Što se dogodilo s invalidima iz Drugog svjetskog rata u SSSR-u?

Nikolaj Naumenkov/TASS
Sovjetski Savez je osnovao posebne sanatorije za ljude koji su u ratu ostali invalidi. Uvjeti u njima nisu bili tako loši kako se pričalo. A evo i zašto...

"Stotine ili tisuće invalida, bez ruku i nogu, napušteni, prosjače na željezničkim postajama, na ulicama i drugim mjestima. Pobjednički sovjetski narod pažljivo ih promatra: odličja i medalje blistaju im na grudima, a prose za sitniš ispred prodavaonica! To je neprihvatljivo! Oslobodite ih se na bilo koji način: pošaljite ih u bivše manastire, na otoke... Za nekoliko mjeseci zemlja je svoje ulice očistila od ove 'sramote'. Tako su nastala ova prihvatilišta..." Ovako je Jevgenij Kuznjecov, povjesničar umjetnosti iz Lenjingrada, opisao "evakuaciju" invalida iz Drugog svjetskog rata iz središnjeg dijela Rusije.

Genadij Dobrov: Boris Miljejev iz Moskve kuca na mašini svoje memoare protetičkim rukama (iz serije

Kuznjecov je 40 godina radio kao vodič u Vaalamskom manastiru, koji je bio glavni sanatorij za veterane-invalide. Njegova emotivna i optužujuća sjećanja, međutim, ne oslikavaju realnost. Sovjetski Savez je svoje invalide zapravo tretirao znatno bolje nego što on tvrdi.

Ljudi-samovari

Genadij Dobrov: Nepoznata osoba koja je izgubila udove, sluh i sposobnost govora (iz serije radova

Brojke kažu da je za vrijeme Drugog svjetskog rata SSSR imao oko 4 milijuna ljudi koji su demobilizirani zbog ranjavanja i bolesti, među kojima i 2,5 milijuna invalida. Među njima je 450-500 tisuća ljudi izgubilo udove. Oni koji su se kući vratili bez nogu i ruku dobili su sumoran naziv "ljudi-samovari". Urbana legenda kaže da su poslije rata invalidi evakuirani iz središnjih gradova u nekadašnje manastire na sjeveru Rusije i da se to navodno dogodilo preko noći. Teško je u to povjerovati, jer to i nije istina. Moramo se okrenuti drugim izvorima.

Genadij Dobrov: Bivša vojna radiooperaterka Julija Jemanova iz Staljingrada, koja je izgubila noge i ruke, sluh i vid (iz serije

Eduard Kočergin, pisac iz Sankt-Peterburga, opisao je život čovjeka bez ruku i nogu u nekadašnjem Gorickom manastiru, koji je preuređen u sanatorij za invalide.

"Ubrzo po dolasku u Goricki manastir, Vasilij se proslavio. Iz čitave sjevernoistočne Rusije doneseni su 'panjevi', muškarci i žene bez ruku i nogu. Zvali su ih 'samovari'. Vasilij je, sa svojom ljubavlju i talentom za glazbu, napravio 'zbor samovara' i pronašao novi smisao života... Ljeti su njegovateljice svoje štićenike dvaput dnevno odnosile na zrak izvan zidina manastira, stavljajući ih u visoku travu na obali rijeke Šeksne...

Navečer, dok su parobrodi isplovljavali i uplovljavali u luku, 'samovari' su držali koncert. Iznenađeni moćnim i neobuzdanim zvukom, putnici su se podizali na prste i penjali na gornju palubu svojih brodova samo da vide odakle pjesma dopire, ali 'panjevi' se nisu vidjeli u visokoj travi..."

Nemajući ništa za izgubiti

Genadij Dobrov: Georgij Zotov iz Moskovske oblasti prelistava novine iz ratnog vremena (iz serije radova

Smjela je tvrdnja da je sovjetska vlast samo željela sakriti ove ljude. Mnogi od njih su imali obitelji, no jesu li im ove obitelji, siromašne i djelomično uništene ratom, mogle osigurati uvjete za život? S druge strane, ljudi koji su ostali bez ruku i nogu bili su zaista neustrašivi, nisu imali ništa više za izgubiti, pa nisu oklijevali ni otvoreno kritizirati sovjetski režim. KGB je navodno imao poseban odjel koji je pratio aktivnost onih koji su ostali bez udova. Zato je tako mnogo dokumenata iz sanatorija sačuvano u arhivama. Zahvaljujući Vitaliju Semjonovu, genealogu koji ih je pronašao, danas znamo da sanatoriji nisu bili mjesto gdje su ljudi prisilno smještani i da nikako nisu bili zatvor.

Invalid na Paradi Pobjede 1970.

"Evakuacija" invalida je počela oko 1948. godine. Država je ponudila smještaj i hranu onim invalidima koji nisu mogli naći svoje obitelji (bilo da su se ljudi odselili, nestali ili umrli za vrijeme rata) ili onima koje su njihove obitelji napustile (nažalost, bilo je i takvih).

Semjonov je, međutim, našao nekoliko podataka o invalidima koji su se uspjeli vratiti u svoje obitelji. 2012. godine je jedna studentica Semjonovu poslala sjećanja koja je zabilježila u sanatoriju Andoga, selo Nikoljsko, Čerepovecki rajon: "One koji nisu mogli hodati izvodili su van kada je vrijeme bilo sunčano. Invalidi su imali stalnu medicinsku njegu. Svakog dana u 8 ujutro bio je obilazak svih pacijenata, imali su stabilnu opskrbu lijekovima, tri obroka dnevno i poslijepodnevnu užinu. Invalidi su voljeli raditi, čitati knjige u knjižnici, oni koji su mogli voljeli su odlaziti brati gljive i bobice. Rođaci gotovo i nisu dolazili u posjete, ali mnogi invalidi su osnovali nove obitelji s mladim ženama koje su u ratu izgubile muževe. Sanatorij je funkcionirao do 1974. godine."

Genadij Dobrov: Aleksej Čheidze, koji je sebe zvao

Poslije Kuznjecovljevih članaka sanatorij u Vaalamskom manastiru se doživljavao gotovo kao koncentracijski logor, s malim porcijama hrane i užasnim uvjetima. Ali Semjonov ističe broj invalida na tom mjestu: 1952. ih je bilo 876, 1953. godine 922, 1954. 973, 1955. godine 973, 1956. godine 812, a 1957. godine 691. To jasno pokazuje relativno nisku stopu smrtnosti među invalidima. Osim toga, invalidi nisu dovođeni "iz cijelog Sovjetskog Saveza", kako se često tvrdi, već su smještani u slične institucije u obližnjim regijama. Satovi obućarstva i računovodstva održavani su kako bi invalidi naučili neki posao. Također, pronađena su brojna pisma i dokumenti koji dokazuju da je invalidima bilo dozvoljeno odlaziti kući, ako su se imali gdje vratiti. Dokumenti također pokazuju da su invalidi zaista mogli napustiti sanatorij bilo kada i mnogi su to i činili samo da bi se napili u gradu, odakle ih je vraćala policija.

Genadij Dobrov: Valentina Koval iz Omske oblasti (iz serije radova

Zakon je također na poseban način tretirao invalide. Bivša njegovateljica iz sanatorija se prisjećala: "Jednom me bivši robijaš napao u kuhinji, bio je krupan s protetičkom nogom, i ako biste uzvratili, tužili bi vas i izgubili biste. Udario me i nisam mu mogla uzvratiti! No zamjenik ravnatelja je tada došao i udario ga tako jako da je odskočio. No on (bivši zatvorenik) ga nije tužio, jer je znao da nije u pravu!"

Genadij Dobrov: Aleksej Kurganov iz Omske oblasti (iz serije
General-major Aleksandar Glatkov i njegova žena na Paradi Pobjede 24. lipnja 1945. godine.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće