Josif Staljin je bio ljubitelj stranih automobila. Jednom je, kada je vidio Opel i Ford na izložbi u Kremlju 1940. godine, odlučio da i Sovjetski Savez treba napraviti svoj masovni automobil. I tako je nastao "Moskvič". Istoimena tvornica je osnovana uz pomoć proizvođača automobila iz Detroita (u SAD je poslana komisija) i trajala je sve do raspada SSSR-a. Ali prije tragičnog kraja, automobili marke "Moskvič" ipak su postali ono što je Staljin poželio. Bio je to "narodni automobil" koji se komotno mogao plasirati i na Zapad.
Automobili "Moskvič-407" i "Moskvič-408" Moskovskog zavoda malolitražnih automobila.
David Šolomovič/SputnikPrva modifikacija "Moskviča" pojavila se 1947. godine, a već nekoliko godina kasnije automobil se uspješno izvozio u prijateljski Egipat i kapitalističke zemlje Francusku i Norvešku. Izlazak na američko tržište bio bi veliki uspjeh, tim prije što je parola "stići i prestići Ameriku" u to doba bila neka vrsta državne strategije razvoja. U jesen 1959. godine to se zamalo i dogodilo. Staljin je već umro, a na čelu SSSR-a bio je Nikita Hruščov, koji se susreo s Dwightom Eisenhowerom, 34. predsjednikom SAD-a.
Ako možemo vjerovati memoarima glavnog konstruktora "Moskviča" Aleksandra Andronova, kada se na sastanku dvojice predsjednika riječ povela o automobilima, Eisenhower je dao zeleno svjetlo za prodaju modela "Moskvič-407" na američkom tržištu, dodavši da bi, "kada ode u mirovinu, volio na svom ranču imati takav automobil". Iste je godine Associated Press objavio fotografiju na kojoj sovjetski "Moskvič" skreće iz 7. avenije u 48. ulicu Manhattana. Ispod snimke je stajao natpis: U Ameriku uskoro dolazi 10 tisuća ovakvih automobila.
Premijer SSSR-a Nikita Hruščov u obraćanju sovjetskom parlamentu u rukama drži fotografije na kojima su "vojni i industrijski ciljevi" koje je fotografirao oboreni američki pilot Francis Powers.
Getty ImagesU to se vrijeme nijedan sovjetski automobil nije prodavao na američkom tržištu. Bio je to za SSSR epohalan poduhvat i on je praktički startao: sporazum s uvoznikom je potpisan. No obećanih 10 tisuća "Moskviča" nikada nije stiglo do Amerike. Naime, dogodio se incident: američki obavještajni pilot Francis Powers je u špijunskom avionu U-2 oboren iznad teritorija SSSR-a. Ovaj međunarodni skandal je bio prva, ali ne i jedina prepreka.
Još prije slučaja s avionom, ministar trgovine SAD-a je izjavio da će poduzeti mjere protiv "Moskviča" koji ne smije stići na američko tržište. Razlog je bio zakon o dampingu cijena. Bilo je, naime, planirano da se sovjetski automobil prodaje po smiješnoj cijeni od tisuću i pol dolara. Osim toga, jedna američka tvrtka je angažirala odvjetnika kako bi dokazala da u ruskom automobilu postoji dio čiji patent pripada Amerikancima.
Izgledalo je kao da se sve urotilo protiv "Moskviča". Ipak, tri automobila ove marke su krajem 50-ih u SAD uvezle privatne osobe. Jedan je kasnije izgorio, drugom se trag gubi negdje u okolici Detroita, dok je sudbina trećeg "američkog" Moskviča prepuna peripetija i neočekivanih obrata, kao na filmu. Ovu priču je u srpnju 1988. godine na svojim stranicama opisao sovjetski časopis "Za ruljom" ("Za volanom").
Ruski "Moskvič" na ulicama Los Angelesa, 1958.
Getty ImagesU Europi ga je početkom 1958. godine kupio jedan Amerikanac te ga je, ukrcavši ga na brod u Amsterdamu, prebacio u luku Los Angelesa. Ali carina nije htjela propustiti "Moskvič", jer nije odgovarao američkim normama, a osim toga, vrata su mu oštećena prilikom istovara. Tada ga je vlasnik odlučio poslati u Meksiko i prodati. Ali po dolasku u Meksiko, automobil je odmah ukraden i prevezen u... Los Angeles.
Tamo ga, naravno, lopovi nisu uspjeli prodati. Tako da su s automobila skinuli sve što su mogli skinuti i ostavili ga na ulici. Našla ga je policija i naložila da se odnese na lokalni otpad.
Bev Kidwell
Gary Bricken/Special Interest Autos, 1990.Vlasnik otpada Bev Kidwell zainteresirao se za nepoznati automobil i odlučio vidjeti što on može. Popravio ga je, malo se provozao i zaboravio na njega. Ali jednom mu je u goste došao stari prijatelj kojem je hitno bio potreban automobil za putovanje. Ispostavilo se da je jedini slobodan bio "Moskvič". Istina, nije imao registraciju, ali ovaj prijatelj je, igrom slučaja, radio u Odjelu za promet. On je za automobil napravio privremene dokumente i otkupio ga od države za 35 dolara.
Ali ni to nije kraj. Automobil je ostao kod Kidwella skupljajući hrđu čitavih 20 godina. On je 1981. godine zatvorio otpad, a "Moskviča" odlučio prodati. Na njegov oglas je naišao kolekcionar Gary Bricken. Kupio ga je u žalosnom stanju za samo 300 dolara.
Zatim je uslijedila duga i mučna potraga za dijelovima. Automobil nije imao ni shemu ni uputstva. Bricken je dijelove naručivao iz Europe i oni su putovali mjesecima. Kada je nabavio sve što je bilo potrebno, Gary je automobil ostavio u servisu, ali je nekoliko dana kasnije saznao da su i servis i njegov automobil nestali... Nakon šest tjedana potrage, automobil je našao u jednom hambaru osam kilometara izvan grada.
Restauracija "Moskviča" (kojem je dao ime "Son of Moscow") koštala ga je 4400 dolara. Ali, to nije bio kraj problemima, čak ni kada je sovjetski raritet predstavljen na lokalnoj izložbi u Teksasu. Sovjetska zastava i oznaka SSSR-a nisu se svidjeli mnogima. Garyju su čak prišli agenti FBI-ja kako bi provjerili njegove veze s komunistima.
Moskviči sudjeluju u vožnji "Moskva-Sevastopolj-Moskva", SSSR.
TASSDugo učekivano priznanje stiglo je tek 1987. godine na jednoj ozbiljnijoj teksaškoj izložbi, na kojoj je "Moskvič" s burnom poviješću zauzeo prvo mjesto, kao i treće mjesto po izboru posjetitelja, odmah poslije Cobre 427 i BMW-a M-1.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
