Četiri sovjetska oruđa koja su Hitleru razbili svaku iluziju o vojnoj pobjedi na Istočnom frontu

Su-152 ili "Zvjeroboj"

Su-152 ili "Zvjeroboj"

Slobodan Đukić
Prije 75 godina, početkom kolovoza 1943. godine, Državni odbor obrane SSSR-a donio je odluku da se Crvena armija opremi novim tipovima oklopne i topničke borbene tehnike koja je mogla parirati njemačkim "grdosijama" koje su se pojavile na poljima oko Kurska.

U jedinice na prvoj liniji fronta su ušla oruđa kao što su teški tenk IS-1, vučna haubica u kal. 152,4mm D-1, samohodna oruđa SU-122 i SU-152. Novi tipovi sovjetske oklopne tehnike su značajno smanjili dotadašnju dominanciju koju su prikazali njemački tenkovi kao što su Pz.Kpfw.VI "Tiger", PzKpfw V "Panther" i Sd.Kfz.184 "Ferdinand" što je posebno demonstrirano u razdoblju srpanj/kolovoz 1943.godine kada je izvođena velika Kurska bitka. Pojava novih njemačkih oklopnih sredstava koja su po razini primjenjene zaštite i snage osnovnih topova znatno premašivala sovjetske tenkove, nalagala je hitnu modernizaciju borbene tehnike. S novim oklopnim "aždajama", Crvena armija je mogla ući u direktan frontalni sudar s njemačkim tenkovskim divizijama, bez da koristi dotadašnju taktiku kontinuiranih zasjednih djelovanja i beskonačnog ukopavanja na prvoj liniji fronta koja su u velikoj mjeri iscrpljivala sovjetske tenkovske posade.

IS-1

IS-1 s topom D-5 kalibra 85mm.

IS-1 (ili IS-85 koje je dobio po kalibru osnovog oruđa) predstavlja duboko moderniziranu verziju sovjetskih teških tenkova KV-1 i KV-1S, koji su bili praktički neuništivi za njemačko protutenkovsko topništvo u prvoj godini Drugog svjetskog rata. Testiranje novog tenka koje se izvodilo od 22.ožujka do 19.travnja 1943.godine okončalo se dosta uspješno. Komisija je došla do zaključka, da je ovaj tenk iako po masi lakši od svojih prethodnika, značajno kvalitetniji kada je u pitanju čvrstina oklopne zaštite i opća pokretljivost na bojištu.

IS-1 (IS-85) je dobio novi top D-5T u kalibru 85mm, koji se zbog svoje složenije konstrukcije u odnosu na modele starijih tenkovskih topova proizvodio u ograničenim serijama. Međutim, njegove balističke sposobnosti su bile zaista odlične. Naime ovaj top je mogao uništiti njemački teški tenk Pz.Kpfw.VI "Tiger" s udaljenosti od 1000 metara, što je za dotadašnje standarde probojnosti koji su imali stariji tenkovski topovi u kal.76mm bila misaona imenica.

Prema sovjetskim izvorima potkalibarni projektil BR-365P je mogao probiti 140 mm homogene čelične ploče na udaljenosti od 500 metara. Sa standardnim protuoklopnim streljivom koje je imao u svom asortimanu, ovi topovi su na udaljenosti do 1000 metara imali probojnost oklopa koja se u prosjeku kretala od 104-125 mm pod kutem od 90 stupnjeva. Međutim, pošto se većina tenkova počela praviti s "iskošenom" oklopnom zaštitom, relevatnija je bila vrijednost probojnosti koja se ostvarivala pod određenim kutem. Tako su standardni protuoklopni projektili BR-365 koji su se nalazili u naoružanju topa D-5T imali probojnost od oko 98mm "zakošenog" oklopa pod kutem od 30 stupnjeva na udaljenostima do 500 metara. Na daljini od 1000 metara BR-365 je imao probojnost 83-88 mm "zakošenog" oklopa.

Streljivo za top D-5 u kalibru 85 mm.

U razdoblju od siječnja do ožujka iduće godine ovaj top je postao integralni dio i moderniziranih srednjih tenkova T-35-85, koji po mišljenju brojnih tenkovskih stručnjaka kako s istoka tako i sa zapada, predstavlja možda i najbolji tenk Drugog svjetskog rata.

Treba napomenuti, da je teški tenk IS-1 začetnik nove serije sovjetskih tenkova, koji je u relativno ograničenoj seriji isporučen oklopnim jedinicama Crvene armije. Ukupno je proizvedeno svega 130 ovih tenkova, koji su upotrijebljeni u operaciji oslobođenja Ukrajine koja se odigrala u razdoblju zima-proljeće 1944.godine. IS-1 se pokazao kao ozbiljan protivnik u borbama s famoznim njemačkim teškim tenkovima kao što je Pz.Kpfw.VI "Tiger" naoružanim topovima KwK 36 L/56 u kalibru 88mm. Njegova čeona zaštita je imala debljinu oklopa 120mm pod nagibom od 30 stupnjeva, što je omogućavalo ovom tenku da preživi direktan pogodak s daljine od 500 metara. Međutim, daljnjom modernizacijom njemačkih tenkova s novim tipovima streljiva i dodatnom oklopnom zaštitom uvjetovali su da prva verzija serije IS uskoro postane nedovoljno učinkovita na bojištu. Već u studenom 1943.godine u naoružanje je ušla modernizirana verzija IS-2 naoružana još jačim topom D-25T u kalibru 122 mm koji je mogao probiti i njemačke teške tenkove kakav je Pz.Kpfw. VI Ausf. B "Tiger II".

D-1

Vučna haubica D-1 u kalibru 152mm.

Snažna haubica D-1 u kalibru 152 mm stigla je u sastav naoružanja kao zamjena za vrlo kvalitetnu, ali ipak tehnički zastarjelu tešku sovjetsku haubicu M-10 1938 koja se prestala proizvoditi još u jesen 1941 godine. Prvenstveno se to odnosilo na gabarite nove haubice koja je bila lakša od M-10, i koja se mogla daleko učinkovitije transportirati po različitim dijelovima fronta, koji često nisu imali pristupnu komunikaciju. Također, prelazak iz marševskog u borbeni položaj kao i priprema samog vatrenog položaja je bila daleko kraća i jednostavnija u odnosu na isti posao koji se morao uraditi sa haubicom M-10. Njena ukupna eksploatacija je bila daleko jednostavnija, posebno tehničko održavanje, remont i ostali bitni faktori koji su utjecali na njenu borbenu upotrebljivost.

Haubice D-1 su se aktivno počele primijenjivati u završnoj etapi Drugog svjetskog rata u razdoblju 1944.-1945. godina. Oruđe je zamišljeno kao osnovno vatreno sredstvo korpusnog topništva, s dometom do 12 400 metara. Vatrom iz ovih haubica učinkovito se uništavala živa sila neprijatelja kako na otvorenom prostoru, tako i u zaklonima-utvrdama, kao što su betonski bunkeri, zabarakadirani stambeni objekti pretvoreni u vatrene točke itd. Rasprskavajući projektil OF-530 je pokrivao prostor od 2100 m2. Ubojno djelovanje gelera je iznosilo do 70 metara, a eksplozija granate je u zemlji stvarala krater promjera 3,5 metra i dubine 1,2 metara. Zahvaljujući svojoj mobilnosti, ova haubica se posebno istakla prilikom izvođenja "kontrabatiranja" po neprijateljskim pozicijama koje su se nalazile u bližoj taktičkoj dubini fronta. Osim žive sile, D-1 se uspješno mogla koristiti i za uništavanje neprijateljske oklopne tehnike (tenkovi i samohodna oruđa) upotrebom specijalnog tipa granate koja je služila za rušenje armirano-betonskih objekata. Ovaj tip granate je mogao probiti armirano-betonsku ploču debljine 1140 mm. Sovjetski topnici su kod ove haubice vrlo cijenili njenu preciznost, veliku razornu moć granate, ali i jednostavnost prilikom eksploatacije i održavanja.

U periodu od 1943.- 1945. godine proizvedeno je oko 800 ovih haubica. Njena proizvodnja je trajala do 1949. godine, gdje je za šest godina ukupno proizvedeno 2827 haubica ovog tipa. Poslije završetka Drugog svjetskog rata, veliki broj zemalja je nabavio ovo oruđe za potrebe vlastitih oružanih snaga, kao što su Kina, Afganistan, Mađarska, Irak, Mozambik, Sirija, Kuba, Albanija i dr.

SU-122

Su-122


Samohodno topničko oruđe SU-122 formalno je ušlo u sastav naoružanja Crvene armije u kolovozu 1943. godine, iako je serijska proizvodnja započela još u prosincu 1942. godine. Razlog za ovoliko kašnjenje prilikom njegovog usvajanja u sastav naoružanje je činjenica da je oruđe imalo dosta naknadnih poboljšanja tokom njegove razvojne faze. SU-122 je jedan od prvih razvojnih projekata samohodnog topničkog oruđa koje je ušlo u serijsku proizvodnju. Njegovo prvo borbeno djelovanje bilo je u veljači 1943. godine u sastavu oklopno-mehaniziranih jedinica 54.A koja se nalazila u Volhovskom frontu.

Osnovno naoružanje Su-122 je bila modifikacija divizijske vučne haubice M-30/1938 kalibra 122 mm. Između standardne vučne haubice i njene samohodne modifikacije koja je bila integralni dio SU-122, nije bilo nekih drastičnijih razlika, osim mehanizma za ciljanje i navođenje. Njen efektivni domet je iznosio 3.6-8.0 km i zavisio je od vrste primijenjene municije. Recimo, njena kumulativna granata BP-460A je mogla probiti homogenu čeličnu ploču debljine 100-160 mm pod uglom od 90 stupnjeva. Dakle ovo sredstvo se dosta uspješno moglo koristiti protiv standardnih osnovnih borbenih tenkova neprijatelja. Međutim, za precizan hitac iz ovog oruđa bila je neophodna vješta i hladnokrvna posada, jer bi svaki eventualni promašaj izložio SU-122 i njegovu posadu velikoj opasnosti, pošto je oklop bio relativno slab za moderne njemačke tenkovske topove u kalibru 75/88mm. Daleko više uspjeha je ovo oruđe imalo prilikom djelovanja po neprijateljskoj živoj sili i lakooklopljenim ciljevima, kao i topničkim položajima neprijatelja neposredno na prvoj liniji fronta, ali i u njegovoj taktičkoj dubini. Dakle, u ogromnom broju slučaje SU-122 se u napadu nalazila u drugom ešelonu tenkovske grupe iza osnovnih borbenih tenkova, kojima je davala vatrenu podršku. U obrambenim fazama bitke ovo oruđe se često nalazilo na zasjednim položajima.

Za vrijeme rata proizvedeno je oko 650 SU-122.

SU-152

Su-152


Teško samohodno topničko oruđe SU-152, napravljeno je na bazi teškog tenka KV-1S. Na njega je montiran oklopljeni korpus sa snažnim osnovnom naoružanjem koje se sastojalo od haubice ML-20S s ožljebljenom cijevi kalibra 152 mm. Po svojoj namjeni radilo se više o klasičnom jurišnom oruđu za vatrenu podršku, nego protutenkovskom sredstvu. Vozilo je bilo opremljeno s dva ciljnika: panoramskim za indirektnu paljbu i teleskopskim za direktnu vatru, koja je korištena češće.

Nadimak "Zvjeroboj" nije nastao sam od sebe. Samohotka je po prvi put debitirala u najvećoj tenkovskoj bitci na svijetu - Kurskoj bitci koja se odigrala u ljeto 1943. godine. Iako ukupan broj ovih samohodnih "zvijeri" nije prelazio brojku više od 24 jedinice, one su dostojno zaslužile svoj nadimak. Od praktično svih tipova i vrsta sovjetske oklopne tehnike koji su se u to vrijeme nalazili u sastavu naoružanja Crvene armije, samo SU-152 je mogla ravnopravno se boriti s novim i moderniziranim njemačkim tenkovima i samohotkama kada su u pitanju veće udaljenosti.

Na primjer, tenkovska posada koja se nalazila u SU-152 kojom je zapovijedao bojnik Sankovski (zapovjednik jedne baterije ovih vozila) samo za jedan dan bitke je iz stroja izbacila deset protivničkih tenkova. Grupa od 24 SU-152 koje su sudjelovali u Kurskoj bitci uspjela je uništiti i teško oštetiti 12 teških njemačkih tenkova tipa Pz.Kpfw.VI "Tiger".

Treba napomenuti da standardno streljivo koje je upotrebljavao SU-152, točnije osnovno naoružanje samohotke – haubica MK-20S kalibra 152 mm, nije uvijek probijala oklop njemačkih teških tenkova. Ali je zato eksplozija rasprskavajuće granate koja bi eksplodirala u neposrednoj blizini tenka, dovodila do njegovih oštećenja koja su uzrokovala privremeno ili trajno eliminiranje iz borbe. SU-152 s masivnim rasprskavajućim zrnom bio je odlično vozilo za podršku pješaštvu. Eksplozivno zrno od 152 mm moglo je uništiti skoro svaki utvrđeni položaj, a protuoklopno zrno moglo je probiti veliku većinu njemačkih tenkova. Međutim, za direktno gađanje tako zahtijevnih ciljeva kao što su tenkovi, sovjetskoj teškoj samohotci je nedostajala preciznost koja je bila generalno loša u odnosu na oruđa protutenkovske namjene. Također i brzina paljbe je bila vrlo mala (svega 2 granate u minuti) da bi se mogao ozbiljnije angažirati u masovnim tenkovskim borbama. Ipak, gdje god se pojavljivao SU-152 je unosio pravu pomutnju među neprijateljem.

Tokom razdoblja veljača 1943. godine - siječanj 1944. godine, proizvedeno je ukupno 670 jedinica SU-152.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće