Padobranski desanti i iskrcavanja marinaca: Pet najefektnijih ruskih operacija

1. Iskrcavanje na obale Švedske (1719.)

Javna domena

I Švedska i Rusija su 1719. godine bile svjesne kakav će biti ishod Velikog sjevernog rata. Samo je bilo pitanje koliki teritorij će Šveđani izgubiti. Vidjevši da švedsko rukovodstvo nerado ide ususret sklapanju mira, ruske vlasti su odlučile zadati Šveđanima posljednji, "poticajni" udarac.

U švedske vode su uplovile 132 ruske galije, 21 veliki jedrenjak i 100 čamaca. Na obalu Švedske i na otoka blizu Stockholma iskrcalo se preko 26 000 ruskih vojnika. Oni su opljačkali teritorij na koji su se iskrcali, ali nisu planirali napasti švedsku prijestolnicu. Pored toga, bilo im je naređeno da ne ubijaju mještane i ne spaljuju njihove crkve. Rusi nisu planirali naljutiti Šveđane, nego ih prisiliti na sklapanje mirovnog sporazuma.

Švedska flota je krenula u protunapad tako da su ruski desantni odredi bili prisiljeni na povlačenje, ali im je ipak pošlo za rukom opljačkati i spaliti 8 gradova, 140 imanja, 21 tvornicu, 1363 naselja, 21 vodenicu i 26 vojnih skladišta.

Ovakva iskrcavanja su se nastavila i u 1720. i 1721. godini, dok Švedska konačno nije kapitulirala.

2. Desantna operacija u Kerču i Feodosiji (1941.)

Pomorski desant na čamcu.

Jevgenij Haldej/MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Većina sovjetskih vojnih operacija i kontraofenziva 1941. godine imala je katastrofalan ishod. Izuzetak je u tom pogledu bila operacija u Kerču i Feodosiji. Ona je barem u samom početku bila uspješna.

Krajem 1941. godine Wehrmacht je okupirao cijeli Krimski poluotok, izuzev Sevastopolja koji je bio pod opsadom. U pokušaju da ponovno uspostavi kontrolu nad izgubljenim teritorijem Crvena armija je 26. prosinca izvršila velike desante na različite dijelove istočne obale Krima, konkretno na poluotok Kerč.

Tu su vojnici iz desantnih čamaca usred zime uskočili u hladnu vodu i izašli na obalu mokri do gole kože. Takvo iskrcavanje je prouzrokovalo mnogo žrtava uslijed smrzavanja. Narednih dana je stegao jak mraz, tako da se Kerčanski tjesnac zamrznuo pa su se na led mogle iskrcati i druge trupe, čak i laki tenkovi.

Za manje od tjedan dana Crvena armija je slomila neprijateljski otpor i oslobodila cijeli Kerčanski poluotok. Istina, izgubila je preko 40 000 vojnika, dok su Nijemci, kako se procjenjuje, izgubili 10 000 ljudi.

I pored uspješnog iskrcavanja, inicijativa sovjetskih trupa je vremenom splasnula, tako da su se crvenoarmejci u svibnju 1942. godine ponovo morali povući s Kerčanskog poluotoka. Iste godine 4. srpnja pao je i Sevastopolj, tako da su Nijemci zauzeli cijeli Krim.

3. Padobranska operacija na Vjazmi (1942.)

"Padobranski destant", rad D. Šuljkina. Izložba "Veliki domovinski rat na umjetničkoj fotografiji"

TASS

Nakon uspješne kontraofenzive Crvene armije kod Moskve u prosincu 1941. godine zaustavljeno je njemačko nadiranje prema glavnom gradu SSSR-a (takozvana operacija Tajfun). Štoviše, neprijatelj je bio prisiljen povući se od 150 do 400 kilometra na zapad.

Sovjetsko zapovjedništvo je shvatilo da je došlo vrijeme za preuzimanje inicijative u ratu. U siječnju 1942. godine poduzeta je velika ofenziva protiv njemačke Grupe armija "Centar", a padobranski desanti su bili važan dio te akcije.

U siječnju i veljači 1942. godine nekoliko grupa padobranskih jedinica desantirano je u neprijateljsku pozadinu blizu Vjazme. Tada se u neprijateljskoj pozadini protiv Wehrmachta borilo preko 10 000 sovjetskih vojnika. Od oružja su imali 320 minobacača, 541 strojnicu i 300 protutenkovskih pušaka. Padobranski odredi su imali zadatak presjeći opskrbu njemačkih snaga i napasti ih sleđa, ususret sovjetskim trupama koje su na liniji fronte krenule u ofenzivu.

Operacija se, međutim, nije odvijala onako kako je planirano. Velika sovjetska ofenziva je splasnula. Crvena armija je podnijela teške gubitke. Padobranske snage su umjesto nekoliko dana u neprijateljskoj pozadini provele skoro pet mjeseci. Tamo im je kao pojačanje stigao Prvi gardijski konjički korpus koji je uspio probiti neprijateljski front.

Ove zajedničke snage su presjekle okupirani teritorij u pojasu od 500 kilometara. U toj pozadini su izbjegavali opkoljavanja, branili su se i prelazili u kontranapade, organizirali diverzantske akcije i zasjede. Tako su vezali za sebe pet njemačkih divizija.

Prije nego što će se sjediniti s glavninom sovjetskih trupa, padobranske i konjičke jedinice su u lipnju likvidirale preko 15 000 neprijateljskih vojnika.

4. Operacija "Dunav" (1968.)

Pitomci sovjetskih padobransko-desantnih trupa prepremaju se za polijetanje u vojno-trasportnom zrakoplovu AN-12.

Valerij Suhodoljski/Sputnik

Čehoslovačka je kao jedan od ključnih članova Sovjetskog bloka odlučila 1968. godine krenuti svojim putem. Razdoblje demokratizacije i liberalizacije u ovoj zemlji, koje je pokrenula vlada Aleksandra Dubčeka, poznato kao Praško proljeće, prijetio je potpuno odvojiti ovu zemlju od sovjetskog utjecaja.

Nije bilo nikakve šanse da se SSSR pomiri s tim. Zajedno s drugim saveznicima iz Istočnog bloka Sovjeti su krenuli u operacuju "Dunav", tj. u vojnu intervenciju, svrgavanje režima i dovođenje na vlast ljudi koji više odgovaraju Moskvi.

U 2:00 iza ponoći 21. kolovoza "civilni" zrakoplov An-12 zatražio je dozvolu za slijetanje na praški aerodrom Ruzyně (danas poznat kao aerodrom "Václav Havel") zbog tehničkog kvara. Kada je avion sletio, iz njega je istrčalo nekoliko stotina vojnika. To su bili pripadnici sovjetske Sedme padobransko-desantne divizije.

Oni su brzo zaposjeli aerodrom i osigurali daljnje slijetanje mnogobrojnih aviona s preostalim trupama i opremom. U Prag je svake minute slijetao po jedan zrakoplov. Istodobno su velike kolone trupa Istočnog bloka ušle u Čehoslovačku iz raznih pravaca. U operaciji je sudjelovalo više od pola milijuna vojnika.

Padobransko-desantne jedinice su sletjele i na druge ključne aerodrome u Čehoslovačkoj. U Brnu su, primjerice, iskakali iz aviona prije nego što se potpuno zaustavio. Nosili su nove plave beretke koje su nešto ranije uvedene u sovjetske padobranske desantne trupe, tako da su mještani u početku mislili da je to vojska NATO-a.

U 4:30 ujutro sovjetski padobranci su zaposjeli zgrade čehoslovačke vlade, zarobili Dubčeka i njegove ministre, da bi ih nekoliko sati kasnije predali KGB-u. Bio je to potpuni slom Praškog proljeća.

5. Operacija "Zamka" (1986.)

Ograničeni kontingent sovjetskih trupa u Demokratskoj Republici Afganistan.

V. Kiseljov/Sputnik

Bila je to jedna od najuspješnijih sovjetskih dionica u Afganistanskom ratu. U operaciji "Zamka" sovjetske trupe su zauzele važan utvrđeni položaj - bazu za opskrbu mudžahedina u Kokari-Šaršariju blizu granice s Iranom.

U početku nije sve išlo glatko. Pripadnici 345. izdvojene gardijske padobransko-desantne pukovnije planirali su za 18. kolovoza 1986. godine tajno desantiranje na dominantne kote blizu mudžahedinske baze. Ali, kao što se često događalo u tom ratu, mudžahedini su dobro znali vrijeme i mjesto desanta.

Zbog toga su padobranci bili prisiljeni iskakati iz helikoptera pod snažnom neprijateljskom vatrom. Imali su mnogo gubitaka, posebno od neprijateljskih minobacača. Helikopteri Mi-8 su neprekidno letjeli, evakuirali ranjenike i dovozili rezervu na bojno polje.

Nakon teške borbe padobranci su konačno slomili otpor mudžahedina, osigurali desantiranje glavnine i brzo krenuli na neprijateljsku bazu, blokirajući je iz raznih pravaca.

Uz potporu zračnih napada avionima Su-25 i artiljerijske vatre sovjetske trupe su 25. kolovoza zauzele bazu i u njoj 26 skladišta streljiva, 25 utvrđenih objekata i 32 pećinska skloništa. U ovoj operaciji likvidirana je ključna mudžahedinska "Ujedinjena zapadna grupa", premda je njezin predvodnik Ismail Han, jedan od najvažnijih afganistanskih zapovjednika, uspio prebjeći u susjedni Iran.