Zašto je Rooseveltov potpredsjednik vlade posjetio sibirski gulag i ostao zadovoljan

"Amerikanci spominju Sibir kada misle na robiju, lance i progonstvo. Ali sve se promijenilo kao nekakvom čarolijom", izjavio je potpredsjednik Henry Wallace pred zatvorenicima gulaga 1944. godine. Kako se to moglo dogoditi?

Odnosi između SAD-a i Sovjetskog Saveza se uglavnom pamte po razdobljima zahlađenja, ali nije uvijek bilo tako. Ti odnosi su 1944. godine bili toliko dobri da je Wallace bez problema pozvan na Kolimu kako bi svojim očima vidio najveći zatvor u SSSR-u.

Wallaceu je pokazana privremeno dotjerana zajednica puna sitih i sretnih ljudi, koji su tu dovedeni specijalno za ovu priliku. Naivni Amerikanac je vjerovao svemu što je vidio i čuo. Čak je i sustav zatvora GULAG okarakterizirao kao "očigledan dokaz da je sovjetsko rukovodstvo izvanredno i talentirano".

Wallace s vodičima iz Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova, svibanj 1944.

Zbirka Henryja A. Wallacea/Sveučilište Iowa. Knjižnice. Odjel posebnih zbirki

Čovjek koji je vjerovao Sovjetima

Amerika je bila drugačija prije Josepha McCarthyja. U istoj toj zemlji bi samo nekoliko godina kasnije javno bili osuđeni kao "komunistički špijuni" svi ljevičarski demokrati koje su u doba Roosevelta često hvalili Staljina i Sovjetski Savez. Wallace je bio najglasniji među njima. On je govorio pred narodom na Madison Square Gardenu da su "i američka i ruska revolucija bile dio marša slobode u proteklih 150 godina".

Kada su SAD i SSSR postali saveznici 1941. godine, nitko nije bio sretniji od Wallacea. On je tijekom Drugog svjetskog rata hvalio Staljinove planove i razvoj Sibira, govoreći u medijima da su sovjetski građani jednostavno "pokušavali organizirati potpuniji i bolji život koristeći prirodu". On je 1942. godine frapiran rekao sovjetskom ministru obrane Vjačeslavu Molotovu kako sanja o izgradnji autoceste Moskva-Chicago preko Sibira.

S obzirom da je Wallace pokazivao veliko zanimanje za sovjetski Daleki istok, Roosevelt ga je poslao da provjeri materijal vezan za Zakon o zajmu i najmu [industrijsku opremu isporučenu SSSR-u tijekom Drugog svjetskog rata] koji je korišten u ruskim kazneno-popravnim institucijama. Wallace se tome jako obradovao te je počeo učiti ruski jezik radi posjeta do kojeg je došlo 20. svibnja 1944. godine.

S pukovnikom Iljom Mazurukom, svibanj 1944.

Zbirka Henryja A. Wallacea/Sveučilište Iowa. Knjižnice. Odjel posebnih zbirki

Lijep "izlog"

Wallace nije znao da je njegovo putovanje u Magadan potpuno kontrolirao Narodni komesarijat unutrašnjih poslova (Staljinova tajna policija). Tijekom 25-dnevnog posjeta potpredsjednik Amerike je uglavnom obišao kazneno-popravne kampove u mreži "Daljstroj". To su bili objekti Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova (NKVD) u kojima su živjele žrtve Staljinovih čistki. Sve je to bilo za Wallacea novo. On je u svom dnevniku napisao da njegovi pratitelji imaju "čudne plave vrhove na kapama", ne znajući da to nije bila uniforma diplomatskih radnika, nego pripadnika NKVD-a. Wallace nije znao za status svog pratioca Serga Goglidzea, tj. nije znao da je on jedan od glavnih krvnika gulaga. Wallace je stekao dojam da je Goglidze "blagi čovjek pun razumijevanja".

Wallace s načelnikom uprave Dalekoistočnih operacija NKVD-a Sergom Goglidzeom.

Zbirka Henryja A. Wallacea/Sveučilište Iowa. Knjižnice. Odjel posebnih zbirki

Grad Magadan, koji je pod rukovodstvom NKVD-a prikazan Wallaceu, bio je privremeno preuređen. Kako je pisao Tim Tzouliadis u knjizi "Napušteni", "on je gledao pionire kako rade, a ne pravo stanje sibirskog logora".

Primjerice, rudnik zlata u Kolimi, gdje je 1942. godine život izgubilo 16 276 ljudi, iznenada je postao vrlo funkcionalan. Kule za promatranje i bodljikava žica su nakratko uklonjeni, a najmršaviji bolesnici su preusmjereni na drugo mjesto. Dobro odjeveni agenti NKVD-a su se predstavili kao radnici umjesto pravih zatvorenika, a Wallace je za njih govorio da su to "krupni i zdravi ljudi", koji su, kako je on pretpostavljao, došli na Daleki istok iz europskog dijela Rusije.

Wallaceov susret s radnicima u rudniku zlata u Kolimi, svibanj 1944.

Zbirka Henryja A. Wallacea/Sveučilište Iowa. Knjižnice. Odjel posebnih zbirki

Najzanimljiviji "performans" bile su gradske prodavaonice pune svakojakih namirnica, i to u gradu gdje su ljudi živjeli od normirane količine kruha. Kako je ispričao jedan dječak u Magadanu: "U gradu je bila nevjerojatna frka! Izlozi trgovina iznenada su postali puni sovjetskih namirnica. Bog zna odakle su se one pojavile".

Wallace je bio pod snažnim dojmom. Kažu da je posjetio "luksuzno opremljeni dio" jedne prodavaonice (koji ranije nije postojao), gdje je kupio skupocjeni parfem. Posjetivši gospodarstvo koje je proizvodilo krastavce i namirnice samo za pripadnike NKVD-a, on je čak izjavio da se "nije mogao ne zapitati koliko su ti ljudi bolji nego u vrijeme careva".

Jedan zainteresirani klijent

Wallace kao da je zaboravio da je on u posjetu gulagu te je želio proćaskati sa svakim u Magadanu. Zbog toga je njegov posjet postao prava noćna mora za sovjetsku vlast. Teško da je on bio svjestan da su ljudi koji su s njim razgovarali dali zakletvu da će se ponašati kao "lojalni sovjetski patrioti", i da bi u protivnom posljedice bile užasne.

Primjerice, razgovarajući s djevojkama na farmi svinja on se detaljno raspitivao o farmi, a one su se uspaničile. Ispostavilo se da su sve to bile simpatične službenice koje baš ništa nisu znale o svinjama. Od poniženja (i vjerojatno od nečeg još goreg) su ih spasili "pravilni" odgovori prevoditelja.

U jednom trenutku je američki potpredsjednik čak pitao "vodiče" koliko ljudi "radi u Daljstroju". Za agenta NKVD-a bi otkrivanje supertajnih podataka o gulagu bilo ravno samoubojstvu.

Rudnik zlata u Kolimi, 1944.

Zbirka Henryja A. Wallacea/Sveučilište Iowa. Knjižnice. Odjel posebnih zbirki

Najzanimljiviji je bio već spomenuti Wallaceov govor na osrednjem ruskom jeziku u kojem je on okupljenim zatvorenicima rekao da Sibir više ne znači "lanci, robija i progonstvo".

Staljinov pijun

Po Wallaceovim riječima, njegov posjet Kolimi je bila vrlo uspješan. A njegova ljubav prema onome što je vidio bila je duboka i iskrena. Hvaleći sustav "radnih kampova" (koji ga je, kako je tvrdio, podsjećao na Novu Englesku), on je izrazio nadu da će se "Daljstroj" i dalje razvijati. Ovo putovanje je čak utjecalo na njegove buduće vanjskopolitičke ambicije, tj. težnje da se ratno savezništvo SAD-a i SSSR-a nastavi i u mirnodopskim uvjetima s "dvjema našim velikim nacijama koje tijesno surađuju".

Wallace se oprašta od domaćina na magadanskom aerodromu prije povratka u Ameriku, svibanj 1944.

Zbirka Henryja A. Wallacea/Sveučilište Iowa. Knjižnice. Odjel posebnih zbirki

Wallace je 1944. godine skinut s liste Rooseveltovih kandidata za potpredsjednika jer je bio suviše ljevičarski nastrojen i ekscentričan. Ali zato ga je Staljin pripremao kao prosovjetskog predsjedničkog kantidata. Wallaceova ljevičarska Progresivna stranka je 1948. godine odbacila Trumanov stav po kojem Amerika treba biti "oštra prema Rusiji".

Zahvaljujući neposrednom iskustvu iz Magadana, Wallace je bio protiv Marshallove koncepcije "zapadnog vojnog bloka usmjerenog protiv Rusije". Staljin je Wallaceovu politiku okarakterizirao kao "plodno tlo za razvoj međunarodne suradnje". Međutim, Wallaceova stranka je dobila svega 2,37% glasova. Kasnije se, doduše, ispostavilo da je Harry Dexter White, Wallaceov nasljednik na funkciji američkog dopredsjednika, bio sovjetski špijun.

Kada je Elinor Lippe, Švicarac koji je preživio gulag, objavio 1951. godine svoje memoare u kojima je vrlo oštro pisao o Staljinovim logorima, Wallace se ponovo sjetio svojih nekadašnjih zaključaka. "Nama su kao gostima pokazali samo jednu stranu medalje", priznao je on u svom otvorenom pismu pod nazivom "Gdje sam griješio".

Pročitajte i: Kako su Amerikanci špijunirali za SSSR i umrli za komunizam