Kako je obmanut Gorbačov: Objavljeni zapisi zapadnih obećanja o neširenju NATO-a na istok

Gorbačov, Genscher i Kohl.

Gorbačov, Genscher i Kohl.

Bundesbildstelle / Presseund Informationsamt der Bundesregierung
U deklasificiranim dokumentima nalaze se garancije sigurnosti i neširenja NATO-a koje su sovjetskim dužnosnicima davali Baker, Bush, Genscher, Kohl, Gates, Mitterrand, Thatcher, Heard, Major i Werner.

Ruski fond "Istoričeskaja pamjat" ("Povijesno sjećanje") preveo je i na svojoj stranici objavio arhivsku građu s koje je u Americi nedavno skinuta oznaka tajnosti, a koja sadrži svjedočenja kako su zapadni vođe početkom devedesetih godina obmanuli tadašnjeg predsjednika Sovjetskog saveza, Mihaila Gorbačova i vojnog ministra maršala Dmitrija Jazova.

Naime, objavljeni dokumentarni materijal obiluje obećanjima zapadnih službenika da zemlje Varšavskog pakta, koji se tada raspadao, neće biti primane u NATO i da se savez neće širiti na istok.

Uprkos tome na Zapadu ne prestaje iznošenje lažnih tvrdnji da Moskvi takva obećanja tokom 1990 i 1991. godine niko nije davao, navodi se u članku objavljenom na stranici uglednog poslovnog lista "Vzgljad".

Arhiv nacionalne sigurnosti koji se nalazi pri američkom Sveučilištu George Washington objavio je 12. prosinca deklasificiranu američku, sovjetsku, njemačku, britansku i francusku diplomatsku dokumentaciju iz perioda 1990.-1991.

Iz objavljene dokumentacije slijedi da je od početka 1990. i tokom cijele 1991. pitanje mogućeg prijema zemalja Varšavskog sporazuma, koji je bio u fazi raspada, u NATO-u često postavljano u razgovorima Gorbačova s raznim zapadnim vođama. Na aktualnosti je naročito dobilo kada je došlo do ubrzanja procesa ujedinjenja Njemačke. Demokratska Republika Njemačka je ulazila u sastav Savezne Republike Njemačke koja je ostala u NATO-u, pa je razumljivo da je stav SSSR u vezi sa tim procesom izuzetno zanimao Zapad.

Prvo uvjeravanje Sovjetskog Saveza da nema razloga za bojazan da će se NATO širiti i da će se iz Istočnog bloka jedino bivša Demokratska Republika Njemačka priključiti savezu izgovoreno je 31. siječnja 1990. i to javno. Ministar vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Hans Dietrich Genscher izjavio je u bavarskom gradu Tutzingu da promijene u Istočnoj Europi i ujedinjenje Njemačke ne bi trebalo naškoditi sovjetskim sigurnosnim interesima i da NATO mora odustati od ideje "teritorijalnog širenja u pravcu istoka, odnosno u smjeru granica SSSR".

Slična obećanja Gorbačov je osobno dobio od američkog državnog tajnika, Jamesa Bakera. Na opasku sovjetskog vođe da je širenje na istok neprihvatljivo šef američke diplomacije rekao mu je doslovno: "Ni predsjednik, ni ja nemamo namjeru da izvlačimo jednostranu korist iz aktualnih procesa",odnosno raspada socijalističkog bloka koji je u tom trenutku bivao realnost. "Ako očuvamo Njemačku u NATO-u, jurisdikcija saveza se neće proširiti ni jedan centimetar na istok", obećao je Baker Gorbačovu. O tome svjedoči stenogram njihovog razgovora od 9. veljače 1990. (Gorbachev Foundation Archive, Fond 1, Opis 1).

Nije samo Gorbačov dobijao takva uvjeravanja. Kada se ministar obrane, Dmitrij Jazov u proljeće 1991. godine kod britanskog premijera Johna Majora direktno zainteresirao hoće li istočnoeuropske zemlje ući u NATO dobio je odgovor: "To se ni u kom slučaju neće dogoditi". Ovo je zabilježeno u dnevniku britanskog veleposlanika Rodricka Breitwarta, 5. ožujka 1991. godine.

Stenogrami sastanaka, izvještaji diplomata i dužnosnika svjedoče da su zapadni vođe, uključujći i predsjednika SAD-a, Georga Busha starijeg, slične izjave s većom ili manjom dozom odlučnosti, redovno davali. Međutim, ni u jednom sporazumu ili nekom pravno obavezujućem dokumentu ni jedno od tih obećanja nije stavljeno na papir.

Treba reći i da su Zapadna Europa i SAD u tom trenutku generalno po pitanju perspektiva NATO-a bili vrlo oprezni. Bilo je ozbiljnih disonantnih glasova, protivnika širenja na istok, straha od tenzija i vojnih troškova... Nije isključeno da bi Moskva da je odlučno tražila pravne garancije o neulasku zemalja srednje i istočne Europe u NATO takve garancije i dobila. Međutim takvog zahtjeva zapravo nije bilo.

"Gorbačov jednostavno nije zahtijevao pravne garancije. On im nije pridavao preveliki značaj previše se pritom oslanjajući na džentlmenski kodeks svojih sugovornika vjerujući da će se oni držati svoje riječi, rekao je za Vzgljad direktor Fonda "Povijesno sjećanje", Aleksandar Djukov, ističući da je tako napravio suštinsku grešku.

Takav stav Gorbačova proizilazio je prije svega iz njegovih osobnih gledišta iz tog vremena. On je naime vjerovao da budućnost SSSR-a ovisi od integracija sa zemljama obnovljene Europe, i da će sam NATO u svojoj reorganizaciji uzeti u obzir interese Moskve, podsjeća Djukov.

Drugim riječima Gorbačov je, dodaje on, smatrao da ako je u SSSR-u počela perestrojka i došlo do promjene mišljenja, da će drukčiji način razmišljanja prevladati i na Zapadu. I da neće težiti da Sovjetski Savez izoliraju "sanitarnim kordonom", već uključe u jedinstveni europski dom.

Može se reći da su ga u izvjesnoj mjeri obmanuli i isto tako da je i on sam dozvolio da ga obmanu, istaknuo je povjesničar Aleksandar Djukov.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće