Kako je sovjetski zapovjednik bez obje ruke ratovao na prvoj liniji fronta

Izdavačka kuća "IZOGIZ"
O ovom bezrukom majoru artiljercu ispredale su se legende. Mnogi su mislili da je to izmišljena ličnost jer je bilo nemoguće povjerovati da je on doista postojao.

Vasilij Stepanovič Petrov, kojem su amputirane obje ruke, nije dozvolio da ga povuku s fronta te se vratio u najvrelije "grotlo" Drugog svjetskog rata. Nastavio je zapovjedati artiljerijskom pukovnijom i voditi borce u juriš.

Gubitak ruku

Crvena armija prelazi Dnjepar tijekom vojne operacije za oslobođenje Kijeva od Nijemaca u Drugom svjetskom ratu.

Artiljerijski kapetan Vasilij Petrov zapovijedao je dvjema baterijama u Bitci za Dnjepar. Prijelomni dan u njegovom životu bio je 1. listopada 1943. Zahvaljujući željeznoj volji artiljerci su uspjeli odbiti četiri neprijateljska napada i tom prilikom uništiti četiri tenka i dva minobacača.

Jedan neprijateljski projektil je izravno pogodio oruđe pored kojeg je stajao Petrov i teško ga ranio u obje ruke. Vasilij Stepanovič je prenesen u bolnicu, gdje je odmah stavljen na listu ranjenika kojima nema spasa. Vojnici su, međutim, zaprijetili liječnicima oružjem i prisilili ih da operiraju voljenog zapovjednika, koji je njih više puta spasio u mnogobrojnim bitkama.

Kirurzima je pošlo za rukom spasiti život zapovjedniku, ali su mu morali amputirati obje ruke. Za Vasilija Petrova je nastupio strašan i težak period u životu.

Ponovno na front

Operacijska dvorana poljske bolnice.

"Prvih pola mjeseca u bolnici je bilo grozno. Kada sam dolazio svijesti, osjećao sam nepodnošljivu bol u cijelom tijelu i vikao dokle god sam imao bar malo snage. A zatim se sve ponavljalo na isti način. Kasnije, kada su bolovi utihnuli, postao sam svjestan koliko je tragično moje stanje. Činilo mi se da je život izgubio svaki smisao. Da bih potisnuo duševnu patnju, mnogo sam pušio, ponekad i po sto cigareta dnevno. 'Što se to dogodilo? Zašto je sudbina tako okrutna prema meni?', pitao sam se i nisam nalazio odgovor."

Na kraju je Vasilij Stepanovič okončao svoju unutarnju borbu i donio konačnu odluku: ruke je izgubio, ali nije izgubio bistar um i sposobnost da zapovijeda, i zato se mora vratiti na front.

Petrov nije pristao ostati u pozadini, odbacio je dobar posao tajnika u jednom moskovskom oblasnom komitetu. Izborivši se s liječničkom komisijom i kadrovskim službenicima koji su se protivili, vratio se u svoju jedinicu gdje su ga suborci toplo dočekali.

Vasilij Stepanovič više nije mogao pucati i bacati granate, ali je znao da će njegovo znanje stečeno na časničkoj obuci i njegovo neprocjenjivo ratno iskustvo biti nezamjenjivi u zapovijedanju artiljerijom. I bio je potpuno u pravu.

Legendarni bezruki major

Vasilij Petrov je unaprijeđen u čin majora, a kraj rata je dočekao kao zapovjednik 248. protutenkovske artiljerijske pukovnije. Uvijek je bio na prvoj liniji fronta i zapovijedao jedinicama pod snažnom neprijateljskom artiljerijskom i minobacačkom vatrom.

Pred kraj rata, u bitci koja se odigrala 27. travnja 1945., Petrov je u vrlo teškoj situaciji osobno pokrenuo bataljun u napad i tada je teško ranjen.

Na frontu su se ispredale legende o bezrukom artiljerijskom majoru. Mnogi su mislili da je to izmišljena ličnost, jer nije bilo moguće povjerovati u tako nešto.

Dvostruki Heroj Sovjetskog Saveza, nagrađen Lenjinovim ordenom i Ordenom Crvene zastave, Vasilij Petrov je po Staljinovom osobnom naređenju dobio doživotni status pripadnika Oružanih snaga SSSR-a.

Život poslije rata

Vasilij Petrov, dvostruki Heroj Sovjetskog Saveza, 1962.

Po završetku Velikog domovinskog rata Vasilij Petrov nije se prestao boriti. Stalno je održavao i poboljšavao svoju formu. Ne mareći za svoje godine, on je u pohodima pješačio mnogo kilometara i radio stotine čučnjeva.

Obranio je disertaciju i pomoću proteze napisao tisuće stranica memoara u rukopisu, objavljenih zatim u dva toma pod nazivom "Prošlost je s nama".

Petrov je sav svoj život posvetio vojsci i u njoj je ostao do kraja, na raznim dužnostima u artiljerijskim i raketnim postrojbama. Ostavljen je u doživotnoj službi čak i nakon raspada Sovjetskog Saveza, ali u sklopu ukrajinske vojske. Umro je u Kijevu 2003. godine u svojoj 82. godini.

Još tijekom 1970-ih je general-lajtnant Vasilij Petrov rekao: "Svaki vojnik je sklon vjerovati u sudbinu. Ja sam bio uvjeren da je na moj život stavljena posljednja točka i odlučio sam umrijeti. Nisam to uspio učiniti u bolnici i zato sam se vratio drugovima na front da umrem na bojnom polju. No moja sudbina je bila drugačija."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće