Prebjeg koji je preplivao Crno more i pobjegao iz SSSR-a

Dmitrij Astahov/Sputnik, Pixabay
Petar Patrušev, koji je pobjegao iz Sovjetskog Saveza, osuđen je na smrt u odsutnosti. Međutim, to ga kasnije nije spriječilo da radi s Gorbačovom i Putinom.

Jedne lipanjske noći 1962. mladić iz Sibira, imenom Petar Patrušev, ušao je u Crno more i počeo plivati prema Turskoj. Na putu su ga čekala obalna svijetla, patrolni brodovi, mine i opasne morske struje.

Petru je bila potrebna ogromna količina sreće kako bi pobjegao iz Sovjetskog Saveza, s obzirom da je mnogo prebjeglica prije njega odabralo ovakav put, na kojem su i poginuli.

Zašto je to napravio?

Petar Patrušev, običan mladić iz Sibirske pustoši, nikada nije mislio da će jednog dana postati državnim neprijateljem te da će ga Sovjetski Savez osuditi na smrt u odsutnosti.

Još kao tinejdžer Patrušev je smatrao da su njegove opcije u Sovjetskom Savezu vrlo ograničene: „Želio sam putovati, učiti strane jezike, čitati zabranjenu literaturu, zanimala me povijest, filozofija, medicina, vježbao sam jogu i hipnozu, pokušavao sam pisati. Nisam se mogao pomiriti s očajem, u kojem smo svi živjeli…“

Misao o prebjegu, međutim, nije mu pala na pamet sve dok se nije prijavio u vojsku. Nije htio biti zlostavljan od strane starijih vojnika, stoga se odlučio na riskantan pothvat koji ga je mogao stajati života.

Kako bi izbjegao sigurnu smrt, Patrušev je odglumio mentalnu bolest te je bio poslan bolnicu, iz koje je kasnije bio predan na brigu svojim rođacima. Sa stigmom šizofrenije, Petru se nije pisala svijetla budućnost. Zato se odlučio na prebjeg, ostavivši tako svoju majku i rođake.

U Tursku

Godine 1962, sada već dvadesetogodišnjak, Petar je vlakom prešao 4 000 kilometara dug put od sibirskog grada Tomska do Batumija u, tada, Sovjetskoj Gruziji. Grad se nalazi na obali samo nekoliko kilometara od Turske granice. I to je bio način na koji je Patrušev odlučio napustiti zemlju.

Bilo je skoro pa nemoguće preći granicu pješice, pa je tako Patrušev, koji je bio odličan plivač s mnogo godina plivačkog iskustva iza sebe, odlučio preplivati 35 kilometara dug put preko Crnog mora kako bi pobjegao iz SSSR-a.

Ovaj pothvat nije bio lagan. Mnogi su prije njega pokušavali i neslavno propali: ili bi se utopili, ili bi ih odnijela struja, raznijele mine ili bi ih uhvatila sovjetska granična patrola, koja je ponekad znala uhvatiti i Turke koji bi se našli u turski državnim vodama.

Izbjegavajući sovjetske patrole

U sumrak jednog toplog lipanjskog dana, Petar Patrušev odjeven u kupaće gaće i s perajama na nogama, ušao je u vodu i zaplivao prema otvorenom moru. Nije ponio ništa sa sobom, osim čokoladice i sovjetske putovnice skrivenih u plastičnoj vrećici u kupaćim gaćama.

Cijela je obala, duž turske granice, bila vrlo dobro čuvana i puna patrola koje su dugim svijetlima nadzirala površinu mora. Kako bi ih izbjegao Patrušev je, što je brže mogao, plivao što dalje od obale prema otvorenom moru. Onda se okrenuo i počeo plivati paralelno s obalom sve dok ne uđe, kao što je vjerovao, u turske državne vode.

„Preplavio me osjećaj sreće. Uspio sam! Pobjegao sam! Moji su dlanovi rezali površinu vode, moje je tijelo, potpomognuto perajama, klizilo kroz vodu bez poteškoća“, prisjetio se. „Srce mi je vrištalo: Turska…Turska…Turska…“.

Nakon 4-6 sati plivanja, Patrušev je počeo zaboravljati na daljinu i kritične točke. Odjednom se pojavila jaka zraka svijetla tik do njega. „Instinktivno sam zaronio, gutajući vodu u strahu od nove, nepoznate opasnosti.“ Bio je to patrolni sovjetski brod, koji ga, na sreću, nije vidio.

Na pola puta

Kada je sunce počelo izlaziti, Petar Patrušev je doplivao do obale. Plivanje po danu bilo bi ravno samoubojstvu, stoga je na obali, punoj zamki, odlučio pričekati da padne mrak.

„Bio sam čuo za vrlo tanku žicu koja bi mogla udaviti čovjeka. Što bi se više micao to bi ga ona jače stezala. Postojala je potezna žica koja bi, na najmanji dodir, lansirala signalnu raketu; ili kontaktna žica koja je slala signal u ispostavu obalne patrole. Čak su postojali i lažni znakovi graničnog prijelaza koji su lako mogli zbuniti „neiskusne“ prebjeglice“, rekao je Patrušev.

Kako god bilo, Petar nije naišao niti na jednu od spomenutih zamki ili na patrolu sa psima. Pronašao je sklonište među kamenjem te je, umirući od gladi, progutao svoju čokoladicu i uhvatio nekoliko sati sna.

Kada se spustila noć, Patrušev je nastavio svoje putovanje. Plivao je sve dok mu se i zadnje svijetlo s obale nije izgubilo u vidokrugu. Tek je tada odlučio izaći na kopno.

Ne baš srdačna dobrodošlica

Petar Patrušev je uspio prebjeći iz Sovjetskog Saveza u Tursku. Međutim, odmah po dolasku biva uhićen.

Turske su sigurnosne snage mislile da je Patrušev agent KGB-a te su ga dali pritvoriti. Nitko nije vjerovao da osoba može preplivati nekoliko desetaka kilometara u mrklom mraku i pritom izbjeći sve sovjetske granične patrole.

7. rujna 2007. Premijer Australije JJohn Winston Howard (slijeva) i predsjednik Rusije Vladimir Putin (zdesna) razgovaraju u uredu Nacionalnog federalnog parlamenta u Sydneyu.

Tek nakon opsežne istrage i godine provedene u turskom zatvoru, Patrušev biva pušten na slobodu. Godine 1964, odobren mu je boravak u Australiji, gdje je živio i radio kao novinar, prevoditelj i pisac.

Povratak u SSSR

Patrušev nikada nije zaboravio svoju domovinu, ali je nije mogao ni posjetiti s obzirom da je bio osuđen na kaznu smrti u odsustvu za veleizdaju.

Tek 1990., kada je presuda poništena, Patrušev se vratio u svoju domovinu kako bi posjetio svoju majku i sestru. Od onda je, Petar Patrušev, regularno dolazio u Rusiju, sve do svoje smrti 2016. godine.

Ironično je, da je bivši sovjetski državni neprijatelj, radio kao prevoditelj za nekoliko australijskih premijera u vrijeme pregovora s Mihailom Gorbačovom i kasnije Vladimirom Putinom.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće