Kako je američki padobranac ratovao za Sovjetski Savez u Velikom domovinskom ratu

Getty Images
Joseph Beyrle zvani Skakač Joe, triput je bježao iz njemačkog zarobljeništva, preživio je mučenja Gestapoa, susreo se s maršalom Žukovom i zavolio heljdinu kašu.

"Pa ta priča izgleda kao čista izmišljotina o Drugom svjetskom ratu, što je previše, previše je", prokomentarit će autor YouTub kanala Potential History biografiju Josepha Beyrlea, američkog padobranca koji se 1945. godine našao u redovima Crvene armije. I zaista, ova istinita priča puno je nevjerojatnija od bilo koje fiktivne.

Beyrlea to nije previše uzbuđivalo. Usprkos tome što je kao jedini Amerikanac koji je protiv Nijemaca ratovao i na Zapadnom i na Istočnom frontu, važio za heroja, uporno je ponavljao, kako svedjoče njegova djeca, da su pravi heroji oni koji se iz rata nisu vratili.

Neuspješno slijetanje padobranom

Veteran svoje podvige nije previše isticao, iako od njih zastaje dah, baš kao i od Beyrleve loše sreće. 6. lipnja 1944. godine, kada su saveznici otvorili front u Normandiji, dvadesetogodišnji Joseph Beyrle, zajedno s još 24 000 padobranaca spustio se na francusku obalu, ali zbog neprekidne vatre neprijateljske PZO sletio je na krov crkve u selu koje su pod kontrolom držali Nijemci.

Daleko od suboraca, morao se boriti sam. Beyrle koji je zbog znalačih skokova s padobranom prozvan Skakač Joe, već je radio u neprijateljskoj pozadini. Naime, nekoliko mjeseci prije iskrcavanja u Normandiji, on je od zapovjedništva dobio zadatak da dostavi snagama francuskog Pokreta otpora zlato. Nijemci su međutim ovoga puta bili oprezniji.

"Pokušao se priključiti američkim jedinicama, ali mu to nije pošlo za rukom. Trećeg dana puzeći kroz žbunje, naletio je na grupu Nijemaca i pao im u ruke", ispričao je u intervjuu za novinsku agenciju RIA Novosti Joseph Beyrle, veteranov sin, veleposlanik SAD-a u Moskvi od 2008. do 2012. godine. Amerikanac međutim nije namjeravao ostati u zarobljeništvu. 

Cigarete i pogrešan vlak

Kao i drugi zarobljenici sa Zapadnog fronta, Beyrle je prebacivan sve istočnije, onako kako su saveznici oslobađali Francusku od nacista. Bježao je tri puta. Prvi put kada su se njegovi stražari još u Normandiji našli na udaru Amerikanaca. Tada su poginuli i čuvari i dio zarobljenika, ali je Beyrle uspio pobjeći. Istina, Nijemci su ga uhvatili već sutradan.

U jesen 1944. godine ponovo je pobjegao iz logora za ratne zarobljenike u Poljskoj. "Otac je odlično igrao kockice i nije pušio. Kako nije bilo novca igrali su u cigarete. Tako je osvojio oko 40 kutija. Bio je dakle "milijunaš", pa je to i iskoristio, kako bi potkupio njemačkog čuvara”, ispričao je John Beyrle.

Čuvar je okrenuo glavu kada su Beyrle i njegovi prijatelji prerezali žicu i uspjeli pobjeći. Međutim, dogodila se jedna fatalna greška. U pometnji zarobljenici su se ukrcali u pogrešan vlak. Željeli su stići u Varšavu i povezati se s ilegalcima, a obreli su se u Berlinu, gdje su svi zajedno, uključujući i Beyrlea, pali u ruke Gestapoa.

