlačenja sovjetske vojske u svibnju 1946. godine, samoproglašene narodne republike su praktički bile osuđene na propast. Ali one su i bez podrške SSSR-a bile spremne suprotstaviti se iranskoj vojsci.

Hladan tuš za Azerbajdžance i Kurde bila je Staljinova poruka: "Kavam kao premijer ima formalno pravo poslati trupe u svaki dio Irana, pa i u Azerbajdžan, i zato je daljnji oružani otpor nesvrsishodan, nepotreban i nepovoljan".

Seid Džafar Piševari

U studenom i prosincu 1946. godine iranska vojska je bez borbe zaposjela sjeverne teritorije i upraznila obje samoproglašene republike. Rukovodstvo Republike Mahabad je pogubljeno, a čelnici Demokratske Republike Azerbajdžana su uspjeli pobjeći u SSSR.

Tamo, međutim, nisu dočekani kao što su očekivali. Neki od njih su ubrzo zatim optuženi za "špijunsko djelovanje" i otjerani u logore. Šef upražnjene države Seid Džafar Piševari poginuo je u prometnoj nesreći koju su podmetnule sovjetske specijalne službe. Pokopan je uz sve počasti u Bakuu, glavnom gradu sovjetskog Azerbajdžana.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće