Oko na nebu: Zračna fotografija i ratovanje

Poluautomatska zračna kamera koju je dizajnirao ruski vojni inženjer V. F. Potte.

Poluautomatska zračna kamera koju je dizajnirao ruski vojni inženjer V. F. Potte.

Iz slobodnih izvora
Ruski fotografi i inženjeri bili su na čelu razvoja kamera koje su omogućile fotografiranje kretanja trupa i terena iz visina.

Dok su obično putnici u 19. stoljeću još uvijek vjerovali u prastara sredstva navigacije, situacija je za vojsku bila drugačija. Zbog sve većeg dometa artiljerije i rastuće mobilnosti vojnih sila, postojeći navigacijski resursi više nisu bili dovoljni.

Iako je fotografska znanost još bila u povojima, entuzijasti su došli na ideju o fotografiranju Zemlje iz zraka pomoću balona i zmajeva.

Prve zračne fotografije je 1858. godine nad Parizom snimio francuski fotograf i balonac Gaspard- Félix Tournachon. U Rusiji su začetnici zračne fotografije bili poručnik Aleksandar Kovanko i Dmitrij Mendeljejev, znanstvenik koji je poznatiji bio po izradi periodnog sustava. Oni su 1885. godine uspostavili park za obuku vojnih časnika u području aeronautike i zračne fotografije.

Još jedan entuzijast iz 1890-ih godina, kapetan Sergej Uljanin, osmislio je zmajeve u obliku kutije posebno za fotografiju. Uljaninovi "dronovi" iz 19. stoljeća su mogli nositi kameru, koja se u nekim slučajevima pomoću konopca stavljala na zmaj koji je već bio u zraku.

Ruski car Nikolaj II. (drugi slijeva) i kapetan Sergej Uljanin.

Međutim, brzo je postalo jasno da postojeće kamere ne mogu usnimiti željene fotografije zbog ograničenog kuta gledanja. Ruski inženjer Richard Thiele, koji je radio na izgradnji željeznica, riješio je taj problem postavljanjem više kamera. Thiele je već razvijao sličan sustav za snimanje panoramskih snimaka duž predloženih željezničkih trasa.

Njegov "panoramograf" sa sedam komora iz 1898. godine se sastojao od šest kamera postavljenih oko jedne središnje kamere koja je fotografirala horizont. Okolne kamere su osiguravale fiducijalne (referentne) oznake koje su omogućavale točno određivanje položaja slika po lokaciji i stvaranje ortogonalnog plana koji je ujedno čuvao duljinu i udaljenost snimljenih krajolika.

Kamera je koristila elektronički uređaj za niveliranje kako bi aktivirala blende čim bi došle u apsolutno vodoravan položaj.

Glavni klijent za takvo snimanje iz zraka bila je vojska. Tijekom Rusko-japanskog rata (1904.-1905.) tri specijalizirana zračna bataljuna već su koristila sputane balone i zmajeve po Uljaninovom dizajnu za izviđanje i fotografsko mapiranje terena.

U igru se do 1920-ih uključilo zrakoplovstvo. Međutim, s obzirom na to da su letjelice i dalje bili prilično jednostavne u svojim sposobnostima, zrakoplovi su tek postupno zamijenili zmajeve i balone. No oni su odmah privukli zaljubljenike u zračnu fotografiju svojim potencijalom. Bila je to nova kombinacija kamere i zrakoplova koja je dovela do prave zračne fotografije.

Kroz nekoliko su godina tehnička otkrića prethodnih desetljeća kulminirala u novim generacijama kamera posebno dizajniranih za zračnu uporabu i kompleksnijim izviđanjem koje je postalo potrebno s izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914.

Zahvaljujući radu vojnog inženjera pukovnika V. Pottea, Rusija je već bila dobro pripremljena za ovakav razvoj događaja. Potte je 1911. godine stvorio poluautomatsku zračnu kameru. Njegova kamera se sastojala od drvene kutije s prednjim okvirom koji je držao kameru i leće žarišne daljine 210 mm s otvorom blende od 1:4.5. Kamera je bila opremljena mehanizmom za namatanje koji je aktivirao blendu pomoću gumene žarulje koja bi se proširila i pumpala zrak dok bi dobivala na visini.

Bez potrebe za posebnim ponovnim učitavanjem nakon svake snimke, stroj je na letjelici mogao napraviti 50 uzastopnih fotografija veličine 13 x 18 cm. Dizajn je bio tako uspješan da su se dobivene snimke mogle koristiti i za precizne topografske karte.

Potteova kamera se koristila tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća, a poslužila je kao osnova za kameru za noćno snimanje dizajniranu 1930. godine.

Sergej Uljanin je izumio i jednu vrstu zračne kamere napravljenu posebno za letjelice, koja je bila idealna za vojnu upotrebu. Kamera je imala pneumatski visinomjer i sat koji bi upisivao vrijeme snimanja na 13x13 fotografije. Međutim, za razliku od Potteovog modela, ova kamera nije bila automatska te se njome moralo upravljati ručno iz letjelice.

Zračna fotografija u Prvom svjetskom ratu

Prvi svjetski rat se borio prvenstveno rovovskim ratovanjem, utvrđenim položajima i teškom artiljerijskom razmjenom vatre. Određivanje koordinata neprijateljskih snaga je bilo od iznimne važnosti, a zračna fotografija je pomogla vojskama donijeti prednost na bojnom polju.

No zrakoplovi su morali letjeti nisko kako bi dobili dobre fotografije - na tek oko 1500 metara - i, s obzirom na to da ti zrakoplovi nisu bili oklopljeni, njihovi piloti su redovito riskirali svoje živote kako bi došli do točnih podataka.

Dok je ruska vojska napredovala u Galiciji (današnja Ukrajina) na početku rata, zračne kamere su bile uključene u jurišanja na utvrđene gradove. Prema vojnim izvještajima, poručnik N. Mulko je 2. prosinca 1914. neočekivano preletio iznad neprijateljskog oružja na "neznatnoj visini" kako bi dobio fotografije utvrđenja oko austrijske tvrđave Przemysl. To je omogućilo usmjereni napad na tvrđavu s popratim fotografijama bombardiranja.

Do travnja 1917. ukupno je 198 ruskih zrakoplova bilo opremljeno Potteovim kamerama, a njih 77 onima po Uljaninovom dizajnu. Još je 114 zrakoplova nosilo druge tipove kamera. Ruske snage su tijekom rata snimile oko 1,5 milijuna zračnih fotografija.

Sovjetski Savez je do 1931. već nadmašio ostatak Europe po opsegu svog teritorija koji je uslikan iz zraka.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće