Nakon što je dvanaest godina radio kao dopisnik u SAD-u, Mihail Taratuta je shvatio da Rusi Ameriku vide kao istodobno mnogo goru i mnogo bolju nego što to doista je. O tome piše u svojoj knjizi Amerika i Rusija. Toliko smo različiti. (Alpina Publisher, 2019.)
Prema rezultatima ispitivanja javnog mijenja, 1990. godine je samo šest posto Rusa imalo negativan stav prema Americi, dok danas ta brojka iznosi 75 posto. "U našoj kolektivnoj svijesti ova zemlja zauzima posebno mjesto, ona je apsolutno Zlo i apsolutni Ideal, i često je istodobno i jedno i drugo.
Amerika se doživljava kao neophodni dio naše svijesti, čak i kao vrsta referentne točke. Ako bi Amerika iznenada nestala, u ruskoj svijeti bi ostala praznina. "S njezinim bismo nestankom izgubili mjerilo koje nam je omogućavalo da osuđujemo vlasti zbog nedostatka demokracije i općeg raspada zemlje. I dalje bismo imali Europu, naravno. No kako je ona jadna i beznačajna u usporedbi s Velikom Amerikom!", piše Taratuta.
Sovjetski je Savez desetljećima portretirao Ameriku kao neprijatelja, a do određenog je stupnja ta slika okupljala ljude i odvlačila ih od razmišljanja o tome koliko su njihovi vlastiti životi bili loši. "Ali mi stvaramo rakete, i podigli smo branu na rijeci Jenisej, i u baletu smo ispred cijelog planeta", glasila je popularna sovjetska pjesma barda Jurija Vizbora.
Sve je počelo prijateljstvom: Rusija i Sjedinjene Države su imale dugu povijest trgovinskih odnosa. Rusija je tijekom Američkog građanskog rata podržavala Abrahama Lincolna i Sjever. "Nama ne trebaju sjevernjačke i južnjačke države - mi ćemo biti zadovoljni samo sa Sjedinjenim Američkim Državama", pisao je ruski ministar vanjskih poslova Amerikancima, podsjećajući ih da su Rusi bili njihov anđeo čuvar još od vremena prvog američkog predsjednika.
U Drugom smo svjetskom ratu bili saveznici, no kada je došlo vrijeme za podjelu glavnog trofeja, Europe, propaganda je u obje zemlje onu drugu pretvorila u glavnog neprijatelja u svijesti naroda.
"Ali kada se sve sovjetsko, da tako kažemo, preko noći srušilo, odmah smo kolektivno počeli voljeti Ameriku".
"Povijesno gledano, putevi naših naroda gotovo se nikad nisu preklapali, društvene kulture naših zemalja razvile su se u potpuno različitim uvjetima i iz vrlo različitih sastavnica i materijala, a kao posljedica toga naši mentaliteti odražavaju različite vrijednosti. Zapravo je zid nerazumijevanja između nas nastao upravo iz tih razlika."
Amerikanci su poznati po svojoj potrebi za osobnim prostorom. (Američki osmijeh koji uvelike nervira Ruse zapravo je vrsta oklopa koji ne dopušta drugima da vide njihove istinske emocije.) Interes pojedinca je najvažniji, dok je za Ruse na prvome mjestu javni interes.
Živeći stoljećima u komunalnom sustavu, sustavu koji je Sovjetski Savez samo konsolidirao, Rusi ne prihvaćaju razilaženja u mišljenju. Rusija uvijek traži istinu koja je jedna i apsolutna. Čak i u svakodnevnom razgovoru, Rusi se osjećaju kao da moraju uvjeriti svog sugovornika da su u pravu. A Amerikanci će samo izraziti svoje stavove i stati na tome.
"U Rusiji je najveći grijeh ostati neutralan u žaru rasprave. Ruski mentalitet ne tolerira 'centrizam' - oni koji nisu s nama su protiv nas, jer je istina za nas apsolutna."
Sigurnost i materijalni prosperitet glavne su vrijednosti Rusa, dok su građanska prava i osobne slobode negdje na dnu popisa. Istovremeno su za SAD to najveće vrijednosti, na kojima je država i osnovana.
"Nismo mogli vjerovati da je 'samo zato' što Židovima nije bilo dopušteno da napuste Sovjetski Savez Kongres SAD-a uveo trgovinske sankcije protiv naše zemlje, uvođenjem nikad zaboravljenog amandmana Jackson-Vanik. Druga je stvar što se amandman nije ukinuo sve do 40 godina kasnije, kada je njezin uzrok odavno otišao u ropotarnicu povijesti, i kada su se već svi Židovi koji su htjeli napustiti Rusiju udobno smjestili s druge strane granice. No to je jedna sasvim druga priča."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
