Jedna od najvećih neistina o konfliktu 80-ih godina u Afganistanu je ta da su mudžahedini i američka vojska razbili sovjetske trupe te da Rusima nije preostalo ništa drugo nego da se 1989. povuku.
Mudžahedini na zarobljenom sovjetskom tenku, 27. prosinca 1979.
APMeđutim, ako je netko sredinom 80-ih bio stjeran uza zid, onda su to bili mudžahedini. "1985. je postojala prava zabrinutost da su [mudžahedini] izgubili rat, da su polako nestajali, raspadali se. Njihovi gubici su bili veliki i nisu pričinjavali veliku štetu Sovjetima", rekao je 1997. godine Morton Abramowitz, direktor CIA-je 80-ih.
Još jedna laž glasi ovako: PZO sustav "Stinger" kojim su Amerikanci naoružali mudžahedine bio je od velike pomoći u borbi protiv Sovjeta. Istina je da su sovjetske zračne snage trpjele gubitke zbog "Stingera", ali ne postoje nikakvi dokazi da je upravo to bio odlučujući faktor za povlačenje.
General-pukovnik Boris Gromov, posljednji zapovjednik sovjetske 40. armije koja je bila poslana u Afganistan 1979. godine, kaže da u tom konfliktu nema ni pobjednika ni poraženih, i da je stvar nešto kompliciranija. Sovjeti su se borili protiv gerile i nitko nije očekivao "čistu pobjedu", tvrdi on. Sovjetska vojska je kontrolirala veći dio Afganistana, a mudžahedini bez obzira na stranu vojnu pomoć nisu uspjeli zauzeti niti jedan položaj sovjetske vojske. "U samom jeku konflikta 40. armija je imala 108 800 vojnika, što dokazuje da nitko nije želio klasičnu pobjedu u Afganistanu", kaže Gromov i dodaje da je taj broj vojnika bio dovoljan da se zemlja učinkovito kontrolira, i ništa više od toga. Radi usporedbe, u Vijetnam, zemlju pet puta manju od Afganistana, Washington je poslao pet puta veću vojsku. Kao što znamo, i to je bilo nedovoljno.
Zli jezici također kažu da su se sovjetske trupe uspjele tako dugo zadržti u Afganistanu jer su vojnici bili nemilosrdni. Ali te priče su samo pokušaj zapadnih snaga da dokažu legitimitet mudžahedina.
Sovjetski Savez je proveo mnoge civilne, gospodarske i političke programe u cilju poboljšanja života u Afganistanu. "Primjerice, samo 1982. godine 40. armija je izvela 127 civilnih operacija uključujući obnavljanje domova, izgradnju cesta, dostavu hrane i lijekova", kaže general Gromov. "Mi smo također organizirali i kulturne događaje za stanovništvo."
Bivši britanski diplomat i autor knjige "Afgantsy: Rusi u Afganistanu 1979.-89." (2011.) Rodric Braithwaite je priznao da je bio iznenađen kada je saznao u kakvim su odnosima bili sovjetski vojnici i afganistanski civili. "Vojnici su bili bliski s lokalnim stanovništvom: seljacima, trgovcima, mulama. Pitao sam ljude u Afganistanu kada je život bio bolji: sada ili dok su Rusi bili prisutni? Zanimljivo je da su svi Afganistanci smatrali da je to glupo pitanje. Svi su govorili: Naravno da je bilo bolje s Rusima."
Mnoge primjere sličnog odnosa lokalnog stanovništva prema Rusima možete naći i u ovom članku.
Konflikt 80-ih godina često nazivaju Sovjetsko-afganistanskim ratom, što nikako ne može biti istina, jer su sovjetske trupe u zemlju ušle na poziv službenih vlasti Afganistana. Štoviše, na strani protivnika tih afganistanskih vlasti su bili Pakistan, Saudijska Arabija i Zapad, stoga je i konflikt bio međunarodni. Važno je naglasiti da su mnogi Afganistanci nesumnjivo podržavali režim u Kabulu.
General Gromov se protivi čak i samoj riječi "rat", zbog "niskog intenziteta vojnih aktivnosti".
Bilo bi također pogrešno reći da je građanski rat u Afganistanu započeo ulaskom sovjetskih trupa. Postoje dokazi da su protivnici vlasti u Kabulu potegli oružje još prije prosinca 1979.
Zapadne države su se također prije Sovjeta umiješale u konflikt unutar Afganistana. Bivši dužnosnik CIA-je i tajnik obrane SAD-a Robert Gates prisjećao se jednog savjetovanja u ožujku 1979. kada je CIA pitala treba li i dalje držati mudžahedine u pokretu i samim tim "usisati Sovjete u vijetnamsku močvaru"? Odgovor je bio: financirati gerilsko ratovanje.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