 "Anđeli ne govore njemački"

Amerikanac je jedva preživio mučenja. Prema njemu su se odnosili više nego surovo. Budući da su Josephovi preci porijeklom iz Bavarske emigrirali u Sjedinjene države, nacisti su ga doživljavali kao izdajnika njemačkog naroda. Međutim, nisu ga uspjeli slomiti. Kako je mnogo kasnije ispričao, tokom mučenja izgubio je svijest, a kada se probudio iznad sebe je ugledao neke figure u bijelom.

"U prvi mah učinilo mu se da su to anđeli i da se nalazi u raju, svjedočio je pisac Thomas Taylor, veteranov biograf u dokumentarcu "Američki vojnik u sovjetskoj armiji". Bili su to, zapravo, njemački liječnici u bijelim mantilima, a Beyrlev komentar glasio je: "Izgleda da još uvijek nisam u raju. Anđeli ne govore njemački".

Od gestapovaca ga nije spasao heroizam nego unutrašnji sukobi nacističke Njemačke. Wermacht (oružane snage) tražile su da Gestapo vrati Amerikanca u logor za ratne zarobljenike u Poljskoj. "Oni su shvaćali da je rat skoro završen i da će morati odgovarati za ratne zarobljenike", rekao je Taylor.

U siječnju 1945. godine Beyrle je ponovno pobjegao, ovoga puta iz kamiona za odvoz smeća. Uspio se sakriti, orijentirajući se prema kompasu, tako što je iskočio kada je čuo zvuk sovjetskog topništva. Pred Rusima se pojavio podignutih ruku, ponavljajući rečenicu: "Ja sam američki prijatelj", nadajući se da ga neće na licu mjesta ubiti.

Crvenoarmejci su, prema Beyrlevim sjećanjima, bili vrlo iznenađeni, ali su na kraju našli prevoditelja, razjasnili situaciju i našli se u još većem čudu, kada je ovaj uporno ponavljao kako ne želi u pozadinu i kući, već se hoće boriti i ide na Berlin. Uspio ih je uvjeriti.

John Beyrle, veteranov sin

"Ocu su dali automatsku pušku. Bio je to legendarni PPŠ-41. Kako je on govorio, ruski automat je bio daleko bolji od američkog Thompsona koji se stalno zaglavljivao. Dodijeljen je grupi pješadijaca koja se vozila u zadnjem dijelu tenka", svedočio je John Beyrle. Tenk je inače bio američki "Sherman", dobijen putem land-leasea.

Povratak kući

Po svemu sudeći Joseph Beyrle ponio je lijepe uspomene iz službe u sovjetskoj vojsci. Njegova deca sjećaju se kako je pričao da je sa zadovoljstvom jeo heljdu, a s ruskim prijateljima ponekad pio i votku i nazdravljao za Roosvelta i Staljina. Istina, nije dugo ratovao, oko mjesec dana, kada je njegova bojna uspjela osloboditi logor za ratne zarobljenike u kome su Beyrlea svojevremeno držali Nijemci. Neposredno poslije toga ranjen je prilikom bombardiranja, bojna je otišla prema Berlinu, a Amerikanac je morao ostati u bolnici.

U bolnici ga je posjetio visoki gost, maršal Žukov osobno. On je Beyrleu pomogao oko dokumenata, kako bi stigao do veleposlanstva u Moskvi. Žukovljevo pismo otvaralo je sva vrata. Međutim, kada je došao u Moskvu saznao je da se u domovini vodi među poginulima. Poslije nekoliko mjeseci provedenih u njemačkom zarobljeništvu, dopao je zatvora i kod Amerikanaca, sve dok nisu pouzdano utvrdili da nije njemački špijun.

Beyrle 1994.

Po povratku kući veteran dvije vojske živio je kao sav normalan sveijt, radio je u tvrtki, oženio se (vjenčao se u istoj onoj crkvi u kojoj mu je držan rekvijem), osnovao obitelj. Djeci nije podrobno pričao o svemu što je preživio u ratu sve dok nisu porasla. U Moskvu je dolazio pet puta, a po riječima njegove djece, za Sovjetski Savez i Rusiju uvijek je imao samo najljepše riječi. 

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće