Kako je prvi sovjetski surfer savladao "kapitalistički" sport

Osobna arhiva
Danas ima 80 godina, no svakodnevno se bavi sportom i još uvijek pamti kako je prije pola stoljeća na Krimu prvi put stao na dasku za surfanje.

Bio je kolovoz 1966. godine. Nakon tri dana čekanja pravi valovi konačno stižu na plažu krimskog rta Tarhankut. Šum valova mogao se čuti već tijekom noći, a u zoru su Nikolaj Popov i njegovi prijatelji prvi put isprobali dasku za surfanje, napravljenu na temelju opisa iz američkih i australskih časopisa. "Valovi su dolazi u nepravilnim razmacima", sjeća se Nikolaj. "To je vjerojatno bio prvi pokušaj surfanja u našoj zemlji."

Rijetko tko u SSSR-u je imao priliku posjetiti Australiju, Novi Zeland ili SAD, gdje se razvijalo surfanje. To su mogli eventualno diplomati ili dopisnici sovjetske informativne Agencije za tisak "Novosti" (APN), koja je imala predstavništva u preko 120 zemalja svijeta.

"1966. godine sam radio za ANP i posebno sam se raspitivao kod kolega bi li me netko mogao posavjetovatu u vezi s mojom željom za surfanjem", kaže Nikolaj. "Pitao sam sigurno stotinjak ljudi i ispostavilo se da, premda su neki od njih čuli za surfanje, nitko to nije probao. Tih davnih dana za sovjetske građane nije bilo preporučljivo da se na službenim putovanjima bave nekim egzotičnim stvarima. Tako sam shvatio da mi je sudbina namijenila da postanem prvi sovjetski surfer."

Jack London i ručno izrađena daska za surfanje

Nikolaja, kapetana ekipe MGU-a u skijanju, ovaj je egzotični sport privukao znatno ranije.

Bilo je to 1961. godine, kada je na poklon dobio knjigu Jacka Londona "Krstarenje Snarka". U njoj autor opisuje kako je s prijateljima napravio jahtu, obišao u njoj gotovo cijeli svijet i boravio na Havajima i polinezijskim otocima, gdje je prvi put vidio kako ljudi jašu na valovima na dasci.

"To je na mene ostavilo izuzetan dojam i odlučio sam da ću obavezno naučiti surfati. Znao sam da radi toga moram stići negdje u udaljene južne zemlje, što je bilo vrlo teško ostvarivo", kaže Nikolaj. "Zato sam 1965. godine, kada sam završio studij, dobio ideju da sam napravim dasku na temelju starih američkih časopisa. S obzirom na to da sam studirao na Geografskom fakultetu MGU-a, imao sam prijatelje koji su se bavili oceanologijom. Raspitivao sam se kod njih koja bi mjesta u Rusiji bila odgovarajuća za surfanje."

Oni su na kraju zaključili da se odgovarajući valovi formiraju na području Jevpatorije i na kaspijskoj obali u blizini Mahačkale. Odlučili smo otići na Krim i od stiropora napraviti dasku. "Stigli smo automobilom, iznajmili kuću na obali i počeli praviti dasku", sjeća se Popov. "Za tri dana smo izrezali odgovarajuće ploče, zalijepili ih epoksidnom smolom, obložili stakloplastikom i napravili krmu - sve kako je stajalo u časopisima. Daska, naravno, nije bila posebno dugovječna, ali koristili smo je gotovo mjesec dana, sve dok se nije slomila na visokom valu."

Iz SAD-a u SSSR

Poslije ekspedicije na Krim surferska priča se nastavlja. Nikolaj je 1970. godine pratio gostovanje jedne sovjetske izložbe u Americi. To je trajalo godinu dana i izložba je obišla različite gradove, uključujući San Francisco i Los Angeles, gdje se Nikolaj brzo upoznao s lokalnim surferima i praktički mjesec dana uživao u vožnjama na čuvenim američkim surferskim lokacijama, kao što su Half Moon Bay i Stinson Beach nedaleko od San Francisca.

"Za to sam ipak morao biti pomalo lud", prisjeća se Nikolaj. "Vrlo lako se događa da vas daska lupi po glavi, a osim toga, ne možete surfati 15 minuta dnevno, već morate izdvojiti bar 2-3 sata vremena da pričekate val i sve to vrijeme provesti u hladnoj vodi bez zaštitne opreme koju tad nisam imao."

Nakon kraće pauze Nikolaj je ponovno poslovno otišao u Ameriku na dvije godine, od 1972. do 1974. godine, i ovaj put je redovito surfao cijelu sezonu sve do sredine studenog. Do tada je već nabavio i kostim i dasku, koju je kupio od poznanika u SAD-u za 50 dolara.

Kada se 1975. godine vratio u domovinu, prvi sovjetski surfer je sebi postavio za cilj isprobati sva mjesta za surfanje u Rusiji: dvaput je sa šatorom bio na Sulačkom poluotoku u blizini Mahačkale, jahao je na valovima u Riškom primorju, u litvanskoj Palangi i u blizini Jevpatorije.

"Nisam imao učenike, ali ponekad bih ljudima posudio svoju dasku da probaju. Bilo im je zanimljivo, ali na dasku se ipak morate naviknuti, ne možete uspjeti iz prve. Sve u svemu, nikada me nitko nije poprijeko gledao, već su svi, čak i predstavnici vlasti, poštovali i podržavali moj hobi", kaže Nikolaj.

Ulaganje u razvoj

Časopis "Tehnika omladine" je sredinom 70-ih objavio dva članka o surfanju koja je napisao Popov. Stiglo je mnogo reakcija iz raznih krajeva zemlje. Ljudi su pisali o svojim pokušajima da naprave dasku i surfaju, između ostalog, i na Sahalinu i na Kamčatki. "Samo su se žalili da je voda strašno hladna i da se bez kostima ne može ući ni do koljena", kaže Popov.

Zahvaljujući ovim člancima, Nikolaja su kontaktirali predstavnici brodogradilišta kod Feodosije, koje je projektiralo daske za windsurfing. "Oni su htjeli napraviti da se daska može rastaviti na dijelove, tako da se od teške daske za windsurfing, koja je duga tri metra, dobije i daska za surfanje. Konzultirali su me kako bi to bilo najbolje učiniti i pomagao sam im pri testiranju", prisjeća se Nikolaj. Dobivena je predebela daska kojom se teško upravljalo i koja nije bila odgovarajuća za surfanje, ali ipak je to bio jedan od prvih pokušaja da se daska za surfanje projektira u SSSR-u.

Nikolaj je posljednji put surfao 1987. godine. Otad mu dvije daske koje je kupio u SAD-u stoje u vikendici. "Bih li se sada volio provozati? Naravno, ali samo na malom valu", smije se on.

Prijavite se na naš newsletter!

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće