"Vorošilovski strijelci": Zašto su Sovjeti imali najbolje snajperiste

City News Moskva/Global Look Press
Sve su zaraćene strane tijekom Drugog svjetskog rata imale oblasti oružanih snaga u kojima su se isticale. U prvoj fazi rata Njemačke protiv Sovjetskog Saveza Nijemci su bili superiorni u mnogim aspektima vođenja rata, no u jednom su od početka do kraja rata bili iza Sovjeta - snajperistima.

Mnogi su čuli za Vasilija Zajceva, Ljudmilu Pavljučenko, Ivana Sidorenka i mnoge druge sovjetske snajperske asove koji su pojedinačno uništili gotovo bataljun neprijateljskog pješaštva za vrijeme svog ratnog puta. Ako se pogleda popis od pedeset najboljih snajperista Drugog svjetskog rata, vidi se da njih preko četrdeset pripada Crvenoj armiji. Za svaki uspjeh postoji prapovijest, pa tako i za toliki broj snajperskih asova. Korijeni sežu u povijest Sovjetskog Saveza u prvoj polovici tridesetih godina.

S obzirom na to da je Sovjetski Savez sa svih strana bio okružen potencijalnim neprijateljima zbog socijalističkog sustava koji je gradio, koncept naoružanih građana koji je bio ideal gotovo svih revolucionarnih društava počeo je davati svoje rezultate u praksi.

Potencijalnom napadu pojedinačno ili udruženih snaga intervencionista trebala se suprotstaviti ogromna masa građana koji su prošli barem osnovnu pješadijsku obuku ili obuku rukovanja oružjem. U taj je plan Sovjetski Savez uložio znatna materijalna i propagandna sredstva. Najveći dio života civila koji su se pripremali za rat odvijao se unutar organizacije osnovane 1927. na prijedlog narkoma vojno-pomorskih poslova Vorošilova s nazivom "Društvo za promociju obrane i zrakoplovno-kemijske konstrukcije SSSR-a", skraćeno OSOAVIAKHIM SSSR.

Narkom obrane Vorošilov s komsomolkama, 1. listopada 1935.

Unutar organizacije je 29. listopada 1932. utvrđen status "Vorošilovskog strijelca", a u prosincu iste godine je u promet puštena značka koja se davala preciznom strijelcu. Time je udaren temelj masovnom pokretu koji će stvoriti tisuće snajperista. Jasno je da je sam naziv "Vorošilovski strijelac" vezan za ime Klimenta Vorošilova.

Najpopularnija verzija o nazivu je da je Vorošilov 1932., prilikom posjeta strijelcima, uzeo revolver od jednog polaznika i pogodio 59 krugova (na meti). Nakon toga je izjavio da "ne postoji loše oružje, samo loši strijelci". Ova njegova izjava je postala popularna, jer je tiskana u vojnim glasilima Crvene armije, nakon čega je i postala je široko poznata u Sovjetskom Savezu. Organizacija je uključivala i školsku mladež. Uvedeni su stupnjevi u nagradama. Za dječake i djevojčice od 12 do 15 godina dodjeljivale su se značke "mladi Vorošilovski strijelac". Ubrzo je broj strijelaca postao masovan.

1934. je otvoren klub Vorošilovskih strijelaca u Moskvi u Baumanskom rajonu. Isti klub je predstavljao Sovjetski Savez na međunarodnom natjecanju u streljaštvu, gdje je u finalu pobijedio protiv američkog streljačkog kluba iz Portsmoutha s velikom razlikom. Na prvom Svesaveznom natjecanju pionira i učenika među strijelcima prvo je mjesto zauzela ekipa iz Moskve. Jedinica mladih strijelaca, formirana od odlikaša iz škole Baumanskog rajona, Moskovske organizacije sudjelovala je na paradi u čast devetnaest godina od Oktobarske revolucije. Godine 1936. izmijenjena su pravila u nagrađivanju - značka "mladog Vorošilovskog strijelca" dodjeljivala se uzrastima od 13 do 16 godina, dok su za značku drugog stupnja znatno povišeni kriteriji i to isključivo iz vatrenog oružja. Primjerice, prema statutu norme koje je morao ispuniti "mladi snajperist" bile su:

  1. "... da zna sve dijelove malokalibarske puške domaće proizvodnje,
  2. da zna njezine karakteristike i učinkovitost djelovanja na određenim daljinama,
  3. da zna promatrati kroz dalekozor i vršiti korekturu djelovanja,
  4. da poznaje maskiranje i pravilan izbor mjesta opažanja,
  5. da umije određia+vati daljinu pomoću kutomjera s odstupanjem od najviše 10%..." itd.

Status mladog snajpera mogli su dobiti polaznici do maksimalne dobi od 17 godina. Kriteriji koje su morali ispuniti bili su visoki za uzrast polaznika. Razlika u broju znački je pokazivala težinu dobivanja drugog stupnja. Broj nagrađenih "mladih strijelaca" 1935. je bio 900 tisuća, dok je značke "drugog stupnja" dobilo svega 4706 strijelaca. Ukupno je do uoči rata značke svih stupnjeva dobilo od 6 do 9 milijuna ljudi.

Prsna značka Vorošilovskih strijelaca

Takav sustav koji je omogućavao milijunskim masama da se susretnu s umjetnošću streljaštva od osnovne forme ravnjanja prednjeg i stražnjeg nišana do vrhunskih strijelaca stvorio je ogromnu bazu za selekciju ljudstva, što će se kasnije primijetiti po rezultatima u vrijeme Drugog svjetskog rata. Sve kategorije građana obučavane su unutar udruge, od znanstvenika do radnika i radnica u tvornicama, kolhozima i sovhozima, do djece uzrasta osnovnih i srednjih škola. Društvo se tako izravno mimo klasične vojne obuke militariziralo i pripremalo za buduće događaje.

Za pisanje ovog članka korištene su knjige:

L. M. Tolubajev, M. D. Pavlov. Mladi Vorošilovci: Sjećanja. Moskva: Kujbišev, 1935.
M. Kaplun, J. Kogan, E. Lihtenštejn. Naraštaj pobjednika: Zbornik. M.: ONTI, 1936.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće