Kako je poganska Litva postala moćna zapadnoruska država

Nacionalni muzej u Varšavi, M. K/Wikipedija
U srednjem vijeku Moskva nije bila jedini centar ujedinjavanja ruskih zemalja. Stoljećima joj je konkurencija u tom smislu bila Velika Kneževina Litva, koja je namjeravala stvoriti vlastitu verziju "Rusije."

Danas je Litva mala zemlja na sjeveroistočnoj periferiji Europske unije, no prije 600 godina je to bila jedna od najvećih i najmoćnijih europskih država.

Opustošena Rusija je poslije mongolske najezde bila pogodno tlo za litavsku ekspanziju. Litva je putem dinastijskih brakova i vojnih pohoda, a najčešće dobrovoljnim prisajedinjenjem uspostavila vlast na ogromnim teritorijima ruskih kneževina i bila je u prilici oduzeti Moskvi status centra oko kojeg su se ujedinjavale sve ruske zemlje.

Neslomljivi Litavci

Drevni latvijski ratnik iz Bitke kod Saule.

Poganska plemena istočnog Baltika su početkom 13. stoljeća na svojoj koži osjetila sav užas križarskih pohoda. Tada se činilo da će i Litavci proći loše kao i druga baltička plemena koja su bila slomljena pod čizmom zapadnoeuropskih vitezova.

Začudo, litavska plemena su se uspjela konsolidirati i zaustaviti njemačko nadiranje, pa čak i izvršiti nekoliko kontraofenziva. Litavci su u bitci kod Saule 1236. godine praktički uništili Livonsku braću mača koja su djelovala na teritoriju suvremene Latvije i Estonije. Zanimljivo je da je zajedno s pripadnicima bratstva poginulo dvjesto ratnika iz Pskova, koji je tada bio saveznik ovog viteškog reda.

Sa zapada (danas Kalinjingradska oblast) su se litavskim zemljama približavali vitezovi Teutonskog reda, podčinivši prethodno pruska plemena. Teutoncima su se pridružili ostaci Livonske braće mača i tako je nastao red Livonskih vitezova. Oni su počeli stezati Litavce u obruč s dviju strana.

U tim su okolnostima litavski poglavari shvatili da samostalno ne mogu dugo pružati otpor. Srećom po njih (ali nesrećom po Ruse), u ruske kneževine su 1237. godine upali Mongoli, čime su u velikoj mjeri riješeni litavski problemi.

Od male države do Velike Kneževine

Gediminas ulazi u Kijev. Slika iz jedne knjige Lenarda Chodźka (1824.)

Mongolska najezda je opustošila kneževine sjeveroistočne Rusije i oslabila zapadne ruske kneževine. Litva nije propustila tu šansu.

Litavci se nisu širili u ruske zemlje isključivo ognjem i mačem. Većinom je pripajanje protjecalo mirnim putem. Ruski vladari su u snažnoj Litvi vidjeli zaštitu od Mongola, a Litavci su dobivali toliko potrebnu potporu u borbi protiv viteških redova, a i Mongoli su za njih također predstavljali opasnost.

Litavski kneževi nisu ugrožavali prava lokalne vlastele, a ruske vladare su tretirali kao vazale. U slučaju vojne potrebe mogli su računati i na ruske vojne kontingente.

Sredinom 13. stoljeća Litva je prisajedinila takozvanu "Crnu Rusiju", tj. teritorije suvremene Zapadne Bjelorusije, i od tada je nosila naziv Velika Kneževina Litva.

Ekspanzija Velike kneževine je vrhunac dosegla u 14. stoljeću za vrijeme knezova Gediminasa i Algirdasa. Tada su litavskoj državi pripadali ogromni teritoriji današnje Bjelorusije, veći dio Ukrajine i dijelovi jugozapadne Rusije.

Novu Veliku kneževinu Litvu nisu mogli ignorirati čak ni Teutonci, njezini stari neprijatelji, a pored njih i Mongoli, Poljaci, Mađari i Moskovljani. Od Moskve do litvanskog teritorija bilo je manje od dvjesto kilometara.

Centar ujedinjenja ruskih zemalja

Pokrštavanje Litve, Jan Matejko

Velika Kneževina Litva je bila litavska samo po nazivu. Devet desetina njezinog stanovništva činili su preci današnjih Rusa, Bjelorusa i Ukrajinaca. Nije bilo lako očuvati cjelovitost tako raznorodne države, te su vladari morali balansirati između različitih skupina svojih podanika.

Jedna od glavnih crta ove države bila je vjerska tolerancija. Država je službeno bila poganska, ali nije kršila prava pravoslavnog stanovništva. Naprotiv, na sve načine ih je podržavala. Litavci su 1316. godine čak osnovali mitropoliju u Novogrotku (današnji Novogrudok u Bjelorusiji) i uspostavili neposredne kontakte s konstantinopoljskim patrijarhom.

Dvorac na otoku Trakai, Litva.

Čak i daleko kasnije, u 16. stoljeću, zastupnik germanskog cara Žigmund Herberstein napisao je za litavsku prijestolnicu Vilnius: "Tamo ima daleko više ruskih crkava nego crkava rimske vjeroispovijesti."

Litavski knezovi su najprije uspostavili protektorat nad Kijevom, a tijekom šezdesetih godina 14. stoljeća su konačno prisajedinili ovaj grad, zadržavajući njegov status "majke gradova ruskih". Zapadnoruski jezik potiskuje litavski i koristi se kao službeni jezik sve do kraja 17. stoljeća.

Litva na sve načine naglašava i demonstrira ruskim kneževinama i Velikoj kneževini Moskovskoj, kao svome glavnom rivalu na istoku, da je upravo ona centar okupljanja i ujedinjavanja ruskih zemalja.

Civilizacijski izbor

Litavski knezovi su stalno balansirali između katoličkog i pravoslavnog svijeta, ne podržavajući trajno nijednu stranu.

Krunidba Mindovga. Gravura iz knjige Leonarda Chodźka

Tako je veliki knez Mindovg kršten u katolicizmu, a za "kralja Litve" ga je okrunio rimski papa Inocent IV. Međutim, nakon njegove pogibije 1263. godine, Litva se ponovno vratila paganizmu, što nije smetalo Mindovgovom sinu Vaišvilkasu, koji je naslijedio vlast od oca, da bude revnosni pravoslavac.

Pa ipak, takvo stanje nije moglo trajati vječno. Velika Kneževina Litva je bila posljednja poganska država u Europi i kršćanske države Europe je nisu mogle tretirati kao sebi ravnu, a vitezovima Teutonskog reda je litavski paganizam išao u prilog, jer su sasvim legalno mogli protiv njega voditi sveti rat.

Problem je riješen političkim i kulturnim zbližavanjem Litve s Poljacima, s kojima su Litvanci zajedno ratovali protiv Teutonaca. Veliki knez litavski Jagelo (Vladislav II. Jagelović), koji je ujedno bio i kralj Poljske, pokrstio je Litvu po katoličkom obredu.

Gravura na kojoj je prikazana vjerska proslava Saveza Poljske i Litve, 16. st.

Od toga doba je u Velikoj Kneževini Litvi bilo zabranjeno širenje pravoslavlja kao i pružanje podrške pravoslavnim vjernicima. Samim tim Litva više nije mogla pretendirati na status ujedinitelja ruskih zemalja.

Poslije ujedinjenja Litve i Poljske u jednu državu u 16. stoljeću izvršen je izuzetno snažan politički, kulturni i vjerski pritisak na pravoslavno stanovništvo Velike Kneževine. Tijekom idućih stoljeća, sve do naših dana, to će biti jabuka civilizacijskog razdora između Poljske i Rusije.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće