Prije Velike carske krune ruski su carevi imali drugu glavnu dinastički insigniju: Šapku Monomaha. Ona se koristila sve dok Katarina Velika, koja je na vlast došla 1762. godine, nije odlučila carske insignije modernizirati u skladu s europskom modom. Posao je povjerila dvorskom draguljaru, Švicarcu Georgu Ekartu i majstoru za dijamante Francuzu Jérémieu Pauziéu. Postavila je samo jedan uvjet: kako se ne bi mučila tijekom četverosatne ceremonije, kruna je trebala biti teška najviše 2 kilograma.
Jérémie Pauzié, 1762.
Javna domena, Jurij Belinski/TASSEkart i Pauzié su bili suparnici u poslu i nisu se podnosili. Za dva i pol mjeseca, koliko su imali na raspolaganju da naprave državnu insigniju, Švicarac je Katarini čak napisao žalbu, navodeći da skica Francuza podsjeća na pravoslavnu crkvu. On ju je "u gnjevu iscijepao" i napravio svoj nacrt. Ali Francuz je u ovom sukobu ipak trijumfirao, zahvaljujući dobrim odnosima s Katarininim tajnikom. Pauzié je s caricom osobno isprobao krunu i osim dogovorene sume dobio i nagradni bonus, dok Ekart nije dobio čak ni dogovoreni honorar.
Katarinina kruna je postala trajna insignija. Po naređenju njezinog sina i nasljednika Pavla I., odlučeno je da se ona više ne rastavlja, nego da se samo njezin obod prilagođava glavi aktualnog vladara (što su mogli učiniti samo najiskusniji dvorski draguljari). Krunu su nosili samo u posebnim prilikama: povodom blagdana, na prijemima i u dane žalosti.
Katarina Velika i Pavao I.
Javna domenaSedam članova dinastije Romanovih nosilo je krunu: Katarina II., Pavao I., Aleksandar I., Nikolaj I., Aleksandar II., Aleksandar III. i Nikolaj II. U javnosti je kruna posljednji put nošena 1906. godine na ceremoniji otvaranja prve Državne Dume.
Nakon ubojstva cara i njegove obitelji mnoge su dragocjenosti dospjele u boljševičke ruke. Za njih je osnovan Gohran, državni organ sa zadatkom čuvanja prikupljenih dragocjenosti, kao i njihovog "obezličenja" i "realizacije": kamenje su vadili iz nakita i pokušavali ga prodati u inozemstvu za kredite i lojalnost. Načelnik Zlatnog odjela Gohrana bio je glavni "krvnik" carske obitelji Jakov Jurovski, čovjek koji je organizirao pogubljenje i spaljivanje tijela Romanovih.
Pod vodstvom Jurovskog, između ostalog, odvijao se i pokušaj prodaje krune. No buduća prodaja je odjeknula u međunarodnom tisku i privukla veliku pozornost javnosti. Tisak je pisao da su carski brilijanti umrljani krvlju. Negdje od 1934. godine po osobnom naređenju Staljina obustavljena je prodaja carskih dragocjenosti kako se ne bi kaljao ugled stranke. Komunisti nisu gajili nikakvo poštovanje prema carskoj kruni.
1920. godine je procijenjeno da kruna vrijedi 52 milijuna dolara. U nju je ugrađeno preko pet tisuća dragulja ukupne težine 2858 karata. Najveći kamen je crveni spinel od gotovo 400 karata.
Kruna je 1985. godine restaurirana (nakon pokušaja boljševika da rasprodaju dragocjenosti sve kamenje nije bilo na mjestu), a ukazom iz 1998. godine je postala dio Dijamantnog fonda Kremlja. Tada je kruna proglašena neprocjenjivom, što znači da je toliko važna da se njezina vrijednost ne može izraziti novcem.
Službeno se smatra da Kruna nikada nije napustila Rusiju. 1991. godine je zabranjeno da napušta čak i teritorij moskovskog Kremlja. To je moguće učiniti samo po osobnom ukazu predsjednika Rusije i samo u krajnjem slučaju (primjerice, u slučaju napada na Moskvu).
Povjerenstvo za odabir proizvoda za prodaju na aukciji Christie's, London, 1927.
Javna domenaMajstori tvornice "Kristall" u Smolensku (njih 60) napravili su 2012. godine vjernu kopiju Velike carske krune. Za razliku od originala, ona ima vrijednost. Osigurana je na 100 milijuna dolara. Kopija je 2015. godine ponuđena na aukciji za 1 milijardu rubalja (15 milijuna dolara po tadašnjem tečaju), no kupac se nije našao.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
