Kako se u Rusiji mijenjala vlast: Tko je vladao nekada, a tko sada vlada Rusijom?

Knez i družina

Pir vitezova kod ljubaznog kneza Vladimira. 1888., Andrej Rjabuškin

Andrej Rjabuškin/Državni zavičajni muzej Rostovski kremlj

Prvi oblik vladavine u Rusiji bila je kneževina. Daleko prije tatarsko-mongolske najezde u pojedinim su dijelovima zemlje vladali lokalni kneževi. Njihova je glavna funkcija u društvu bila da štite stanovništvo od agresora i zavojevača, kao i od lokalnih razbojnika. Knezu je pomagala njegova "družina" (neka vrsta garde). To su bili ljudi bliski knezu koji su se borili za njega. Knez je s "družinom" štitio stanovništvo, a stanovništvo je njemu plaćalo godišnji danak, ali nije imalo nekog utjecaja na njegove aktivnosti.

Tatarsko-mongolski utjecaj

Ruski knez u Zlatnoj Hordi.

V. Vereščagin

Otakako su Tatari opustošili ruske zemlje i porobili stanovništvo, ruski kneževi su morali dobiti odobrenje od tatarskog vladara da upravljaju na svojem teritoriju. Da bi netko "službeno" postao knezom određenog ruskog teritorija, morao je otići u Zlatnu Hordu s mnogim poklonima, "zaraditi" ferman kao potvrdu ukazanog povjerenja. Ruski kneževi, koji su kod kuće bili dični i blagorodni, u prijestolnici Horde često su se morali ponižavati - primjerice, prilaziti kanskom prijestolju na koljenima.

Horda je utjecala na ruski politički sustav još u njegovom začetku. Ruski kneževi su u svojim feudalnim sukobima primjenjivali brutalnost i lukavstvo tatarskih kanova. Zemlji je, međutim, bilo potrebno jedinstvo da bi se pružio otpor Tatarima i zbacio njihov jaram. Postupno su moskovski kneževi postali najmoćniji. Moskovski knez Ivan Veliki je imao titulu "velikog kneza", a kada je ujedinio zemlju protiv Tatara, proglasio je sebe "carem". To je titula koju su Rusi posudili s Istoka. Umjesto nekadašnje "družine" sada su oko kralja bili "boljari", tj. bogati spahije i vojskovođe koji su pomagali caru u upravljanju zemljom.

Doba careva

Zemski Sabor

Sergej Ivanov

Prvi službeni car Rusije bio je Ivan Grozni. On je shvaćao koliko je velik teritorij koji kontrolira i koliko se razlikuju regije u njemu, tj. kako su im različite težnje i namjere. Zato je oko 1549. godine sazvao Zemski sabor na kojem je okupio najutjecajnije ljude (plemiće, trgovce, svećenike i vojskovođe). Oni su došli u Moskvu kao predstavnici stanovništva različitih dijelova Rusije. Ruski povjesničari tvrde da je to oblik predstavničke demokracije karakterističan za Rusiju, tj. demokracija u kojoj ne vladaju izabrani nego odabrani.

Od 1549. do 1684. bilo je šezdesetak ovakvih Sabora. Sazivani su neregularno, radi rješavanja najvažnijih državnih pitanja. Car i boljari nisu mogli učinkovito vladati iz centr, jer nisu dobro kontrolirali sva događanja diljem ogromne zemlje.

Tijekom 17. stoljeća se uspostavljala sve bolja veza između državnog centra i periferija, i ujedno se rađalo rusko plemstvo. Činili su ga časnici koji su služili caru i boljarima, a zauzvrat su dobivali zemlju. Dano im je i pravo da na toj zemlji posjeduju kmetove, od kojih su pojedini regrutirani u vrijeme rata. Više nije bilo potrebe za Zemskim saborima jer su plemići diljem zemlje služili caru i boljarima. Boljari su bili najviši predstavnici tog plemstva i imali su veliki utjecaj na cara i njegovu politiku. S druge strane, oni su bili elita koja nije održavala niti zastupala potrebe stanovništva.

Car i plemstvo

Car Mihail Fjodorovič sjedi s boljarima u carskim odajama.

Andrej Rjabuškin/Tretjakovska galerija

Tipičan oblik europske vladavine uveden je u Rusiji tek u vrijeme cara Petra Velikog. Petar se obračunao s boljarima koji su imali veliku vlast u svojim rukama i postao apsolutni vladar, a svi ostali su bili njegovi sluge. Obvezao je sve plemiće da služe državi bilo kao časnici, bilo kao činovnici. Uveo je europski sustav pravosuđa i vladavine s kolegijima (ministarstvima) i Praviteljstvujušči Senat, a Crkvu je podčinio državi.

Petar Prvi je najprije fizički ili financijski eliminirao najmoćniji sloj stare elite, a zatim je stvorio novu elitu, dijeleći njezinim predstavnicima velike posjede i nasljedne titule. Tijekom 200 godina, koliko je postojalo Rusko Carstvo, odnos snaga u njemu je uglavnom bio organiziran na sljedeći način: plemići su ovisili o svojim kmetovima koji su proizvodili namirnice i robu, a država je ovisila o plemstvu čiji predstavnici su ratovali, poslovali i razvijali tehnologije. Nestabilna ravnoteža je konačno narušena kada je u Rusiji ukinuto kmetstvo.

Sovjetsko razdoblje

Svečano zasjedanje Državnog vijeća 7. svibnja 1901. godine, na stogodišnjicu osnivanja.

Ilja Rjepin/Ruski muzej

Ruski seljaci su skupo platili svoju slobodu - morali su od države otkupiti zemlju koju su obrađivali. Tako je većina stanovništva postala još siromašnija. S druge strane, plemstvo je ostalo bez glavnog izvora prihoda počelo brzo propadati.

Boljševička revolucija je stavila točku na stari poredak, ali je sovjetski sustav uvelike bio kopija carskog sustava. Sovjetska država je stvorila vlastito "plemstvo", tj. Komunističku partiju.

28. kongres Komunističke partije Sovjetskog Saveza.

Aleksandar Stešanov/Izvestija/russiainphoto.ru

Partija je bila integrirana u državni aparat na svim razinama. Stanovništvo je samo formalno biralo partijske dužnosnike, a zapravo su vođa i njegovi "boljari", tj. članovi Politbiroa, postavljali svoje ljude na sve visoke stranačke funkcije.

U carskoj Rusiji je plemstvo bilo nasljedno, a sovjetsko plemstvo se moglo izgubiti za tren oka - isključenjem iz stranke. Sovjetski dužnosnici su bili imenovani "odozgo" i zato nisu predstavljali stanovništvo i njegove potrebe. Naprotiv, ponekad su imali potpuno suprotne težnje. S obzirom na to da im zvanje "plemića" nije bilo nasljedno, pojedini korumpirani dužnosnici su uzimali mito i putem pronevjera stjecali osobno bogatstvo. Takav sustav je bio osuđen na propast.

Ruska Federacija

Kremlin.ru

Nakon 1991. godine Rusija je postala predsjednička republika s polupredsjedničkim sustavom. To znači da narod izražava svoju volju birajući zakonodavnu (parlament, u Rusiji Federalna skupština) i izvršnu vlast (predsjednik koji bira premijera i odobrava formiranu vladu). Da bi zakon bio donesen, moraju ga odobriti i Federalna skupština i predsjednik.

Zakonodavna, izvršna i sudska vlast kontroliraju jedna drugu. Zakonodavno tijelo koje usvaja sve zakone može izglasati nepovjerenje vladi i zahtijevati njezinu reformu. S druge strane, predsjednik u svakom trenutku može raspustiti Državnu dumu (donji dom parlamenta, tj. Federalne skupštine), a Vijeće Federacije (gornji dom parlamenta) može opozvati predsjednika.